CHABLIS

Tražim, tražim, tražim i ne nađem. Pa odlučim sama nešto napisati za zainteresirane i znatiželjnike. Jer mnogi su me pitali kako nema nikakvog izvješća sa „ženskog“ blogerskog čitanja proze, a ja naivna kakva jesam čekam, čekam i nedočekam ništa „službeno“. Onda mi ženske pripadnice ove subkulture obavimo inervju s „Nacionalom“ (istina veći dio teksta je posvećen muškarcima, ali njima su izgleda ove godine zvijezde naklonjenije nego nama nježnim bićima) pa tekst nikako ne izlazi. Ja na fotki imam zimsku kapu, zamislite ako izađe u srpnju!
Elem, dopalo mi se ovo blogersko čitanje poezije. Više nego žensko čitanje proze, „šta jes' jes'“ rekao bi moj Jozo Bariguza. Celeste je to majstorski organizirala, a Mirna to vodi extra ležerno.

Bilo je nas deset autora i jedanaest čitača. Ukupno jedanaest, za one koji misle da nisu svladali osnove računanja u osnovnoj školi. Jer ja ne znam čitati vlastite pjesme pa sam sa sobom povela glas moje duše. Ne, niste zalutali na Sferakon, povela sam Borisa koji je pročitao to što sam ja zapisala otvarajući ujutro oči nakon sna ili uvečer nakon teškog dana. Za one koji teže logici i organizaciji reći ću da je čitanje bilo podijeljeno u 3 kruga po 5 čitača što dalje rezultat od 15 autora i jednog glasa duše u prvom krugu, dok se u drugom krugu sve vrtjelo oko pet gostujućih autora i njihovih pet interpretatora. Ako vam matematika nije najbolja strana, za vas je rezultat i dalje 15 + 1.

Pojavio se ovdje i neki sponzor koji je aktivne sudionike i njihove podupiratelje častio poizborno pivom ili sokom, a na veliku žalost ne mogu vam reći njegovo ime jer ili ga smotana kakva jesam nisam čula ili ga nitko nije spomenuo, u što moja pozitivna malenkost ne vjeruje.

Publika blogerska očito više voli poeziju od proze tako da je atmosfera bila po mome guštu, popunjen kafić, puni stolovi, stolci koji su se unosili iz vrtnog prostora, ljubitelji tekućina za šankom, konobarica koja se porezala na lim frižidera pa sanjala o bolovanju radi povrede na radu, puuuuuno meni nepoznatih koji su djelovali sasvim prijateljski, (istina nitko me ništa nije pitao pa sam morala malo čavrljati sama sa sobom prije spavanja), radili su digitalni fotići i kamere, sve je podsjećalo na neko veliko događanje tipa otvaranja neke izložbe ili snimanja domaće serije, ali kolikO vidim još uvijek unatoč tolikoj tehnici nigdje nikakvog slikovnog traga. Kao ni pisanog…

Što se tiče čitača, eh, tu baš neću u detalje, poimence ili „ponadimče“, ali moram ipak reći da je Porto (koji mi to neće zamjeriti jer ja se radujem njegovom uspjehu ) mahao svojom knjigom pjesama dok smo mi odbacivali isprintane „bankposte“ ili su nam oni u krivom trenutku sami ispadali iz ruku, da je „Poni“ preko ramena imala torbu ili igračku (nisam mogla zadovoljiti vlastitu znatiželju o čemu se zapravo radi) malog ponija, koliko sam uspjela vidjeti rekla bih da je od pusta kombiniran s nekim čupavim materijalom. Da je glasu moje duše bilo preslabo svjetlo pa je imao poteškoća s pronalaženjem mojih rozih, crvenih i narančastih slova po papiru (jer crna tinta mi je presahnula), da je bilo još onih čiji je vid nezavidan, da su neki pisali pjesme na licu mjesta (jer danas se sve može nazvati pjesmom, ako se pročita malo rascjepkano, ili ako ne možeš od prve shvatiti smisao), čula sam i da je neku šumu obasjao crni mrak vjerovali vi ili ne, ali svakako mogu ovako javno reći da čistu peticu dajem jednom ženskom liku, a to je Bijou i jednom muškom a to je Korvin. Od gostujućih ja ću se posvetiti onoj koju sam sama odabrala a to je non' sen ili berlinerica, kako vam drago. Malo sam, par dana prije, bila u panici kako ću je interpretirati kad ne znam baš ništa o njoj, onda je pola sat prije mog odlaska u ITD stigao njen mail u kojem je napisala da je nekad davno svirala violinu i sanjala da će postati slavna umjetnica, slikala, pisala priče i pjesme i nadala se. Sada živi u gradu slobode, istražuje scenu berlinskog podzemlja, voli iskrene i otvorene razgovore o onome čega se boji, voli se izgubiti u gradu (uh, meni to nikad nije problem kad sam u novom gradu) i istraživati nove ulice, puno puši i obožava vodku koja mic po mic nestaje iz boce, voli gorko, voli istinu, voli svoje sijede koje su se pojavile i liječi se od ptsp-ia. Tašta je pa se voli brinuti o svom izgledu (za pohvalu!) voli svog brata koji je napisao knjigu i traži izdavača, svoju sestru i jednog muškarca uz kojeg proživljava i dobro i loše, voli svoju ljutnju i svoj šarm. Ako joj želite ugoditi mrsite joj kosu, vodite je u blizinu rijeke ili mora i natočite joj sekt.
Umjetnost ima veliki značaj u njenom životu i upravo otvara jednu galeriju za prijatelje. Ima 25 godina i ja bih joj mogla biti MAMA. Pročitala sam s puno ljubavi pjesme koje mi je poslala, sasvim sigurno manje uspješno nego što bi to ona sama učinila, a za jednu „dijalošku“ s naslovom „Nakon svega“ koristila sam bijelu krinku kako bi publika što lakše razabrala što koja osoba govori. Nadam se da će neki video zapis doći i do non sen'.
Zaključak: puno zadovoljnih blogera i zalutalih prolaznika koji nisu požalili što su došli i ostali, puno ispijenih boca piva, ispražnjenih šalica kava, pročitanih slova, dim u kosi koji se djelomično izvjetrio dok sam čekala noćni tramvaj kraj Cibone i miran san do jutra koje je ovog puta prerano svanulo i potjeralo me u novi dan pun obaveza.