Ma vidi ti njih, došli dečki na studij u Zagreb, smjestili se u potkrovlju i misle da su najvažniji na svijetu. Brus. Ne bi Slavica bila Slavica da ih barem ne pokuša naučiti pameti. Ako već ne pameti, onda barem pristojnosti, jer ruku na srce, nije svakoga moguće naučiti pameti.
Slavica je dane provodila kod kuće. Uglavnom kuhajući i peglajući. Da je bila uredna žena to nitko nije mogao poreći. Katkad je znala popričati sa susjedima da ubije dosadu jer je živjela sama. Navečer bi gledala dnevnik, ipak mora znati što se događa i izvan susjedstva.
Ove je godine snijeg padao kao za okladu. Slavica je prikupila novac od stanara u njihovoj maloj zgradi i kupila lopatu. Ujutro prije odlaska u dućan uhvatila bi se lopate i očistila snijeg. Susjedi koji su se vraćali iz dućani ili odlazili na posao govorili bi «Ooo, kako ste vrijedni», ili «vidi se tko ima snage», ali niti jedan od njih nije nikada uzeo lopatu u ruke. Kao da je bilo dovoljno što su dali po desetak kuna da se ista pribavi. Naravno, Slavica je išla po lopatu, tramvajem, jednako tako se tramvajem vraćala nakon kupovine. Odložila ju je u haustoru, da svakome bude pri ruci, kad zatreba, kad padne snijeg.
Već joj je pomalo bilo dosta i snijega i lopate, ali nikako se nije mogla odlučiti reći «pa dajte susjede, uhvatite se i vi lopate, neće vam kruna s glave pasti» kad bi joj se koji susjed obratio s «dobar dan Slavice, kako ide čišćenje?», ili kad bi još malo pričekao na stubama ispred ulaza da Slavica počisti do kraja, da joj ne smeta dok struže lopatom. Samo bi rekla «ah, netko mora», prignula se i nastavila gurati lopatu pred sobom. Zatim bi pokleknula i nagnula se naprijed kako bi prikupila snagu i s obje ruke podigla lopatu punu snijega te je odbacila sa strane.
Kad bi legla uvečer, redali su se u njenoj glavi razni dijalozi sa susjedima, izmišljeni i hrabri, na dobrosusjedsko «tko je to tako vrijedan rano u jutro» odbrusila bi «ni vama ne bi škodilo da se malo razgibate», ili «kad biste vi više držali u ruci lopatu, a manje žlicu lakše bi vam trbušina prošla kroz vrata», a onda kad bi im sasula što ih je išlo utonula bi u zasluženi san. I tako iz dana u dan. Snijeg bi padao, a Slavica bi čistila. Snijeg bi padao, a susjedi bi gledali kako pada. I onda je jednog dana Vlaho naletio baš kad je Slavica zadnji puta zamahnula lopatom. Tko zna što joj je bilo da se odvažila reći «sljedeći put je tvoj red da čistiš snijeg», a Vlaho je samo začuđeno pogledao i klimnuo glavom u znak pristanka. E, tu večer je Slavica bezbroj puta u svojoj glavi preokretala svoju hrabru rečenicu, nešto je teže zaspala, bilo je to tako puno uzbuđenja za nju. Sljedećeg jutra padao je snijeg. Slavica nije izlazila iz stana. Vlaho je spavao. Onda je otišao na fakultet. Kad se vratio snijeg još nije prestao padati, a Slavica još uvijek nije izašla iz stana. Predvečer je otišla i pozvonila na Vlahina vrata, ali Vlaho nije otvarao. Vratila se u svoj stan. Umorna od tamnih misli kao da je čitav dan bacala snijeg. Ujutro kad se probudila snijeg je prestao padati. Počeo se topiti. Lopata je stajala u ulazu. Vlaho u svome stanu u potkrovlju. Susjedi su gacali kroz bljuzgu. I Slavica je obula čizme i kroz snijeg u dućan. Samo je molila Boga da je ne sretne koji od susjeda, bojala se da je ne upita kako to da nije snijeg očistila. Vlaha je srela kad snijegu više nije bilo ni traga. Osilila se i rekla «i ti si mi neki, ni snijeg nisi sposoban očistiti, kako ćeš onda s curom…», a Vlaho je zavlačeći odgovorio «a, kod nas u Dubrovniku snijeg nikoda ne poda, nisam ja nikoda držao lopatu pa sam pustio da se sam otopi, tako to radimo mi gospari».
Post je objavljen 19.03.2006. u 21:28 sati.