CHABLIS

13.07.2018., petak

DANSKI DANI

Uhvatila sam par dana odmora i zaljubila se u Kopenhagen. Kao nekoć u Berlin. Govorila sam da bih, kad bi se ukazala prilika, otišla živjeti u Berlin iako još ne znam jezik, ali naučila bih. Sad, kad sam vidjela Kopenhagen mislim da bih se mogla preseliti tamo. Iako ne znam danski. Ali, za razliku od Berlina koji mi se i dalje sviđa, Kopenhagen je mirniji, a kako sam ja sve starija više mi paše ta mirnoća. Berlinom kuca drugačije bilo.
Bojim se leta avionom, nije s godinama došlo do promjene. Ali letim. Pa neće me valjda strah sputavati u tome da negdje odem. I suze cure, i bolovi u tijelu se javljaju, ali ignoriram sve.
A kako je bilo? U više riječi od jedne, u više riječi od „odlično“?
Spavali smo u stančiću u četvrti Norrebro, kako i priliči došljacima. Dva smo se dana vozili biciklima. Lošim biciklima koje smo igrom slučaja dobili uz stan, ali po odličnim kopenhagenškim biciklističkim stazama. Svi se drže reda. Auti paze na bicikliste, biciklisti na pješake. Svaki biciklist poštuje propise, podiže ruku prije nego stane, pokazuje skreće li. Malotko nosi kacigu. Nije obavezna jer potiču vožnju biciklom umjesto da govore kako je to opasno. A karta za javni prijevoz je skuplja u vrijeme odlaska i povratka s posla kako bi se što više ljudi vozilo biciklima. I na tim starim, zahrđalim biciklima prešli smo uzduž i poprijeko grad, navečer se vratili prilično umorni u stan, ali kao da još nije bilo vrijeme za spavanje, iako je sat pokazivao da je odavno trebao pasti mrak. Noći su kratke, a dani blaženo dugi.
Za sljedeća tri dana kupili smo Copenhagen card i ako dobro isplanirate što ćete raditi to je prava stvar. Pokriva sve vrste prijevoza u svako doba, Tivoli, vožnju kanalom, ulaze u muzeje, galerije pa čak i izvan Kopenhagena. Vlakom smo otišli u Kronborg pogledati dvorac pa Louisianu – muzej moderne i suvremene umjetnosti. U dvorcu se igra Hamlet. U svakoj prostoriji druga scena. Do Louisiane smo se vozili vlakom jer je muzej smješten 35 kn sjeverno od Kopenhagena u mjestu Humblebaek. Uživali smo u slikama i životopisu Gabriele Munter. Ali i bosonogi na travici ispred muzeja, s pogledom na Calderove skulpture.
Bila bi prava šteta propustiti dvorac usred grada – Rosenborg. Pripremite se na višekatno (podrum, prizemlje, prvi i drugi kat) uživanje u obilju.
Nisam mislila da ću nakon Gardalanda ikada ići u neki zabavni park, jer me to uopće ne zanima. Ali ipak sam otišla u Tivoli i nisam požalila. Još se i kraljica tamo ukazala jer je bilo Ivanje pa je tom prigodom bio i program: festival svjetla i koncert. Da ne kažem da je bio i veliki ekran na kojem se gledala utakmica. Tivoli je tip pitomog zabavnog parka, pun je svih uzrasta. Od mama i tata s malim bebama, tinejdžera, do penzionera. Kako domaćeg življa tako i turista. Puno zelenila i cvijeća, samo s jedne strane dolaze krici s vlaka smrti i drugih adrenalinskih sprava.
Kulturne znamenitosti treba svakako pogledati, priuštiti si vožnju kanalom uz izvrsno višejezično vodstvo, šetati se po grobljima gdje je uobičajeno joggiranje i roštiljanje i proučavati razne nadgrobne spomenike. Bila sam samo na groblju na kojem su pokopani H.C. Andersen i Kierkegaard, za više nije bilo vremena.
Naravno, vremena je bilo i za posjetiti Andersenov muzej, jer tko kao dijete nije čitao njegove bajke, a možda ih i danas čita ili priča drugima.
Nakon radnog vremena svi su na travnjacima. Jedu vani kupljenu hranu ili naprave piknik i ponesu od kuće. Opet i stari i mladi. S obaveznim dekicama i košaricama za hranu.
Kažu da je Danska skupa zemlja. Donekle je to istina. Skupa je nama. Skup je smještaj, skupa je hrana u restoranima. Ali špeceraj u dućanima je kao i kod nas. Ako si kuhate nećete puno potrošiti. Naravno, nemojte se odreći svoje omiljene kave i kolača, jer ako ste već potegnuli do Danske počastite se, pa ne prehranjujete se slasticama.
Starije zgrade koje imaju dvorište u stanovima imaju dvoja „ulazno-izlazna“ vrata. Jedna s ceste, a druga za izlaz na dvorište. Na tom dvorištu svaki stan postavi svoj stol pa dio vremena provode vani, a moguće je i zajedničko druženje za jednim stolom. Nove zgrade imaju terase koje im služe u istu svrhu, uključujući i roštiljanje koje je u Danskoj prilično popularno. Posebna zanimljivost su mi kupaonice. Kade se gotovo uopće ne mogu naći, a sistem tuširanja u starim zgradama je vrlo zanimljiv. Tako su male da nemaju niti prostor ograđen za tuširanje nego to morate obaviti iznad zahoda kako ne biste poplavili prostoriju, one veće kupaonice zavjesom ograde wc od tuš kabine koja se dakle sastoji od poda koji je blago nakošen prema sifonu, tuša koji se otvara u umivaoniku i te zavjese. A moja prijateljica živi u zgradici od nekoliko stanova i imaju dva zajednička tuša u podrumu, nasuprot šupama i ostavi za bicikle. Da, ujutro prije posla čekaju na tuširanje, ili prije spavanja. I nema ljutnje.
Na kućne ljubimce se plaća porez, a možete ih imati samo ako se cijela zgrada složi oko toga. Nema veze radi li se o psu ili mački, ptici ili krokodilu. A za psa svakog mjeseca plaćate osiguranje ukoliko bi napravio neku štetu ili nekoga ugrizao. Zato u Kopenhagenu nećete vidjeti puno pasa, a mačku sam vidjela samo jednu jedinu kako leži u jednom dvorištu. Pse imaju uglavnom ljudi koji stanuju u obiteljskim kućama. Malo mi je to tužno, ali što ćete. Zato su sve livade, pa čak i ono što nisu livade nego je samo malo travice niknulo, pune.
Ako vas put nanese u Kopenhagen ne zaboravite posjetiti Kristijaniju. Obiluje zanimljivim muralima. Ali u zadnje vrijeme „popularne“ su racije i gle čuda, mi smo baš izašli na cestu kad je krenula racija. Ne preporuča se slikati jer stanovnici Kristijanije navodno znaju biti dosta grubi. Nisam to znala pa sam u tom neznanju napravila nekoliko lijepih fotografija.
Pet dana obilazili smo grad i okolicu, vozili se biciklima, promatrali Dance, promatrali došljake, pili kavu i jeli kolače, tuširali se u, za naš stil života, neobičnim kupaonicama, kao i u Zagrebu razdvajali otpad i odlagali ga u namjenske kontejnere, sjedili na klupicama i jeli sendviče koje smo spremili ujutro prije odlaska u obilazak, bili smo na proslavi Ivanja na ogromnoj livadi gdje je pjevao zbor i držali su se neki govori koje nisam razumjela… i tih pet dana samo je proletjelo. Od planiranog jedino se nismo kupali, došli smo do plaže, ali morali smo se okrenuti i žuriti na avion. Ako bude prilike vidimo se ponovno!




- 23:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #

03.09.2016., subota

OPROŠTAJNO PISMO

Novac, što se mene tiče, nije u pitanju. Nekad je bio, danas više nije. Mogla bih ga dijeliti, ali učili su me da se novac ne poklanja nego zarađuje. Međutim, Katarinin cilj bilo je bogatstvo bez rada, ali prekasno sam to shvatila.
Majka kuharica i otac krovopokrivač učili su me od malena poštenju, da ne kradem i ne lažem. Roditelji su umrli, a ja sam i dalje ostala kakva sam i bila. Jedino što danas više ne spadam u siromašne. I naravno, problemi s kojima se borim druge su vrste. Prije je bilo teško naći dovoljno jeftinu, a lijepu haljinu, a sad haljine mogu birati gdje god želim i kupiti koju god želim, ali nemam vremena.

Danas je uobičajeno da imaš osobnog trenera koja smišlja vježbe baš za tebe, osobnog nutricionistu koji zna sve o tvom želucu i crijevima pa njima prilagođava namirnice, osobnog bankara koji tvoj račun poznaje bolje od tebe, osobnog frizera koji dobro poznaje tvoju kosu i njeguje je šamponima i uljima koji su proizvedeni baš za nju, možda čak u nekoj kućnoj radinosti. Sve mora biti osobno, a ja imam toliko posla da bi mi dobro došlo da imam još jednu osobnu sebe koja bi radila moj posao kako bih ja stigla i nešto drugo. Nije to lako priznati, ali i moj ljubavni život pomalo pati. Nije da nemam nikoga, mlada sam još, ali ne mogu se pohvaliti zavidnim brojem muškaraca koji su bacili oko na mene ili ja na njih. Kakva su ova vremena vezana uz moje obaveze na poslu dobro da ikoga imam.

Iako u siromašnoj obitelji odrastala sam jako lijepo. Ako se pridjev lijepo može koristiti za odrastanje. Mama je fino kuhala, svaki dan domaća juhica ili čušpajz, nešto za pojesti sa žlicom, nedjeljom pohana piletina, kolač s pekmezom i puno smijeha jer moj je tata bio pravi vic maher. Pa tako još iz djetinjstva nosim sa sobom svoje hobije o kojima više razmišljam nego što im se posvećujem, i dalje se družim se s prijateljicama s kojima sam se igrala u parku pored zgrade koje su dolazile iz sličnih radničkih obitelji poput moje pa sam danas i posebno socijalno osjetljiva i često obilazim domove za nezbrinutu djecu i starije osobe. Starci mi se raduju, a ja im donosim bombone kao da su mala djeca. Nekim bakicama raščešljavam kosu, nekima donosim cvijeće, s nekima prošećem hodnikom gore-dolje i one su sretne kao da su bile na korzu iz svoje mladosti. Kad posjećujem djecu stavljam ih u krilo pa im čitam priče, sjednem s njima na pod pa slažemo gradove od kocaka i zajedno pjevamo.

Radi tih mojih potreba za pomaganjem što u domovima što prijateljicama kojima često moram biti oslonac ili rame za plakanje, posao često nosim kući gdje me s veseljem dočekuje Radovan. No, od njega nemam baš puno koristi što se tiče pomoći u kući ili oko mog posla. Da budem potpuno iskrena samo mi odmaže, ali on je toliko drag i mio da ga ne bih mijenjala ni za kojeg drugog. Za njegovu ljubav i to ću pretrpjeti. Katkada ne može dočekati ni da svučem kaput već je na meni. To naše maženje je nekad tako strasno da dlake lete na sve strane, ali neću odati sve naše tajne prije nego vam još nešto ispripovijedam. Dala sam postaviti kamere, tako da mogu vidjeti što radi i onda kad nisam kod kuće. Dobro, netko će reći pa ta Vilma stvarno pretjeruje, od one dobre djevojčice koja je mami pomagala prati posude u kojima se kuhao ručak, od one djevojčice koja je trećinu svog džeparca odvajala za milodar u crkvi svake nedjelje i na kraju krajeva Vilma koja obilazi stare i bolesne, te malenu i zaboravljenu djecu postavlja kameru kako bi kontrolirala Radovana! Ali kamera u kući pokazala se jako dobrom stvarčicom. Ma ne, nisam ja od onih nastranih, stvarno nisam. On je toliko poseban da me zanima radi li i dok me nema takve stvari kao kad sam ja kod kuće.

No, da se vratimo na ono kad sam spominjala kako danas svi imaju neke osobne savjetnike, trenere, frizere. Tako sam i ja zaključila da naprosto moram uzeti osobnu bedinericu. Ženu koja će brinuti o mom stanu, a malo i o Radovanu. Žena za ispomoć u kući. Sjela sam za računalo, u tražilicu utipkala “Žena za ispomoć u kući“ i otvorilo se toliko oglasa koliko ja nemam vremena čitati. Pročitala sam ih nekoliko, da se ne lupam po glavi zbog brzopletosti, ali vrlo brzo sam odabrala jednu koja mi se činila sasvim u redu.

Gospođa Katarina, tako je ime mojoj osobnoj spremačici, započela je s radom istog dana kad je došla na dogovor. Elegantna, njegovana, fina ženica koja je bacila pogled na stan i rekla da misli da može održavanje preuzeti na sebe i da vjeruje da ću biti zadovoljna. Osim što je bila dotjerana, donijela je sa sobom i koferčić. Zamislite taj stil! Kroz glavu su mi prošle neke scene iz starih filmova u kojima su spremačice imale pregače i traku u kosi. Moja, pretpostavljala sam, sa sobom donosi odjeću u koju će se presvući, možda borosane, lateks rukavice, a možda i maramu za kosu. Baš mi je bila jako simpatična. Pitala sam je trebam li nabaviti neko posebno sredstvo za čišćenje, krpu, metlu, ni sama ne znam što, ali rekla je da je dovoljno ovo što imam. Sve sam to zapitkivala više iz razloga što mi je bila zanimljiva nego stoga što je nešto od sredstava nedostajalo.

Cijena njenog rada nije bila mala u odnosu na druge spremačice, ali već sam rekla da novac nije problem i nisam htjela biti sitničava. Najvažnije je da vam se čovjek svidi i da imate povjerenja u njega. A Katarina je djelovala baš tako, kao osoba kojoj mogu povjeriti i stan i sve najdraže u njemu.

Kad sam riješila pitanje spremačice, odmah se oslobodilo malo vremena i istog sam dana nakon posla pohitala u azil za napuštene pse jer sam odlučila da ću jednom tjedno donirati hranu i izvesti svaki puta drugog psa u šetnju. Jedan dan azil za napuštene pse, drugi dan kava s prijateljicom koju je napustio suprug, treći dan umirovljenici, četvrti dan djeca bez roditeljske skrbi, peti dan nabavka hrane za sljedeći tjedan, ali to i ne traje tako dugo jer Radovan i ja smo sami, a on ne jede baš puno dok bih ja rado pojela više, ali moram misliti na tjelesnu težinu. Pretilost je opaka bolest koja se prikvači na tebe dok kažeš keks. Ili točnije dok ga pojedeš. Šesti dan joga, jer ako se čovjek nakon napornog radnog tjedna ne opusti sljedeći radni tjedan ne može biti uspješan. A poslovni čovjek pod stresom nije efikasan.

Nažalost, ta idila je trajala jedva jedvice mjesec dana. Vrativši se jedne večeri, čim sam otključala vrata, po Radovanu sam vidjela da nešto nije u redu. Bio je nekako pokunjen, isprepadan, nisam mogla zamisliti što se to moglo dogoditi pa ipak mi dijelimo kako se kaže i stol i postelju već godinama. Ali takvog ga još nisam vidjela. Skidajući kaput nije me ni dotaknuo, ni okrznuo, a na moja pitanja „Ma što je milo moje, što se dogodilo?“ on ni bu ni be. Roleta nije bila spuštena i mjesečina je obasjavala dnevni boravak. Već iz hodnika vidim kako na stolu stoji list papira. Još bosonoga uputila sam se prema stol. Kad sam uzela papir u ruke morala sam sjesti od težine ispisanih riječi. Rukopis je bio vitičast, ukošen, točke na „i“ i „j“ bile su nacrtane poput mjehura od sapunice.
Pisalo je:

“Gospođo Vilma,
žao mi je što Vam moram otkazati suradnju jer vaš je stan toliko prljav da mi se diže želudac čisteći ga. Ne zamjerite, ali dok pokušavam skinuti naslage ulja sa štednjaka, odlijepiti čaše zamrljane tim vašim zdravim sokovima koje su se od istih zalijepile za stol i po komodi te ostrugati talog iz šalice za kavu ulažem veliki napor od kojeg mi se lice grči pa postoji velika vjerojatnost da ću dobiti bore, a to nikako ne bih htjela jer još ja u životu imam planova. Radovanovih dlaka osim u vašem krevetu nalazim po svim stolovima (uistinu mi nije jasno što radite), u kuhinji, u kupaonici i prevrće mi se želudac. Da je samo do dlaka još bih to nekako i pregrmjela, ali prilikom našeg dogovora nije bilo ni riječi o tome da će me pratiti poput psa i pokušavat se uvaliti u moje krilo. E, to ne može! Nisam vam se prije htjela žaliti, ali danas je prevršio svaku mjeru. Kad mu nisam dozvolila tu vrstu nježnosti tako se naglo digao iz mog krila da je prolio moj vitaminski napitak i po meni i po podu, a i čaša se razbila. Nije bila baš neka, već sam vam htjela reći da je donirate u te vaše institucije koje posjećujete. Broj mog računa znate, molim da mi za današnji dan uplatite trostruko kao malu nadoknadu za duševne boli, a bome i fizičku patnju.
Srdačno,
do danas vaša spremačica Katarina.“

Mislite da sam bila u šoku? Preblaga je to riječ, ali jače se ne mogu sjetiti. Radovan je skutreno sjedio na trosjedu. U redu, priznajem, nisam baš najurednija, ali zato sam pobogu uzela spremačicu! Nisam mu ništa govorila, samo sam sjela pored njega i uključila nadzornu kameru. Ovo što ja imam snimljeno, toga se ne bi sjetio ni najbolji pisac fikcije.

Uslijedilo je potpuno razočaranje Katarininim koferom. U njemu ne da nije bilo odjeće koju je odjenula na sebe za pospremanje, kamoli onako romantične kako sam si to ja zamislila. Ni peruške, ni lateks rukavica, niti kakvog sredstva za pranje. Bio je dupkom ispunjen kremicama, vitaminskim preparatima, ružem za usne, ma bila je tamo sva sila kozmetike. Na snimci je vidljivo kako Katarina, s gnušanjem i uistinu s grimasom na licu, s dva prsta izvlači vrećicu za smeće i tako je zgrčena lica iznosi u kontejner. Po povratku pere ruke, mazucka ih kremom, sjeda na trosjed i podiže noge na stol. Pretpostavljam da ne dobije vene. Svakih dvadesetak minuta pijucka vodu, valjda da ne dehidrira i da potakne stvaranje kolagena. Odlazi pred ogledalo koje je prvo uglancala, a onda nanosi kremu i gleda se sa svih strana. Pričala je sama sa sobom, a i telefonirala je prijateljicama.
Ugasila sam kameru.

Uzela sam Radovana u krilo, poljubila ga u brk, pogladila od ušiju do kitnjastog repa i zaključila da više neću uzimati kućnu pomoćnicu. Prevrtjela sam snimke unatrag i pogledala kako je moj Radovan skakao po policama, natjeravao umjetnog miša i njihao se na zavjesama prikraćujući si vrijeme do mog povratka.

Novac nije u pitanju, ali nisam sigurna da ću ponovo tražiti kućnu pomoćnicu. Od malo nereda u stanu još nitko nije umro, a od šoka bome je!




- 21:04 - Komentari (15) - Isprintaj - #

30.12.2015., srijeda

KAD SE ŽENSKE RUKE SLOŽE ili KAKO SMO IZRADILI CVJETNU LIVADU

Žena od akcije je moja prijateljica Bugenvilija. Puno je još riječi koje bi je dobro opisale, ali ove su mi prve pale na pamet. I potpuno su točne. Ta nikad ne miruje, čak i kad se nađemo kod mene u vrtu uz čašu piva njoj vrag ne da mira nego mora nešto raditi. Kaže daj donesi vunu, vruću vodu i sapun. Iako vani bude plus neizmjerljivo. Komarci su pikali, s nas se cijedio znoj, ali uskoro su narukvice od filcane vune bile na našim zapešćima.
No, naš prvi susret izvan blogosfere bio je prije par godina na Bugenvilijinoj prvoj radionici filcanja u O'gradi. Nisam pojma imala što me čeka, niti hoće li to meni biti zanimljivo, niti tko će tamo još biti, ali morala sam pokušati. Uostalom, zašto ne isprobati nešto što nikada nisi?!
Ušla sam u prostoriju punu žena, vune i gotovih filcanih proizvoda.

Bugenvilija je čudo od žene, ta od malo vune napravi šešir ili kaput! Ali sa sobom je donijela vune više nego li je na nekoliko ovaca, sve sortirano u velikim vrećama, što po boji što po kvaliteti. Tog puta na radionici se izrađivala torba, a ja vidjevši te kape i šešire koje je ona napravila, odlučila sam pokušati napraviti šešir. Kapu. Pokrivalo za glavu. Radionica je trajala sedam sati umjesto predviđena četiri. Tako to biva kad se složi dobro društvo koje hoće naučiti, ali i silno voli brbljati. Uglavnom, ja sam se doma s te radionice vratila s nekim mješancem između šubare, kape i šešira i toliko uzbuđena da nisam mogla spavati, a sljedećeg dana sam ga ponijela na posao i svima pokazivala, i koga je zanimalo i koga nije!




Poučena iskustvom s prve radionice Bugenvilija je za drugu predvidjela izradu cvjetića. I vrijeme između 6 popodne i 9 navečer. Da budem iskrena, mislila sam da ćemo pišljivi cvijetić napraviti za sat vremena, a onda preći na izradu livade. I što ću uostalom s tim cvijetom, razmišljala sam.




Nekako mi je nakon šešira to bilo kao da idem s konja na magarca. Ali tako razmišljaju ljudi bez iskustva pa se to i meni malo obilo o glavu, srećom vuna je meka pa ne boli.




Izrada cvijeta i nije najjednostavnija stvar na svijetu! Predviđeno vrijeme opet nije dostajalo, a na nekoj livadi i naših osam cvjetova bi se izgubilo.
Prvo je trebalo odabrati vunu, odlučiti se u kojim bojama će biti cvijet a potom pristupiti filcanju.




Naravno, naši cvjetovi nisu izgledali onako kako smo ih zamislili. Jer ono što smo mislili da se neće vidjeti, eh baš to se vidjelo. Jedna boja s vanjske strane, druga s unutarnje, pa folije između, pa kad je gotovo to razrežeš pa se sve vidi iznutra, pa se ti čudiš kako je to ispalo, pa se onda čudiš kako je lijepo a da uopće nisi bio svjestan kakvu ljepotu proizvodiš. Uglavnom, mi smo se nagladile te vune, koža na prstima nam je bila smežurana kao djeci koja cijelo prijepodne ne žele izaći iz mora, a takva je ostala još dobra dva sata kako smo naše cvjetove oprale, ocijedile, potopile u octenoj vodi i stavile na sušenje.




No, i što sad s tim cvijećem? Svaka će od svog cvijeta napraviti broš.
Preostalo nam je još vune, možemo kod kuće raditi slične cvjetove, a možemo pokušati i neke potpuno drukčije.




Bugenvilija ima sto ideja. Ma što sto, tisuću, milijun. Ali najbolje vam je, ako vas zanimaju predmeti od čoje/filca i njihova izrada da se javite njoj. Pogledajte te divote na blogu filzkunst.blog.hr i/ili na fb Art-by-Bugenvilija.

Pisala bih ja sad još, ali čeka me vuna i u glavi mi se roje ideje pa ih idem spojiti.
Eh, da! Želim vam svima sretan Božić koji je već prošao, ali to nema veze, bit je u lijepim željama. U nadolazećoj godini svima želim zdravlje i sreću, ostalo je produkt postojanja prije navedenog.

- 12:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

19.12.2015., subota

TRAGOVI GLAZBE NA CIPELAMA

Koračala sam gradom,
kroz sunce koje je rasparalo maglu.
Utrobu grada gledala sam
i sve prošive koji su je htjeli skriti.
Zakoračila sam mu u njedra.
Obujmio me niz tonova i stanki.
Plesala sam. Omotana zimskim kaputom.
Uvečer kad vratila sam se kući
tragovi glazbe razmagljenog grada
bili su na vrhovima mojih crvenih cipela.

- 23:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.07.2015., nedjelja

BRODOVI OD PAPIRA

Soba je bila tamna, s tek malo svjetlosti koja je prodirala kroz proreze spuštenih roleta čineći pruge na posteljini. U zadnje vrijeme spavala je loše, katkada uopće nije mogla usnuti. Tada bi prugaste sjene bile najnemirnije. Kotrljale bi se valovito preko njenih punašnih bokova s lijeve na desnu i s desne na lijevu stranu bijele navlake. Tek nekoliko dana je sama s djevojčicama i još ne zna je li to briga više ili je dobro postupila. Prebire po prošlosti i ispuhuje zrak poput tube koju koristi nevješt svirač.

Mislila je, poput svih mladih djevojaka, da će biti sretna. Da će bijegom iz roditeljskog doma ostaviti iza sebe zvukove razbijenih tanjura, lupu vrata i muk nakon učestalih svađa roditelja. I da nikome o tome neće ni slova spomenuti. Nadala se muškarcu koji će biti kormilar ili barem dobar vjetar u leđa. Da će zajedno snove prevrtati u zbilju. Rađati djecu čija će cika i veselje puniti sobe njihovog doma.
U vrijeme tulipana, je li bio travanj ili svibanj teško je sa sigurnošću reći, ali baš u to vrijeme Danko joj je rekao da je najsretniji čovjek na svijetu jer je ona, Marija, njegova djevojka. Dok se crvenilo latica tulipana prelijevalo njenim licem Dankovim je srcem strujao ugodan nemir i pomislio je kako bi bilo dobro da baš Marija, ta rumena djevojka, bude njegova žena. Bila je lijepa, uvijek nasmiješena, zaposlena, i voljela ga je više od pečenih kestena za koje je, kako je u šali govorila, mogla ubiti.
Oboje su se radovali vjenčanju i životu u kojem će se međusobno poticati, poštivati i pomagati.
Baš na taj dan pirkalo je tek toliko da se veo od tila malo odizao od vjenčanice i sve lijepe želje donosio mladencima. Kasnije, kroz zajednički život, vjetar je od lahora postao oluja, ali i oluja je katkada potrebna da dobro pročisti misli.
Kako su godine prolazile prošao je i Marijin osmijeh, a ostale su stisnute blijede usne.
Iako druželjubiv i susretljiv Danko nikada nije radio uvijek pronalazeći razlog. Ili je plaća bila premala, ili je posao bio pretežak, preglup, predaleko, preblizu. Uvijek neki pre bi presudio i tako bi ostajao kod kuće dok bi Marija svakodnevno odlazila na posao i vraćala se. Radila je za oboje. Spočetka je bila sretna, uvjerena da tako potvrđuje svoju jakost, hrabrost, spretnost i da joj nitko nije ravan. Da može i više ako treba. Sve dok joj umor nije obuzeo tijelo, a tuga ovila misli.
Iza kuće rasle su žalosne vrbe. Svojim su granama doticale tlo.
Danko je često sjedio pred televizorom, zvao prijatelje na piće, susjede na kavu, čuvao blizanke koje su se rodile u sretnim danima njihovog bračnog života. Čašica za čašicom i Danko se uskoro nije mogao riješiti mirisa kojim odišu alkoholičari. Marija ga je molila da ne pije,a kasnije je od njega skrivala i novac i alkohol. Preklinjala ga je radi djece. Molila da ode liječniku. Njoj je scenarij bio previše poznat da ne bi bila zabrinuta. Ali on je sve to odbijao tvrdeći da pretjeruje. Htio ju je grliti kao u dane nepomućene sreće, no ona se otimala u nadi da će shvatiti da se tako dalje ne može.
Danku je alkohol promijenio prioritete. Ne samo Marija, nego ni petogodišnje blizanke Ana i Mirna više mu nisu bile sve na svijetu. Dječja igra popraćena vrištanjem počela mu je ići na živce. Međusobno potezanje za kosu, otimanje za igračke ili cmizdrenje djevojčica zaustavljalo bi se prijetnjom da će doći Ciganka, strpati ih u vreću i odnijeti u nepoznato. Pritom mu je ciničan osmijeh titrao na licu. Smetalo je to Mariju, nije dala na Cigane.
Djevojčice nisu znale ni kako izgleda Ciganka ni je li to stvarna osoba ili lik iz bajke. Kad bi noć pala preko njihovih dječjih lica iz kojih su stršale ustrašene oči, skutrile bi se u svojoj sobi povremeno rukama provjeravajući je li ona druga još uvijek prisutna. Bile su nemoćne bilo što promijeniti pa su običavale čvrsto zažmiriti vjerujući da će vrijeme i nepravda tako brže proći.


Na Mirnin i Anin rođendan Marija nije stigla pospremiti kuću i ispeći tortu. Danko joj je prigovorio da je nemarna majka. Krenule su joj suze, a on se razbjesnio. Vikao je, lupao šakom po stolu, nogom gurnuo stolac. Potpuno se raspametio, počeo udarati po zidu, lupati nogama o pod, psovati, a kad su naišle Mirna i Ana počupao ih je ni krive ni dužne za kosu. Djevojčice su pobjegle u svoju sobu. Na trenutak je nastala tišina, a onda se Danko strovalio na pod. Bio je mrtav-pijan. Utrnuo od alkohola da ni život više nije osjećao. Marija je rukavom obrisala suze i ostavila ga na podu. U staru putnu torbu potrpala je neke njegove stvari i na vrh stavila novac koji je toga dana dobila kao napojnicu. Iznijela je torbu na dvorište. Nije čekala da se Danko osvijesti već ga je otkotrljala do ulaznih vrata i izbacila u dvorište. Bio je tup za sve podražaje koje su mu bili upućeni.
Djevojčice su plakale. Točno je znala kako se osjećaju. Zagrlila ih je, ali nije nalazila riječi. No, znala je što će napraviti. I znala je da neće prepustiti životu da ih samelje. Odnekud treba ponovo krenuti. Mirna i Ana neće biti same na svome putu, odlučila je.
Danas je njihov rođendan i počastit će ih kolačima i vožnjom na vrtuljku u lunaparku koji se smjestio na kraju njihovog mjesta. Djevojčice su se obukle i počešljale, ali sreća im nije prelazila preko lica. Pijanac koji besvjesno leži na zemlji bio je njihov otac i one su ga se istovremeno bojale i voljele ga.
Sve će biti u redu, govorila je Marija kako bi odagnala neugodu. Potom je zatvorila vrata i zaključala. Znala je da sreća ne može biti potpuna, ali da su zaslužile više i da više mogu imati bila je sigurna. Prošle su pored potoka gdje su se igrali dječaci. Od pruća su gradili branu i niz vodu spuštali papirnate brodiće. Nije se htjela zaustaviti, promatrala ih je u hodu. Neki su brodići samo kliznuli niz branu dok su se drugi prevrnuli, smočili i potopili. Kao u stvarnom životu.
Ana, Mirna i Marija koračale su dalje. Marija neće dozvoliti da itko više u njima guši život.

Spustio se mrak i iz dvorišta su se vidjela svjetla lunaparka. Danko se ogledao oko sebe, ustao i pogledao prema kući. Iznutra nije dopiralo svjetlo. Nije ni pokušao ući, pokupio je torbu i klateći se otišao.
Drndajući se u noćnom autobusu za tko zna kamo bio je načet tugom i potpuno nesposoban da se izvuče iz gliba. Nastojao je usnuti, ali san nije dolazio. Glava mu se drmusala na umrljanom sjedalu autobusa u koji je ušao nakon svađe s Marijom. Lica prilijepljenog za staklo pokušao je dokučiti gdje se potkrala greška u tom velikom stroju života. Izjedala ga je bespomoćnost. Otriježnjen osjećao je sav užas nemoći da se vrati unatrag i u tom vraćenom vremenu izmijeni sebe.

***
Nadala sam se da će se Marija jednog dana vratiti k meni. Koža mi je siva i naborana, tanka poput flis papira. Ostarjela sam i znam o čemu govorim. U meni su, za moga trajanja, pohranjeni i blagost i bol, i ljutnja i mir, i patnja i sreća.
Da nisam bila najbolja majka nitko me nije trebao uvjeravati. Znala sam to i sama od samog Marijinog rođenja. Nisu naše želje te koje određuju kakvi ćemo biti, češće su to okolnosti u kojima se nađemo. Marija mi je bila sve, ali tom malom krhkom biću već po rođenju nisam mogla pružiti ono što joj pripada - majčino mlijeko.
Marijin otac bio je zidarski radnik i poslove je pronalazio povremeno. Nije bio zaposlen u nekom građevinskom poduzeću koje je zapošljavalo zidare već je radio na preporuku poznanika, prijatelja ili vlasnika kuće u čijoj gradnji je sudjelovao. Novac koji bi zaradio katkada je donosio doma, a češće ga je ostavljao u gostionicama u koje je zalazio na putu od gradilišta do kuće.
Bila sam sluškinja u jednoj finoj obitelji. Moje unuke, Mirna i Ana, sigurno ne znaju što znači riječ sluškinja. Kad bih imala priliku objasniti im koje je bilo moje zanimanje morala bih pribjeći modernijem jeziku. Danas su to spremačice, kuharice i dadilje. Ja sam bila sve troje.
Voljela sam tog mog zidara, da, voljela sam ga. Nije mi bilo drago kad bi se vratio kući teturajući i pjevušeći, ali kad bi me zagrlio pa zapjevao moju najdražu pjesmu i ja bih mu se u pjesmi pridružila. Česti su bili ti dolasci u pijanom ili pripitom stanju, a nekada sam i ja iz mog službovanja znala donijeti bocu vina koju bi mi dali gazde, uglavnom o nekom blagdanu ili za imendan. Kad se Marija rodila oboje smo novac ulagali u kućanstvo, ali s vremenom sam shvatila da su sve manje šanse da njegova plaća uđe u našu kuću. Kasnije me to znalo i razgnjeviti do te mjere da sam vikala na njega kad bi se na vratima pojavio bazdeći po znoju, mortu i vinskoj kiselini. Najgore mi je bilo što nisam mogla biti kod kuće uz svoje dijete, a nisam je mogla ni nositi sa sobom u službu. Nisam imala nikoga od obitelji da je pričuva. Ostavljala sam je jednoj Romkinji kako bi je dojila i za to sam joj nešto malo plaćala. A da se utješim počela sam sama otvarati boce koje sam dobivala. Povremeno bih si olakšala muku gucnuvši malo ni ne natačući u čašu, tek toliko da osjetim alkohol u ustima. Onda bih popila još malo, pa još malo, i na kraju se dogodilo da sam pokušala kod gazde ukrasti bocu vina. Već pri prvom pokušaju gazda je prozreo moju namjeru. Nije pokazivao ljutnju, ali bocu koju još nisam uspjela sakriti uzeo mi je iz ruke i pljesnuo me po stražnjici. Znak kojim se djetetu govorilo da čini nešto nedopušteno, no u tom njegovom dodiru bilo je više erotike i izazova od prijekora. Kasnije mi se pokušao približiti, a ja sam bježala. Sve do trenutka kad me doslovce ščepao u smočnici dok je njegova žena bila na frizuri. Ja sam opet pokušala dohvatiti bocu, a on je dohvatio mene. Nije bio neugodan ni nasilan. Natočio nam je po čašicu likera od kave. Mislim da je tada već pretpostavljao da i ja naginjem piću, i nakon što smo je nadušak iskapili stisnuo me uz policu na kojoj su stajale staklenke sa zimnicom. Podignuo je moju suknju, a ja se, još osjećajući okus likera na nepcu, nisam čak ni iz pristojnosti branila. Nisam pomislila kako me moj voljeni svakodnevno mijenja za bocu, kako ljubuje s vinom umjesto da mene grli u krevetu, no sigurna sam da mi je to bilo u podsvijesti. Gazda je bio puno stariji od mene. Mogao mi je biti otac. Bilo je nečeg izazovnog u tome. Sam je otkopčao svoj šlic i prodirao u mene dok su se drvene police sa staklenkama pekmeza zibale pod našom silom. Sve je trajalo tako bezobrazno kratko da sam uspjela osjetiti uzbuđenje, ali ne i sladostrašće. U trenutku kad se odmaknuo od mene s police je pala staklenka i pogodila ga ravno u glavu. Kriknuo je od iznenadne boli. Bio je to potpuno krivi trenutak, kao u nekoj priči ili filmu, jer se gazdarica već vratila i dotrčala u smočnicu. Mene nije ništa pitala i ne znam što joj je on rekao. Drhtala sam. Tijelo su mi obuzeli neugodni žmarci. Čak niti tada nisam mogla prizvati u sjećanje što se među njima odigralo - jesu li razgovarali, vikali, šutjeli, tukli se ili možda ljubili. Činjenica koju neću nikada zaboraviti je da sam sljedećeg dana ostala bez prihoda, na cesti s Marijom i s mužem u birtiji.
Je li do mog muža nekako došlo da ga je žena prevarila - ne znam, ali nas više ni alkohol, ni Marija, ni pjesma nisu mogli zbližiti.
Htjela-ne htjela ja sam prestala piti. Nisam imala kamo i misleći da je to privremeno smjestila sam se kod Romkinje koja je dojila Mariju. On je povremeno navraćao. Poljubio bi Mariju, napravio joj zidarsku kapu od starog novinskog papira, a kad bi odlazio iskrenuo ju je u brodić i rekao da ga spusti niz rijeku. Jedno vrijeme je češće dolazio, no onda bi se svađa čula nadaleko i naširoko. Husra mu je zabranila da lomi čaše koje ničim nije zaradio. Tanjuri služe za pojest juhu, a čaša za popit vodu, govorila mu je. Kad budeš svoj na svome čini što želiš, nije mu popuštala. Još je neko vrijeme dolazio, ali mene više nije ni gledao ni razgovarao sa mnom. Jednom je sjeo za stol, u tišini gledao u jednu točku, a onda opsovao i Cigane i mene na što ga je Husra, moja spasiteljica, izbacila. Potjerala ga je i rekla da se može vratiti kad će imati novac za hranu u novčaniku i lijepu riječ za mene. Više ga nisam vidjela.
Marija se igrala s romskom djecom i patila za ocem. Kakav god da je bio - nedostajao joj je. Marija je s Romima skupljala staro željezo, igrala se s igračkama koje je pronašla na smetlištu ili koje bi Romkinje dovukle iz prošnje. Znala su djeca i sklepati kakvu igračku, neka drvena vozila s kotačima koja su skinula s dječjih kolica i slična čuda. Kasnije je krenula u školu i s početka su je djeca ismijavala i zvali je Cigankom. Nisu bili rijetki dani kad ne bi otišla u školu nego na rijeku. Što je tamo radila, samo ona zna. Pretpostavljam da se kupala i patila za ocem. Možda je iščekivala papirnati čamčić koji će od nekud doploviti kao znak da je otac tu negdje. Kući bi dolazila zaplakana i čvrsta u odluci da ne ide u školu. Sutradan bi je obasjalo sunce i ja bih je nagovorila da ipak ode i nauči nešto čemu je ja neuka ne mogu podučiti. Jednog dana, već je bila jesen, vratila se iz škole sva umrljana oko usana i crnih ruku, ali sretna. Rekla je da joj je jedan kestenjar poklonio škrnicl pečenih kestena. Sljedećeg dana očekivala je isto, ali joj je jedno dijete otelo kestene i ona se radi istih potukla do krvi. Razbila je nos dječaku kradljivcu.
Marija je završila osnovnu školu, zatim i frizersku. Nije dugo čekala na prvi posao jer bila je spretne ruke i maštovita pa ju je svaki frizerski salon htio. Od mene nije bilo neke koristi. Ostavila sam čašicu, ali nikad se nisam vratila pravom poslu. Prihvatili su me u čergi, iako im nikad nisam u potpunosti pripadala. Ne zbog njih već radi sebe same. Očekivala sam da će mi s neba pasti neki posao, neki smještaj, neki muškarac, a ništa se od toga nije dogodilo. Zapravo, jedan je pokušao, ali on je bio suprug moje prijateljice iz čerge i takvu pogrešku nisam željela ponoviti.
Od kako se udala ni Mariju više nisam vidjela. Gotovo da je pobjegla od mene. Odselila se i više se nije javljala premda naš odnos nikada nije bio loš. O njoj sam čula od poznanika iz mladosti. Mislim da je željela potisnuti svoj dotadašnji život i loša iskustva. Zaboraviti mene koja joj nisam mogla biti uzor i oca kojeg je voljela ali ga nije mogla imati, kako je vjerovala - radi mene.
Sjedim ispred sklepane kućice i promatram smiraj dana. Ispred mene na stolu stoji čaša vode. U njoj su plavičasti odrazi neba i tragovi sasušenih kapi. Podsjećaju na suze. One davno prolivene koje poput kamenca formiraju tragove na našoj duši.
***
Mirna i Ana odrastale su bez oca. Osjećaji koje su nosile u sebi drobili su se teško poput kamena, a Marija se nadala da će razumijevanjem ublažiti njihovu tugu. Svu svoju strpljivost finim je nitima omatala oko djevojčica. I ona sama htjela je prošlost istisnuti iz sebe. Pustiti je niz rijeku. Mogla bi pokušat ispraviti krivu Drinu. Nada se da će nešto od te nove hrabrosti prenijeti na blizanke. Povest će Anu i Mirnu među Cigane, do njihove bake. Da joj ispuni možda posljednju želju za života. Ta odluka ispravila joj je povijena ramena i nakon dugo vremena osjetila je sreću.
Hodajući prema čergi prošle su pored rijeke na kojoj je kao dijete puštala papirnate čamčiće. Zaustavila se i iz torbe izvukla novine koje je kupila toga jutra te otrgnula list. Prisjećala se kako se prave brodovi. Nije zaboravila. Napravila je jedan, pa još jedan. Da ne bude usamljen. Rekla je djevojčicama da zažele želju koju će brodovi donijeti onome tko ih pronađe. A onda neka ih puste niz rijeku.
Požurile su prašnjavim puteljkom, nestrpljive da vide jedno nasmijano lice.


- 22:48 - Komentari (19) - Isprintaj - #

18.06.2015., četvrtak

BLIZANKE

Trebam li žaliti za vremenima kad sam bila aktivnija na blogu? Ne znam. Stalno sam nečime zaokupljena i stižem sve manje stvari. Istina, ponekad odem na neku kreativnu radionicu, ponekad sam kreativna u svoja četiri zida.

Tako je ta „domaća“ kreativnost urodila novim plodom, eto dvije nove slikovnice! Objavljene istovremeno. Blizanke!

"Ribice, morske prijateljice" je slikovnica o prijateljstvu, ljubavi, dogodovštinama, pustolovinama…
"Krokodil na plaži" priča priču o dječaku koji je imao „neobičnog“ ljubimca…
Slikovnice su namijenjene uzrastu od tri godine na dalje, a sigurna sam da će zadovoljiti i djecu ranije školske dobi.
I što sad?
Idem dalje.
Smišljam, maštam i pokušavam realizirati.






- 12:24 - Komentari (13) - Isprintaj - #

25.05.2015., ponedjeljak

PROVANSA – dok lavanda još nije procvala

Jug Francuske. Zvuči dobro, ne?! Svijet je mala šarena loptica i ako imaš par dana slobodnog vremena, nešto novca u džepu i želju za odmakom od svakodnevnice zašto je ne bi malo-pomalo istraživao i uživao u onome što pruža. A onda uzmak, da se ne navikneš previše pa da povratak u vrtlog obaveza ne postane previše bolan.
Provansa čije sam fotografije kao dijete gledala u časopisu L'art&Décoration, i upravo kroz tekstove o poljima lavande i predivnim interijerima provansalskih kuća naučila prve riječi na francuskom, sada se našla kao na pladnju pred nama. Mujo i Fata ponovo na putu 6 ovog puta bez bicikla.
Za osmodnevnu ugodu morala sam učiniti i nešto suprotno tome, a to je rano ustajanje prije puta jer se iz Zagreba za Zadar putovalo autobusom, a iz Zadra za Marseille avionom. Letjeli smo s Ryanairom. Kod mojih zračnih putovanja uobičajena stvar su suze koje, srećom, nakon nekog vremena presahnu. Kako doći od zračne luke do Marseilleja grada trebalo je odlučiti, vremena je bilo dovoljno i odluka je pala na vlak. Od vlaka do unajmljenog apartmana smo prošetali. Hodali smo Marseillejskim ulicama, svako toliko iznenađeno skačući na nogostup jer nismo ni shvaćali da hodamo kolnikom budući da je sve bilo puno visokih stupića koji su nam potpuno krivo govorili da je to nešto sigurno za pješake. Frišku figu, tuda voze auti! No, našu ulicu nismo teško našli, a onda je uslijedilo pravo iznenađenje!
Apartman je bio minijaturan; činile su ga tri prostorije, soba i kupaona međusobno odvojene trakastim zavjesama i zahod. U toj sobi visokog stropa dominirao je ogroman bojler . Osim bojlera tu su bili krevet, dva stolca, mali bijeli stol, rešo, mikrovalna pećnica i nekoliko tanjura i šalica. Ormara nije bilo. Prozori su imali zavjese i s nutarnje i s vanjske strane pa su te vanjske neprestano plesale na vjetru. Ogladnjeli, samo smo ostavili stvari i otišli nešto pojesti. U malom tuniškom restoranu pojeli smo cous-cous s povrćem, porcija 5€. Fotografirala sam cous-cous, no prišao je gazda i inzistirao da nas fotografira s našim fotićem kako bismo imali sliku za uspomenu.
Prije večernje šetnje htjeli smo se otuširati, no bojler je kapao i još uvijek nije grijao pa je došao gazda s visokim ljestvama i nekom metlom te pokušavao namjestiti crijevo iz kojeg je kapalo. Posao je potrajao, a u međuvremenu je hodnikom ispred stana odzvanjalo vrlo glasno mijaukanje. Bio je to Minouche, crni pomalo divlji trogodišnji mačak, koji je panično tražio gazdu. Prepustili smo bojler gazdi i mačku, a mi smo otišli prošetati do luke. Puhalo je k'o sumanuto, ali ništa nas nije moglo omesti u prvoj večernjoj šetnji pa tako ni jak vjetar.

Sljedećeg jutra nakon doručka otišli smo na kavu i planirali odlazak za Les Calanques, nacionalni park nedaleko Marseilleja. Pronašli smo autobusnu stanicu i odvezli se promatrajući grad iz autobusa. Sišli smo na predviđenoj stanici i krenuli prema tom parku prirode. Bila je to vrlo ugodna šetnja unatoč vjetru koji je puhao i do 50 km/h. Priroda je predivna, pogled na hridi i more čaroban.

Tako je prošlo prijepodne, a onda povratak u Marseille i razgledavanje grada. Četvrt Le Panier je stari dio grada i neki pandan pariškom Montmartreu.

Nažalost došli smo baš u vrijeme kad su se zatvarali kafići, valjda u vrijeme podnevnog odmora, no unatoč tome šetnja uličicama za mene je bila pun pogodak. Potrajalo je jer sam stalno zastajkivala fotografirajući te ovaj prozor, te ona vrata, zapravo ne znam je li zgodnije za živjeti ili za turistički zujati. Tu se nalazi La Vieille Charité koja je građena između 1671 i 1749 u baroknom stilu, a meni se posebno dopala elipsasta kupola.

Arhitekt Pierre Puget, prema čijim nacrtima je građena, umro je prije njenog završetka. Danas ne služi kao dom za potrebite nego nudi različite kulturne i edukativne sadržaje.
Spustili smo se do katedrale St Marie Majeure i sjeli na klupicu pa promatrali oblake nošene vjetrom.

Nastavili smo do muzejskog centra MUCEM. Zanimljivo je da ako i ne kupiš ulaznicu za pogledati mediteransku zbirku možeš satima šetati vanjskom stranom muzeja i utvrdom Saint-Jean, uživati na krovu sjedeći u fotelji ili izvalivši se u ležaljci i pijuckati neko piće i čitati knjigu, šetati po vrtovima i krovovima ili jednostavno uživati u pogledu na grad.

Trećeg dana otišli vlakom smo u Aix-en-Provance. Karta u jednom smjeru košta 8€. To je zgodan mali gradić kojeg su osnovali Rimljani, a njih su privukli termalni izvori. I danas se mogu vidjeti ostaci nekadašnjeg rimskog kupališta. Grad je prepun fontana.

Prvo smo naišli na Fontaine de la Rotonde koja je sagrađena 1860. Jako je velika i na vrhu krase je tri statue. Jedna predstavlja Pravdu i okrenuta je prema gradu, druga Poljoprivredu i okrenuta je prema Marseilleju treća predstavlja Umjetnost i usmjerena je prema Avignonu. U njenoj blizini nalazi se spomenik Paulu Cézanneu pa sam iskoristila priliku sa se slikam, doživjevši to kao da je i on meni naklon jednako kao i ja njemu. Možda malo ludo, ali baš sam imala takav osjećaj.

Aix-en-Provance - Cézanneov rodni grad. Prošetali smo i do njegove rodne kuće. Postimpresionist Cézanne ima zanimljiv životopis.

Rođen je kao vanbračno dijete prodavača šešira je kćeri jednog zanatlije. Kasnije njegov otac postaje uspješan bankar i tek pred kraj života ženi se s Paulovom majkom. Paul je u internatu upoznao Emila Zolu, koji je jedan od mojih omiljenih pisaca, i kasnije postaju jako dobri prijatelji.

Bio je utorak, a to je važno jer utorkom, četvrtkom i subotom je vrlo bogat sajam. Štandovi stoje posred pločnika, ucrtana su njihova mjesta i tek kad se štandovi spreme na njihova mjesta postavljaju se stolovi i stolci iz obližnjih kafića i restorana. Sajam nije ništa posebno, imamo i mi toga po svim našim mediteranskim gradovima, ali ovaj djeluje nekako s mjerom, možda zato što štandovi ne stoje tamo cijeli dan i duboko u noć već se u određeno vrijeme dana sklanjaju i prepuštaju mjesto drugim aktivnostima.

Kavu nismo pili u glavnoj ulici Cours Mirabeau natkrivenoj platanama već u jednoj maličkoj u kafiću Balto, samo za informaciju cijena kave je bila 1,50 €. Šetali smo gradom, ušli u crkvu u kojoj je bio parkiran bicikl. Ne vani, unutra. Najbizarnije mjesto za parkiranje bicikla.

Stabla su posvuda oštro orezana i isprva su mi bila zanimljiva, ali kasnije su me podsjećala na batrljke i nisu mi bila lijepa već sablasna.
Vlakom smo se vratili u Marseille.
Zadnjeg dana u Marseilleu i dalje je puhalo, zavjese su ulazile i izlazile kroz otvoren prozor.

Nasuprot zgrade u kojoj smo spavali bila je druga zgrada u kojoj nije spavao nitko. Čini mi se da je bila napuštena, niti jedan prozor nije bio osvijetljen prethodnih večeri, nikoga nisam vidjela na prozoru preko dana, rebrenice čvrsto zatvorene ili pak potpuno otvorene da se vidjelo kroz stan kao kroz prošupljeni sir. Samo je prizemlje bilo živo, dućani s odjećom, cipelama i raznom drugom robom.

Unajmili smo Clio i krenuli dalje. Clio ima moje inicijale.

Zaustavili smo se u malom mjestašcu Martigue jer nam se baš učinilo lijepo. Popili smo kavu u kafiću Chez Antoine, iskoristili WeFe da prekontroliramo e-mailove, fb , vremensku prognozu i slično.

Stali smo se u još jednom mjestu po imenu Fos u kojem se nalazi lijepa (a koja nije!) utvrda. Popeli smo se na utvrdu, pogledali groblje, otišli u Camargue, deltu Rone. Park prirode.

Zemlja je bila bijela od soli. Zaustavili smo se pored barake koja služi kao suvenirnica. Prodavali su sol i rižu koju također uzgajaju, ali nije mi bilo na kraj pameti kupiti bilo što od toga jer sam toliko uživala u meni novom pejzažu da ni pakiranu sol kao ni pakiranu rižu nisam doživljavala kao nešto vrijedno vremena i novca. Više me veselilo trčati ususret vjetru (kojeg inače ne volim, ali tada je očito došlo do neke promjene) i liznuti to nešto bijelo sa zemlje da se uvjerim da se uistinu radi o soli. Vozeći se dalje naišli smo na plamence.

Slikali smo ih kako koračaju na šibljastim nogama koje me podsjećaju na zidarski metar dok se prelamaju u koljenu. Na kraju smo stigli do plaže Prčmançon na kojoj je bilo nekoliko kitesurfera. Prvi puta sam ih gledala i izgledalo mi je fantastično. Ipak, ne bih se okušala.

Hodali smo po pijesku, zakopčanih jakni i navučenih kapa, oči smo zaštitili sunčanim naočalama, ali nakon kraćeg vremena i cipele su bile pune pijeska, i oči, a bome i zubi. Znam da je pijesak opasan za fotoaparat, ali nisam mogla odoljeti da ne fotografiram barem malo. Srećom sitne čestice nisu pokvarile aparat i poslužio je tijekom cijelog putovanja. Taj kraj još je poznat po bikovima, bijelim konjima, bijeloj čaplji i već spomenutim plamencima. Lagano smo putovali prema Avignonu.
U Avignonu nas je čekao drugi apartman, jednako minijaturan kao i prvi. No ovaj je imao kupaonicu odvojenu vratima i ostavu za sredstva za čišćenje. Ormar za odjeću, naravno, nije postojao. Gazda je rekao da je pravilo broj jedan da se cipele izuju ispred vrata što sam odmah ignorirala te su njegove usamljeno ostale ispred stana. Unutra minijaturni dvosjed na razvlačenje, stol i jedan stolac. Nas je dvoje pa sam zamolila da nam donese još jedan stolac kako bismo mogli doručkovati a da pritom ne sjedimo jedno drugom u krilo. Kroz pola sata stigao je još jedan stolac na rasklapanje. Dobili smo i uputu da pazimo na šećerlenku, da se ne razbije jer je to radila njegova žena, tako da smo je gledali s posebnom pažnjom, a dodirivali je ionako nismo jer kavu pijemo bez šećera. Uputa je bila i da sve ostavimo uredno kako smo i našli. Kako bismo uštedjeli, jer hrana u restoranima nije jeftina, drugog dana smo u dućanu kupili neki polusmrznuti proizvod i stavili ga u mikrovalnu. Kad sam je otvorila malo sam se iznenadila, naime tko zna od kad nije bila oprana. Po njenoj unutrašnjosti pregršt razasute hrane. Ne tipa piceka nego kruha, riže i takvih stvari.
Večernji obilazak Avignona je bio vrlo ugodan. Spuštao se mrak i činilo mi se kao da sam ušla u prošlost. Lutali smo uličicama, bez nekog reda, tek toliko da osjetimo atmosferu. A onda smo ogladnjeli i otišli u neki vijetnamski restoran u kojem su cijene ipak bile nešto niže nego u francuskim restoranima. Ono što nam se posebno svidjelo je da u svim restoranima bez pitanja na stol donesu bokal vode, a ne kao kod nas kad moraš moliti čašu vode, a i onda često tumače da imaju samo flaširanu mineralnu. Ujutro smo obilazili zidine s vanjske strane pa tek zatim ušli u grad. Ulaznica za Papinsku palaču stoji 11 € i još 2 € za audio vodič.

Najstarija gotička palača na svijetu me osvojila svojom veličinom! Hodajući i prateći audio vodiča ubaciš se u prošlost i osjećaš da ti zidovi i sve prostorije imaju i te kako zanimljivu priču. Na vrhu palače, rekli bismo na krovu, postoji kafić pa se nakon jednog dijela razgledavanja možete okrijepiti. Meni osobno taj kafić nije bio baš izazovan.
Poslije podne posjetili smo obližnji Orange koji krasi rimski teatar.

Ulaznica za obilazak stoji 9,50 €. Na blagajni gdje smo ih kupovali, na crnom mramornom pultu ležala je jednako tako crna mačka. Primijetila sam je osim iz razloga što sam obožavateljica mačaka iz još jednog, a taj je da je njena predivna crna dlaka bila posuta zrncima pijeska jer je kraljica vjerojatno ležala na suncu uvaljena u pijesak. Nisam mogla odoljeti a da ne uvalim lice u tu mekoću krzna, no ona se nije ni pomaknula, ni pogledala me nije, vjerojatno je bila uvjerena da joj upravo to i pripada i da nema razloga dati bilo kakav znak od sebe. Osim samog teatra u malim pokrajnjim prostorijama mogu se pogledati kratki filmovi o povijesti i razvoju kazališta.
Posjetili smo i Vaison la Romaine najveće arheološko nalazište u Europi. Nebo je bilo prekriveno oblacima, a vjetar je njihao visoke čemprese. Filmska atmosfera.

Treći dan, naravno nakon kroasana i kave, napuštamo Avignon i odlazimo u Remoulins te u Arles. Zapravo smo prvo željeli posjetiti Pont du Gard, ali parking je bio bezobrazno skup pa smo otišli u susjedni Remoulins.

Prošetali, poslikali nekoliko prozora i vrata i nastavili put prema Arlesu.
Arles je predivan za šetnju, a mi imamo sreću s vremenom. Ni jedan dan ne pada kiša, jedino što vjetar puše više ili manje, ali uvijek puše. Na ulazu u grad veliki lunapark. Uvijek me takve stvari podsjete koliko smo licemjerni. Volim vidjeti živost, razne ljude koji odskaču od onoga što mi smatramo za standardno i normalno, smijemo se kad je nešto urnebesno glupo, sve to volimo, ali… ALI NE u svome gradu! Da je to kad nas smatrali bismo to najvećom seljačijom, što i jest, ali kao turisti se s takvim stvarima volimo sresti. Kad sam u Marseielleju ugledala karusel sva sam se raspekmezila, a da u Zagrebu, osim na Cvjetnom postoji još neki, veći, vjerojatno bih ga zaobilazila u velikom luku.
U Arles dolazimo prekasno da vidimo paradu bikova, ali imamo dovoljno vremena za šetnju i razgledavanje arene s vanjske strane, arene u kojoj će biti korida.

Petak je prije Uskrsa i grad je prepun turista, ponajviše Španjolaca. U toj gužvi nije bilo moguće kupiti samo ulaznicu za pogledati arenu već za događanje koje počinje uvečer, a to nam nije bilo u planu, tako da smo samo šetali. U neposrednoj blizini arene nalazi se antički teatar.

Ispred njega sjedila je žena, svirala i pjevala. Uličice su uske i zovu na šetnju. Drago mi je da smo posjetili bivšu umobolnicu u kojoj je dvije godine boravio Vincent van Gogh. Tamo više nije bolnica već neki drugi sadržaji, male galerije i kafić. Park unutar zgrade je vrlo lijep.

Put smo nastavili prema Les Baux de Province, predivnom gradiću i utvrdi. Došli smo već dosta kasno i mislili smo da se parking više ne plaća, ali to je bilo sasvim krivo. Bez obzira što je već padao mrak parking košta isto kao i da smo došli u jutro, a to je 5€. Nismo platili, ostavili smo auto pa što bude, prošetali, napravili nekoliko fotografija i krenuli dalje do Nostradamusovog rodnog grada.

St Remis de Provence je divan mali grad u koji smo došli u sami suton. Upravo zbog toga mi je i djelovao proročki. Potražili smo Nostradamusovu rodnu kuću, a u gradu jedna ulica i jedna fontana nose njegovo ime. Nikada nisam razmišljala o Nostardamusu, nisam ni mislila da ću biti u njegovom gradu i pred njegovom rodnom kućom, ali sve to me jako usrećilo.

Sljedećeg jutra zatvorili smo kofere (jer ormara nije bilo pa stvari iz kofera nismo ni vadili), zaključali apartman, nazvali „gazdu“ i po dogovoru ključeve ostavili u poštanskom sandučiću. Bila je subota i krenuli smo prema Venasqueu.

Uslijedio je uobičajen doručak, kava i kroasan u kafiću čiji jedan dio je uređen kao prodavaonica umjetničkih predmeta. Sjedili smo vani i uživali u danu koji je započeo. Nakon tog jutarnjeg rituala s masnim kroasanom obišli smo gradić i ušli u crkvu u kojoj se nalazi slika nepoznatog autora iz Avignona. Posebna zbog centralnog položaja Marije Magdalene u koju Isus upire pogled.

Da će me se Colorado Provençal tako dojmiti nisam mogla ni pomisliti, ali dogodilo se upravo to. Posvjedočiti će fotografije. Šetnja po okeru.

Nekada se oker koristio za bojenje i slikanja te u obredne svrhe. Mi smo šetali po utabanim turističkim stazicama, ja sam se namrljala crvenim i žutim pigmentom, a onda to sve kasnije isprala vodom. Povratak u djetinjstvo.

Bilo je dosta obitelji s djecom, neka su gurala svoje bicikliće jer po tom grbavom, bregovitom pejzažu ih nisu mogla voziti. I oni su bili oslikanih lica, crvenih dlanova, blatnjavih hlača i sretnog osmijeha.
Otišli smo na pivo pa produžili prema Aptu gdje smo se na jednu noć smjestili u hotelu Ibis. Ostavili smo stvari i požurili još pogledati obližnji St.-Saturnin-Apt koji je jednako lijep kao i ostali gradići,

jedino što sam, ni sama ne znam kako, uspjela pasti na gotovo ravnom! Poslikala sam dvorište koje me privuklo i nakon toga sam se samo stropoštala.

Kad je bol od pada minula krenuli smo dalje. Večerali smo u drugom mjestašcu, Roussillonu.

Na ulazu u grad stijena okre je osvijetljena i to djeluje poput prizora iz bajke. Ušli smo u restorančić i pojeli nešto s dnevnog menija, popili po čašu vina i vratili se u hotel na spavanje. Hotel ima majušne sobice, ali za razliku od apartmana u kojima smo proteklih dana spavali ovdje je sve mirisalo na novo i čisto. U supermarketu smo kupili kroasane za sutradan jer smo vjerovali s obzirom na Uskrs da će sve biti zatvoreno, a nismo željeli gladovati do povratka u Zagreb. Ali kad smo se probudili i krenuli vidjeli smo da su svi dućani i kafići otvoreni i da je kupovina bila bespotrebna. Znat ćemo za drugi put. Nije bilo vremena za zaustavljanje i šetnju po mjestašcima koja su samo izvirala sve jedno zanimljivije od drugog na našem putu prema aerodromu, ali ipak smo se zaustavili barem fotografirati Lacoste čiji je najpoznatiji stanovnik bio Marquis de Sade. Živio je u dvorcu.

Dvorac je djelomično obnovljen i u njemu se odvijaju razna kulturna događanja, a današnji vlasnik je Pierre Cardin.
Bilo bi šteta ne doći ponovo, još je toliko toga ostalo za vidjeti. Čekao nas je put do zračne luke u Marseilleju gdje smo vratili auto te se ukrcali u avion. Pri povratku kući suze manje cure. Uživala sam u pogledu na more i oblake.

Spustili smo se u Zadar, vjetrovit i hladan. Imali smo još dovoljno vremena do polaska autobusa za Zagreb pa smo šetali gradom koji je bio prilično prazan, čak ni mačaka nije bilo na ulicama. Vjerojatno su se negdje sklonile od bure.


- 00:04 - Komentari (12) - Isprintaj - #

21.04.2015., utorak

NOĆ KNJIGE

Panda Manda, Milizbor i ja spremni smo za put u Čakovec. Do sada je Manda kuhala čaj na Mjesecu, a onda je pala odluka da u četvrtak čajem počastiti djecu u knjižnici "Nikola Zrinski". Noć knjige započet će matinejom!


- 20:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

26.01.2015., ponedjeljak

VRIJEME BRZO PROLAZI

Htjela ne htjela osvještavam kao vrijeme brzo prolazi.
Em su djeca odrasla, em sam i ja hm… odrasla, em sam spoznala da je prošlo već skoro dvije godine a da je moja prva slikovnica „Čajana na Mjesecu“ ugledala svjetlo dana, da se nalazi u mnogim knjižnicama, u knjižarama, ali ono što je najvažnije da je u rukama djece i njihovih roditelja.

Ma, uvijek sam vjerovala u Pandu Mandu, (od samog začeća!) ali veseli činjenica da je uistinu lijepo primljena.
Obilazi sa mnom vrtiće i knjižnice, organiziramo zajedno za djecu radionice i čajanke. Bila sam među jasličkom djecom, čak su i bebe upoznale Pandu Mandu, među vrtićkom, a bome i među školskom djecom. Svi naučimo nešto novo i odlično se zabavljamo. U jednom zagrebačkom vrtiću su nakon našeg susreta cijeli vrtić ukrasili s raznoraznim čajnicima od papira koje su djeca izrađivala, a i božićnu jelku su okitili papirnatim čajnicima.

Ni kritika nije zaboravila na slikovnicu, pa sam se vrlo ugodno iznenadila kad mi je prijateljica javila da je u časopisu Književnost i dijete godište III, 1-2 objavljena kritika slikovnice. Nisam ni znala da taj časopis postoji, onda sam tragala po knjižarama gdje bih ga mogla kupiti, uzaludno. Na kraju sam otišla kod izdavača (Društvo hrvatskih književnika) i tamo ga nabavila.
Jutros otkrijem da je i na fb u zajednici „Čitaj mi“ lijepa preporuka. K svemu tome vani je sunčano. Treba li mi išta više za danas?

Aha, samo da najavim, uskoro, uskoro… dvije nove slikovnice. U izdanju Profila.

I htjela sam vam staviti neke slikice, sve posložila u photobucketu i sad to ne znam staviti :(


 photo zablog1_zps53bf5c3c.jpg


Čajanka u Čajani kod Pande Mande photo blog6_zps450473d4-1.jpg


Sadimo Bambuse na Mjesecu photo blog2_zps354dd39b-1.jpg


S osnovnoškolcima photo blog5_zps0e1dbdad-1.jpg

Među bebama photo blog3_zpsaa71bcc7-1.jpg


U vrtiću photo blog4_zps76f41929-1.jpg


 photo 1229952_10151676675563403_1302897464_n1_zps47abe335.jpg

Oznake: slikovnice, djeca, rano čitanje


- 12:03 - Komentari (19) - Isprintaj - #

02.01.2015., petak

Godina oblaka

Na niti postojanja ispratila sam još jednu staru godinu kako bih ušla u Novu. Da sam joj trebala dati ime, nazvala bih je godinom oblaka. Raznovrsnih. Koji donose kišu, oluju, inspiraciju, koji tek malo zaklone Sunce ne bi li se poigravali s njim i s nama. U toj staroj bilo je večeri kad sam s nestrpljenjem čekala vrijeme za počinak jer sam znala da jutro donosi novu radost. Bilo je i onih dana koje sam željela zadržati, da ne prestanu, da njihovo trajanje ne okonča. I onih zbog kojih sam osjetila zamor, ljutnju, tugu. Ali svi oni skupa činili su još jednu iskustvom bogatu godinu. Možda je skijanje na početku prošle bilo moje zadnje, ali netko tko je toliko zima proveo na skijama i na njima prošao toliko kilometara ne bi se smio žaliti. Proljeće je donijelo putovanje i sudjelovanje na Sajmu dječje knjige u Bolonji. Novo iskustvo, nova poznanstva i nova prijateljstva. Ljeto mi je podarilo nekoliko ugodnih dana na moru, možda prekratko, ali dovoljno za spoznaju kako dokolica i oblaci koji plove nebom raspiruju maštu i bruse pero. I jedno putovanje u predivne bosanke zabiti. Jesen je iznjedrila dvije diplome, a zima nam je odnijela Moniku u neki svijet u kojem stare mace ne osjećaju bol i nemoć. I sa svime time sam se lijepo nosila, čak i s tugom jer i ona je dio života. Napravila sam reda na policama, u ormarima, u vrtu. Nisam si ništa zamjerila, bila sam u ugodnom suživotu sama sa sobom. Napravila sam nekoliko lutaka koje prikazuju likove iz slikovnice Čajana na Mjesecu. Napisala sam scenarij za animirani film. Nekoliko novih priča. Pročitala nekoliko zanimljivih knjiga i pogledala dosta filmova. Družila se, smijala se, plakala od ganuća. Promijenila boju kose. Broj kilograma također. Zadržala sam sebe.
Bilo bi dobro u ovoj godini otići u Moskvu. I u New York. Volim vrevu velikih gradova. Za sada baš nema izgleda za to, ali nikad ne znaš odakle sreća vreba. Možda se neka vrata (avionska) otvore. Ova će godina iznjedriti dvije nove slikovnice. I kazališnu predstavu. Nadam se da će i scenarij za animirani film naći producenta. A mene novi oblaci koji donose nadahnuće. Lijepo je biti svoj.
Dragi moji sretna vam 2015.!

- 22:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Opis bloga

Linkovi