Cerovac komentira

< kolovoz, 2013 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

24.08.2013., subota

Na današnji dan 1947.god. ubijen je svećenik Miro Bulešić koji će u rujnu ove godine biti proglašen blaženim

Istarski mučenik vlč. Miro Bulešić – novi blaženik

Posted By Dario Čehić On 22/12/2012 @ 23:15 In Hagiografije i mistika | No Comments









Radio Vatikan izvješćuje da je Papa Benedikt XVI. dana 20. prosinca 2012. godine ovlastio Kongregaciju za proglašenje svetih, da objavi dekret o proglašenju blaženim vlč. Miroslava Bulešića, istarskog svećenika koji je podnio mučeničku smrt 1947. godine.

Papa je odobrio beatifikaciju vlč. Mire Bulešića u prigodi, kada je odobrio proglašenje blaženim i brojnih drugih mučenika koji su pali za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, od strane nositelja ideologije kakva je vodila i okrutne ruke Bulešićevih ubojica.

Miroslav Bulešić rođen je 1920. godine u seljačkoj obitelji iz sela Čabrunići u južnoj Istri. Dijete pobožnih roditelja, dobio je dodatni poticaj od revnog svećenika Ivana Pavića: već u dobi od deset godina opredjeljuje se za sjemenišno školovanje, najprije u crkvenoj ustanovi „Alojzijevišče“ u Gorici, a potom u Kopru.

Godine Bulešićevog djetinjstva i mladosti bile su godine fašističke vladavine nad Italijom, u čijim se granicama Istra tada nalazila; u školama se naučavalo da je Nacija – u jednoj svojoj totalitarističkoj verziji – mjerilo svih vrijednosti. Pod Nacijom se, dakako, mislilo na Talijanstvo – također i u Istri. Hrvatstvo (ili slovenstvo) se na kulturnoj razini tretiralo po prilici kao loš zadah ili ušljivost: osobina zaostalih, siromašnih, ružnih ljudi, koji govore nekakvim nemuštim jezikom … iole obrazovanije Hrvate i Slovence se skoro bez iznimke natjeralo u emigraciju, mladima iz seljačkih i radničkih obitelji je potalijančivanje prezentirano kao jedini put za izlazak iz siromaštva i socijalne zanemarenosti.

Crkva je bila jedina ustanova koja nije sudjelovala u sveobuhvatnom totalitarističkom projektu. U kontekstu loših odnosa između Katoličke Crkve i fašističke države, nekoliko desetaka svećenika bili su jedini hrvatski intelektualci kojima je bilo moguće ostati među istarskim pukom (tiskanje i raspačavanje molitvenika na hrvatskom jeziku je išlo pod „antirežimske aktivnosti“). Čak ni u okrilju Crkve, nije bilo nikakve obrazovne ustanove na hrvatskom jeziku. Zapravo je stigmu pripadnosti hrvatstvu mladi Miro Bulešić osjećao čak i za vrijeme gimnazijskog obrazovanja u sjemeništu u Kopru – sve kako su ga odgajatelji prepoznali kao izvrsnog sjemeništarca i pokazivali ga drugima za primjer.

Došavši 1939. godine na studij teologije u Rim, mladi Bulešić po prvi put ima prigodu osjetiti se slobodnim i ravnopravnim. Stjecajem okolnosti, smješten je u Francuskom zavodu, među sjemeništarcima raznih nacionalnosti. Daleko od pogranične provincije „Venezia Giulia“ koja je tada obuhvaćala Istru, s olakšanjem može mladi bogoslov pisati svojem mentoru vlč. Ivanu Paviću: „I sami Talijani priznaju što sam, i zovu me svi hrvatskim imenom.“ (15.01.1940. god.)

Studij teologije u Rimu prolazi u sjeni II. svjetskog rata, u kojem Italija ne bilježi mnogo pobjeda. Bilježi Miro 25. siječnja 1943., o svojem prisustvovanju okupljanju za vojnike: „Kakav prizor: Vojnici s tužnim obrazom na kojem je bio zapisan znak prošlog trpljenja, muke, gladi, bijede, zapuštenja … U duši sam svima čitao težnju za mirom, za majkom, za ženom, za djecom, za domom; težnju prema iskrenoj i razumljivoj, dubokoj i toploj ljubavi. Rat se je raširio u sva srca te okrutno ih dijeli i para …“ S odobravanjem prenosi riječi jednog časnika koji govori o potrebi vjere, „koja nas vodi do križa, barjaka mira i sreće“. Riječi vojnog kapelana (svećenika franjevca) koji je stalno ponavljao riječi poput „Patria, bandiera, eroi“ (Domovina, barjak, heroji) mladom Miri Bulešiću se slabije sviđaju.

U Rimu, mladi Istarski svećenik prima stipendiju od – nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njih dvojica se upoznaju i osobno – najprije u rimskom Hrvatskom zavodu svetog Jeronima, gdje Miro često zalazi; poznavatelji prepoznaju u nastupu i spisima njih dvojice vrlo, vrlo blisku duhovnost.

Crkvenim vlastima se žurilo da zarede Miroslava Bulešića: svećenički red je primio 11. travnja 1943. godine, prije nego što je okončao studij teologije. Porečki biskup Raffaele Radossi vodio je brigu da ima na raspolaganju mladog svećenika – Hrvata, koji će u slučaju dodatnog pogoršanja političke situacije moći zamijeniti nekog župnika Talijana, u kakvoj osobito teškoj župi.

Ta je župa bila Baderna, desetak kilometara od Poreča. U iznimno teškim okolnostima (svjedoči da je mogao čuti kako meci fijuču oko njega) preuzima on nakon kapitulacije Italije (13. rujna 1943.) upravljanje župom, od svećenika koji u dugogodišnjem župnikovanju nije naučio reći valjda niti jednu rečenicu na hrvatskom (u lokalnoj školi se izgovaranje hrvatskih riječi kažnjavalo šibom). Bulešić ubrzo mora preuzeti upravljanje još dvjema susjednim župama: svećenika je premalo.

Vjernici su zadovoljni što mogu u crkvi pjevati pjesme na hrvatskom i što mogu moliti Gospinu krunicu na jeziku koji ih je mati naučila. Sjećaju se da je Miro bio iznimno komunikativan, čime je osvojio opće simpatije u župi i osobito uspio privući mlade u crkvu. Vrlo brzo „žešći boljševici“ u redovima partizana (nakon pada Italije je u Istri – slično kao i u Dalmaciji – izbio vrlo masovni antifašistički ustanak) počinju rovariti i širiti laži kako mladi svećenik tobože surađuje sa Nijemcima i fašistima. Svećenik koji je – pored fašističke postaje u zgradi do crkve i župnog dvora – imao hrabrosti da otpočne voditi matične knjige na hrvatskom jeziku (sa onim mrskim slovima „č“, „š“ i slično)!

Miro mora strahovati za svoj život – kao uostalom i svi drugi u tom kraju. U župnom dnevniku [1], kojega također vodi na hrvatskom jeziku, zapisuje: „Jednom riječi možemo kazati, da u cijelo to vrijeme u ljudima je vladao strah i žalost, koji su bili prouzročeni sa svih strana. Svi su strašili, svi su ubijali. Jadan narod, koliko je pretrpio! Koliko suza, koliko bijede u ovo vrijeme.“ (19. lipnja 1945.)

Nakon završetka rata, Bulešić uspješno djeluje kao župnik u mjestu Kanfanar, a potom kao podravnatelj u hrvatskom sjemeništu u Pazinu (u zgradi koju je za sjemenište na hrvatskom jeziku dao sagraditi krčki biskup Antun Mahnić, da bi je talijanske vlasti nakon I. svjetskog rata zaplijenile). Narod ga voli: u jednoj svečanoj prigodi daruju mu osobito lijepo janje. Vrat janjeta ukrašavaju crvenom vrpcom. Neki od prisutnih su poslije prepoznali simboliku.

Odnosi sa komunističkim vlastima su komplicirani: s jedne je strane posve jasan njihov borbeni ateizam i nastojanje da se mladež otrgne od obitelji i Crkve – vlč. Bulešić se tu hrabro suprotstavlja lokalnim komunističkim rukovodiocima. Sa druge strane hrvatski svećenici podržavaju pripojenje Istre matici Hrvatskoj; izgleda da u velikoj diplomatskoj igri oko granica, u kojoj sudjeluju sve države – pobjednice u II. svjetskom ratu, njihovo mišljenje ima određenu težinu. Najviđeniji među ovim svećenicima, mons. Božo Milanović, pripadnicima međunarodne komisije za određivanje granica između Italije i Jugoslavije objašnjava da vlade dolaze i prolaze, a granice ostaju za stoljeća. Hrvatski svećenici se okupljaju u Zboru svećenika sv. Pavla; Bulešić je tajnik tog Zbora. Porečki biskup Radossi se ispočetka protivi djelovanju Zbora, ali poslije se prihvaća da svećenici – Hrvati imaju legitimno pravo da se okupljaju; izgleda da je osobno zalaganje mladog Bulešića mnogo pomoglo popuštanju napetosti između Radossija i njegovih svećenika – Hrvata. Biskup – (od 1948. godine nadbiskup Spoleta, u središnjoj Italiji) prihvaća da je zapravo normalno da se hrvatski svećenici zalažu da Istra bude dio Hrvatske – kada se on kao Talijan (rođen 1887. godine u Cresu) odabrao zalagati da ona bude dio Italije.

Služba podravnatelja i glavnog odgojitelja sjemeništaraca u Pazinu pokazuje se složenom: komunistički agenti nastoje privući barem dio sjemeništaraca na svoju stranu – vrijeme je to suđenja Alojziju Stepincu, ali i ministrovanja mons. Svetozara Rittiga u vlasti Narodne republike Hrvatske. Provokatori napadaju mladog Bulešića kao previše konzervativnog i previše revnog, kao odgojitelja koji se ponaša kao da sjemeništarce želi odgojiti – za svećenike. Ta rovarenja „iznutra“ Bulešića duboko pogađaju.

Tijekom 1947. godine mladi svećenik pomaže delegatu Svete Stolice mons. Jakobu Ukmaru koji dijeli svetu Potvrdu u župama na sjeveru Istre: lokalni pristalice komunističkog režima se natječu tko će krizmu više omesti ili posve onemogućiti. Dana 23. kolovoza 1947. godine u Buzetu dvadesetak nasilnika prodire u crkvu i divljački galami, tjerajući iz crkve krizmanike i kumove. Miroslav Bulešić uz nekoliko drugih svećenika konfrontira se sa nasilnicima, i oni izlaze iz crkve. Poslije za vrijeme mise, plešu oni pred crkvom kolo i skandiraju „Tito! Staljin! Partija, partija, partija!“ Ponovo ulaze u crkvu; nastaje tuča sa kumovima koji se suprotstavljaju nasilnicima. Dolaze do glavnog oltara: vlč. Bulešić odlučno staje ispred svetohraništa: „Dalje ćete ići samo preko mene mrtvoga!“

U takvim uvjetima nije se u Buzetu moglo podijeliti krizma; svećenici odlaze u obližnju kapelaniju Črnicu, a za njima pristižu i krizmanici. U Buzet se vraćaju pješice. Na putu odgovara Bulešić na pitanje, da li se boji sutra ići na planiranu krizmu u Lanišće: „Samo jedanput će se umrijeti!“ Ljudima koji su ovome svjedočili je bilo očito, kako je vlč. Miro u duši smiren i da se ne boji smrti.

U Lanišću, dobro organizirani seljani nisu dopustili nasilnicima koji su se okupili iz drugih mjesta da priđu crkvi za vrijeme krizme. Vlč. Bulešić nakon mise koju je služio mons. Ukmar (tada nije bilo koncelebriranih misa) i završetka krizme, ostaje u crkvi da sam služi misu. Svoju posljednju: u čast Presvetog Srca Isusova za obraćenje grješnika.

Nakon što je krizma završila, u Lanišće dolaze milicajci, kojih inače nije bilo kada je trebalo štititi javni red i mir od njihovih komunističkih prijatelja. Seljaci koji su čuvali crkvu razilaze se kućama. U vrijeme kada su milicajci „osiguravali“ župni dvor, skupina organiziranih komunista provaljuje u njega – uz lomljavu, razbijanje stakala i pokućstva. Trojica osobito spremnih napadača napadaju vlč. Miroslava Bulešića: zasipaju ga tučom udaraca u glavu, u lice, po cijelom tijelu. Kroz prozor, vjernici vide Mirovo lice raskrvavljeno od otvorenih rana, iz usta mu curi krv. Za vrijeme udaranja, dva puta čuju kako mladi svećenik zaziva: „Isuse, primi dušu moju!“ Jedan od ubojica dva puta ubada nožem u svećenikovo grlo: krv šiklja po zidovima, razlijeva se po daskama. Bilo je oko jedanaest sati, u nedjelju 24. kolovoza 1947. godine.

Izaslanik Svete Stolice mons. Ukmar je u komi; napadači ga ostavljaju misleći da je mrtav. Nakon dvadeset sati vraća mu se svijest i poslije dugo ostaje u bolnici.

Ubojica pred župnim dvorom pere okrvavljeni nož i ruke na obližnjem pojilištu za stoku, ponavljajući: „Isuse primi dušu moju! … Ma sam mu je ja primija!“

Milicionari zatvaraju vrata i prozore na župnoj kući, uopće ne provjeravajući da li je netko preživio. Ubojice ne diraju.

Predvečer počinju uhićivati Lanišćane koji su branili crkvu od nasilnika: njih će kasnije „narodni sud“ osuditi kao krivce, zajedno sa župnikom vlč. Cekom i čudom preživjelim mons. Ukmarom. Četiri dana nakon ubojstva Miroslava Bulešića sam predsjednik vlade NR Hrvatske Vladimir Bakarić službenom izjavom od 28. kolovoza 1947. proglašava za događaj krivim mons. Ukmara, vlč. Ceka – i samog ubijenog Miroslava Bulešića. Dana 29. kolovoza 1947. godine vlasti zabranjuju Zbor svećenika sv. Pavla, „kompromitiran“ time što mu je tajnik mučenik za kršćansku vjeru.

Istaknuti hrvatski pjesnik, publicist, novinar (i komunist) Zvane Črnja – Bulešićev vršnjak, rođen 1920. godine u Žminju (ne osobito daleko od Miroslavovog rodnog mjesta Ćabrunići) – na svoju sramotu piše u zagrebačkom „Vjesniku” 31. kolovoza i 01. rujna 1947. godine članke, gdje za ubijenog vlč. Miru Bulešića govori „da je Bulešić bio desna ruka Radossija u pitanju borbe protiv Narodnooslobodilačkog pokreta od 1944. godine do danas. On je bio podmukli kovač svih mogućih protunarodnih parola, koje su se širile u Istri i jedan od glavnih zakulisnih rukovodilaca imperijalističke agenture.“

U Pazinu je od 29. rujna do 02. listopada 1947. godine – točno godinu dana nakon zagrebačkog montiranog suđenja nadbiskupu Stepincu – održan sličan sudski proces, gdje je glavni „krivac“, Lanišćanski župnik Cek (koji se uspio sakriti pred ubojicama) osuđen na šest godina zatvora s prisilnim radom. Muškarci iz Lanišća koji su branili crkvu dobili su po više mjeseci zatvora. Čak je i monsinjor Ukmar – koji je samo čudom preživio napad – osuđen na mjesec dana zatvora. Za ubojstvo nije osuđen nitko; od napadača su osuđena jedino trojica ubojica (uključujući onog koji je – prema riječima optužnice koju je pročitao javni tužitelj – nožem zaklao Bulešića i koga su očevici vidjeli kako to potvrđuje perući nož), ali blago – i to zbog remećenja javnog reda i mira. Na suđenju su – bizarno – izvođeni dokazi da je ubijeni Miro Bulešić za vrijeme rata surađivao sa Nijemcima; našlo se čak pet lažnih svjedoka (da im Bog oprosti!) koji su to tvrdili. Međutim su ti iskazi bili tako proturječni (usp. Mk 14, 55-59), da su suci odlučili da u presudi posve izostave njihov sadržaj.

Tijekom suđenja, istomišljenici ubojica (te „Narodnog suda“ i „Narodne milicije“) su javno govorili: „Što je tražio, to je i dobio!“.

Vlč. Miro Bulešić nije bio samo mučenik (nažalost smo ih u Hrvatskoj imali i više, nego što bi jedan narod htio): bio je mučenik koji je bio osobito omiljeni sin svojega kraja. Njegova krv kao da je zvala sa zidova župnog dvora u Lanišću. Već 1956. godine porečko – pulski biskup Dragutin Nežić pokreće proces za „kanonizaciju po putu mučeništva Sluge Božjeg Miroslava Bulešića, … ubijenog iz mržnje na vjeru u Istri 24. kolovoza 1947.“ Bilježnikom procesa postavljen je vlč. Ivan Pavić – duhovni otac Miroslava Bulešića. Zbog pritiska komunističkih vlasti, procedure su nakon prvih saslušanja očevidaca morale biti obustavljene. Slično se ponovilo 1987. godine, kada je proces „oživio“ novi biskup Antun Bogetić. Nakon dolaska demokracije kauza je napokon krenula redovnim tijekom; napisane su o Bulešiću i knjige, održavali se molitveni i liturgijski susreti.

Vlč. Miro Bulešić je bio osobito pobožan Srcu Isusovu i Marijinom. Stalno je iznova razmatrao Gospine poruke iz Fatime.

Evo za kraj, iz teksta propovijedi našeg novog blaženika, od Uskrsa 1943. godine:

„Ima ljudi koji se ravnaju i žive samo po svojim osjetilima. A ima i ljudi koji se u svemu ravnaju po svojem razumu. Ni jedni ni drugi ne poznaju uzvišenosti ni bogatstva kršćanskog života. Samo ga oni poznaju, koji živo vjeruju u Isusa, Sina Božjega, i u ovoj vjeri traže samo ono što je i Isus tražio… Oni ljube sve koje je Isus ljubio. Oni izabiru ono što je Isus izabrao: dragovoljno siromaštvo, trpljenje, križ, poniznost pred Bogom, odricanje…. To je plod duboke i žive vjere u Isusa Sina Božjega. Što je ova vjera dublja i što više oživljava dušu, tim se savršenije uzdiže nad svijet i nad sve što je prolazno… Bez vjere mi smo nesretni, osobito u današnji dan. Pomislite: kako se može jedna žalosna majka, koja je izgubila dva sina u ratu, utješiti? Jedno maleno dijete, koje je oca i majku izgubilo, – smiriti? Samo živom vjerom: kada stupi k Isusu i kaže mu: ‘Za Te hoću da trpim, jer si ti za mene puno trpio, jer si sve pretrpio’. – Ničice pred Gospodinom moramo zaviknuti: ‘Gospodine moj i Bože moj’ – Isus traži samo vjeru i samo onaj koji vjeruje može pobijediti svijet.

Uskrs je! Sva naša nutrina treba da bude neko uskrsnuće, uzdignuće nad zemaljsko, vremenito i svagdanje. Uskrsnuti znači biti slobodan i neodvisan o zemlji. Uskrsnuti znači biti svjestan, da nam je Krist oprostio grijehe, da smo djeca Božja, da imamo zalog vječnog života i pravo na baštinu u nebu.

Kada bismo imali savršenu uskrsnu vjeru bilo bi u nama nešto pobjedničko, neko sunčano svjetlo koje bi divno preobrazilo svagdanji život s njegovim brigama i nevoljama.“

Da bi nam dragi Bog podario još ovakvih svećenika!

Datum svečanosti beatifikacije odrediti će se naknadno. Porečko – pulski biskup Dražen Kutleša najavljuje, da bi to moglo biti krajem ljeta 2013. godine.

Dario Čehić

Article printed from Katolik.hr: http://www.katolik.hr

URL to article: http://www.katolik.hr/crkvamnu/hagiografijeimistikamnu/634-istarski-muenik-vl-miro-bulei-novi-blaenik/

URLs in this post:

[1] župnom dnevniku: http://www.katolik.hr/wordpress/s7-crkvasekc/c44-hagiografijeimistika/upni-dnevnik-miroslava-buleia-1945-godine/

Oznake: blaženik, svećenik.mučenik, ubili ga komunisti


- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #