Na redovitoj sjednici u četvrtak 17. svibnja Vlada Republike Hrvatske odlučila je »dati suglasnost na sporazum o raskidu ugovora« o građenju Pelješkog mosta koji je sklopljen 18. listopada 2007. između Hrvatskih cesta, s jedne, i Konstruktora, Viadukta i Hidroelektre niskogradnje, s druge strane, te je tako – kako su se izrazili pojedini mediji – »Pelješki most otišao u povijest«. Ta odluka – koju su oni kojima ni na pameti ni na srcu nisu hrvatski nacionalni interesi, tj. legalno i legitimno opće dobro hrvatskoga naroda i Hrvatske dočekali trijumfalistički ističući da je taj most konačno postao prošlost – ima osobitu težinu baš s aspekta općega dobra, pa zaslužuje makar minimalnu analizu i osvrt.
Današnja Hrvatska i dalje žudi za konsenzusom među legitimnim političkim grupacijama glede svih hrvatskih nacionalnih interesa, jer je to temeljni preduvjet i za nužno i hitno potreban zaokret u gospodarstvu, politici, kulturi i svim segmentima društvenoga života.
Već prvi pogled na geografsku kartu i međunarodne granice Republike Hrvatske, čak bez poznavanja povijesnih činjenica, otkriva da nigdje na svijetu ne postoji država takvoga oblika teritorija i da je on posljedica povijesti obilježene osvajačkim djelovanjima različitih vojnih i političkih sila, no otkriva također da je hrvatski narod ipak bio iznimno vješt u obrani kad je uspio očuvati i tako geografski relativno uske teritorije. Najbolji pokazatelj te vještine bila je upravo Dubrovačka republika koja je opstala, premda se nije mogla pouzdati u svoju vojnu silu već isključivo u svoju pamet i svoju diplomatsku vještinu. Tuđinske vlasti od vremena uspostave hrvatsko-ugarske personalne unije sve do osamostaljenja i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske nisu ni na kraj pameti imale brigu o kopnenom povezivanju Dubrovnika i najjužnijega hrvatskog teritorija s ostalim hrvatskim teritorijem, te je pitanje teritorijalnog povezivanja realno moglo doći na red tek u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Prijašnja koalicijska vlada desnoga centra, ne bez igara i igrica, ipak je zagrizla u taj projekt od općenacionalnoga interesa te potvrdila ugovor vrijedan gotovo 2 milijarde kuna sklopljen 2007, a koji bi bio realiziran u više godina. To znači, kad bi se taj most gradio bez kredita, trebalo bi u državnom proračunu nekoliko godina izdvajati manje novca od trećine onoga što se redovito izdvaja za različite udruge »civilnoga društva«, dakle izgradnja toga mosta je itekako moguća.
Na primjeru (ne)gradnje Pelješkoga mosta još se jednom očitovalo koliko u današnjoj Hrvatskoj nedostaje elementarne svijesti o važnosti konsenzusa o legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim interesima, jer što bolja teritorijalna integracija apsolutan je i nesporan legalni i legitimni interes svake države. Da su političari vjerniji hrvatskim nacionalnim interesima, poradili bi na postizanju toga konsenzusa i da je taj konsenzus postignut, ne bi se promjenom garnitura na vlasti dovodili u pitanje projekti od općenacionalnog interesa. Budući da nema konsenzusa o tom općenacionalnom interesu, sadašnja vlast srušila je jedan dobar nacionalni projekt. Sam je predsjednik Vlade priznao: »Taj most nije besmislica, ali u ovom trenutku i na ovaj način kako je planirano i financirano to naprosto nije bilo dovoljno ozbiljno«, te je time zapravo otkrio da sadašnja vlast nema političke volje popraviti ili doraditi što je eventualno potrebno na započetom projektu. Za razliku od sadašnjih vlasti najneobrazovaniji čovjek toliko je mudar da zna da put do svoje dislocirane čestice nikada neće uređivati na tuđoj čestici, ako mu je ikako moguće po svojoj zemlji. Sadašnje vlasti, osim što i na taj način produbljuju podjelu u hrvatskom društvu, iskazuju i vrlo visok stupanj nesnalaženja u politici kada otvaraju novu mogućnost ranjivosti određenoga hrvatskog nacionalnog interesa, i kada i ne mare za mišljenje dijela pripadnika hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini koji će žicom ograđenom i nadziranom autocestom biti izolirani i odsječeni od svoga zaleđa.
Također odlazak najviših dužnosnika Republike Hrvatske u slovensko Tezno, jedno od gotovo 2 tisuće stratišta partizanske i komunističke osvete i represije nad tisućama Hrvata, u utorak 15. svibnja, treći dan nakon komemoracije na Bleiburgu, očitovanje je produbljivanja podjela u suvremenom hrvatskom društvu. Je li moguće da ti dužnosnici nisu zapazili da su na komemoraciju na Bleiburgu spontano došle tisuće osoba koje još uvijek tragaju za svojim najbližima, a u Teznom se okupilo tridesetak osoba, odabranih po protokolu – što znači da su se na Bleiburgu okupili stvarni predstavnici naroda, a na Teznom osamljeni političari? Pohodom Teznom – u kojem je uz predstavnike vladajuće koalicije sudjelovao i Predsjednik Republike Hrvatske, dužnosnik koji bi morao ujedinjavati i okupljati sve skupine u hrvatskom društvu, a ne se svrstavati s jednima – produbljena je podjela u hrvatskom društvu, i to na crti odluke Predsjedništva Hrvatskoga sabora da to državno tijelo, koje bi trebalo odražavati volju cjelokupne političke nacije, više ne bude pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu. Političari su, umjesto logičnog i nužno potrebnog stvaranja konsenzusa o jedinstvenom pijetetu prema svim žrtvama i o jedinstvenoj osudi zločina, bez obzira na to tko ih počinio, tako dali novu pljusku nacionalnom pomirenju i učvrstili podjele u društvu koje će sve više postajati zapreke za napredak i boljitak.
Današnja Hrvatska i dalje žudi za konsenzusom među legitimnim političkim grupacijama glede svih hrvatskih nacionalnih interesa, jer je to temeljni preduvjet i za nužno i hitno potreban zaokret u gospodarstvu, politici, kulturi i svim segmentima društvenoga života. Ako političari ne žele taj konsenzus, onda se nameće pitanje žele li u tom slučaju uopće dobro hrvatskom društvu i hrvatskoj državi?
Prenašamo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
