Cerovac komentira

< studeni, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

02.11.2011., srijeda

Dušni dan



Zvona Dušnog dana zovu čovjeka da se sjeti svoje ljudske sudbine. Na krilima vjetra dopiru nam zvuči s tornjeva, a s njima misli na one koji su otišli iz našeg svijeta, morali se odijeliti od tijela, kako bi živjeli u vječnoj fazi života. Za Dušni dan isprazne se gradovi živih ljudi na zemlji, a napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako doživimo da naši pokojni nisu mrtvi, nego da žive, i to tu, blizu nas. Stoga odlazimo na njihove grobove da stavimo cvijeće, ali prije svega da im iskažemo ljubav, da pred Boga stanemo molitvom i pokorom, te darežljivošću i milostinjom, kako bi pokojni osjetih' da ih volimo i da ih nikad nismo napustili. Pokojnih se na Dušni dan ne samo sjećamo, jer to bismo mogli činiti kod kuće, nego k njima nekako dolazimo, tamo gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i napravili na neki način zemaljski njihov dom. To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i molimo da ih Bog smjesti u mjesto svoga svjetla i mira, na svoju baštinu u nebu. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer, duh nije ograničen prostorom i vremenom, on je svugdje i to ne jučer i danas, nego stalno. Stoga su naši pokojnici tu uz nas, oni vide sve što za njih činimo, oni doživljavaju našu ljubav i utoliko se oni sami mijenjaju, oslobađaju mnogih svojih krivica ili zločestoća u kojima su živjeli na zemlji, te se tako sve više približavaju ulasku u nebo.

Smrt nas nekako ponovno sastavlja. Ljudi koji su bili međusobno posvađani, ili neprijatelji i u mržnji, znaju doći na grob i svojih neprijatelja. Kao da smrt obrezuje naše grijehe, neprijateljstva, zločestoće i nehumanost, te u nama budi ono najhumanije, najdublje i sveto. Zato kaže poslovica: O pokojniku samo dobro.

Grobovi su mjesta gdje doživljavamo krhkost ljudske egzistencije. To je mjesto gdje jasno doživimo svoju ovisnost o Stvoritelju, gdje se i u ateistu budi molitva, to je prostor u kojem svaki patnik počne moliti, postaje vjernik i više ne može biti nehuman. Groblje je i mjesto gdje doživljavamo da se život ne odvija samo na zemlji, nego da još negdje živimo, da još nekamo iza smrti idemo. Naši grobovi su znak prekogrobnog života. Jer, čovjeku se život ne uzima nego mijenja. Dok se mijenja mjesto ovog boravka, dok mijenjamo i materijalno svoje tijelo, dotle živimo u duhu i duši u nebu, očekujući promjenu svoga tijela, njegovo produhovljenje da bismo i s tijelom kao kompletni ljudi mogu zauvijek živjeti u nebu. Tko ne vjeruje da postoji život poslije smrti, dolazeći na groblje doživljava kako to uvjerenje nije istinito.
Na groblju doživljavamo svestranost čovjekova života. Čovjek je izišao iz utrobe majke, gdje je živio devet mjeseci, ušao na zemlju, gdje živi određeni broj godina, a onda ulazi u vječnost, gdje ostaje zauvijek. Rađa se iz utrobe majke, od nje dobiva tijelo i psihu, ali duh i osobnost od Boga. Umirući na zemlji ostavlja tijelo, da uđe Bogu s duhom. Tako nas groblja podsjećaju da smo vječni, ali da smo i duhovni.

Groblje nas podsjeća koja je naša sudbina. Ako smo zli, ostajemo na neki način tu, sve je tu na groblju, tu smo sve izgubili; ako smo pošteni i čovjekoljubivi, onda smo zauvijek u nebu, na baštini vječnosti, združeni prijateljski sa svim poštenim ljudima.

Grobovi su mjesta gdje doživljavamo kratkotrajnost zemaljskog života i neuništivost duhovnog života. Grobovi nam stoga pripovijedaju i šapću da ne promašimo nebo, vječnost, život. Pokojnici čeznu da budemo s njima zauvijek u nebu. Oni nas pozivaju da ne dopustimo da nas satre zlo, da ne očajavamo nad svojom patnjom, da nikad ne mrzimo ili da ne praštamo, da ne budemo nečovječni i da vjerujemo u mudrost, dobrotu, vjernost, u pravdu i u život. Kiteći grobove i moleći za svoje pokojnike mi im iskazujemo veliku ljubav. No, osluškujući poruku grobova i svojih pokojnika doživljavamo kako nas pokojnici ljube. Oni mole za nas, oni se trude da na bilo koji način dadnu znak da budemo uz njih, da se ne damo prevariti malim, kratkotrajnim užicima, nego da živimo za svoje čežnje, za neprolazno, za čovjekoljubivo.

Na Dan mrtvih nekako je i nebo bliže, proplaču ljudi i proplače kišno nebo. To je dan kad srca postanu mekana, kada se ljudi sjećaju i kada se pokušavaju spojiti s iskonskim dobrom u sebi, s ljubavlju i povjerenjem djetinjstva, s onim što prelazi prag smrti, jer je neuništivo, nije podložno razaranju. Grobovi su znak svijeta neba usred svijeta zemlje. Svijet nevidljiv usred našeg vidljivog. Spaja nas nevidljiva, a opet opipljiva ljubav. Ovo je dan velikih poruka, razgovora između neba i zemlje, između nas i naših dragih pokojnika, između onih koji su za nas poginuli i darovali nam ovu zemlju, i nas koji uživamo njihove blagodati, ono što su oni sačuvali iz ljubavi za nas. Neka im je vječni pokoj i vječna slava u Bogu.

Dr. Tomislav Ivančić


Prenosimo:Katolici na internetu
- 09:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #