MERSAD BERBER, SREBRENICA, MONOGRAFIJA, E&A, ZAGREB, 2011.
Milan Bešlić
Srebrenički pokolj Berber opisuje likovnim jezikom kao tragičnu kroniku o nevinim žrtvama svojega naroda, koristeći se autentičnim snimkama, asimilirajući dokumentarnu vrijednost fotografija, rabeći ih u svojem radu kao činjenice koje autentično govore o faktografiji zločina
Kad se tri glasa, š,o,a, izgovore zajedno, tada u starozavjetnoj riječi šoa čujemo mistični šum vječnosti. Tri slova čine riječ koja u tekstovima Apokalipse izražava razaranje i pustošenje svega što postoji: ljudi, životinja, ptica, biljaka, rijeka, kuća… Njome se izražava uništavanje i istrebljivanje cjelokupnoga života, potpuna destrukcija i usmrćivanje kakva još nije bilo, zlo među narodima koje povijest ne poznaje, još neviđeno, apsolutno. No hebrejska je riječ šoa istodobno pojam koji se sve češće rabi umjesto grčke riječi holokaust, koja je u antičko doba imala značenje žrtve paljenice, dakle životinje koja se u cijelosti spaljivala i tako prinosila bogovima ili dušama pokojnika. Riječ holokaust je i pojam koji se rabio (i još se rabi!) kako bi se opisao i izrazio genocid koji su njemački nacisti počinili za vrijeme Drugoga svjetskog rata nad mnogim narodima, a osobito nad židovskim, u zloglasnim logorima smrti. Pokazalo se da riječ holokaust ne izražava dovoljno jasno zločin nad čovjekom u njegovoj neljudskosti, da ne eksplicira tragičnu bit genocida kao rušilačku energiju koja razara život, da je ne iskazuje u cjelovitosti svoje prirode kroz vlastitu supstanciju zla kojom je determinirana.
Slikar Mersad Berber i znameniti britanski likovni kritičar Edward Lucie-Smith
Ta riječ u potpunosti ne osvjetljava sile zla kao djelo zločina počinjena u ideologiji uništavanja i smrti i kao pojam ne može semantički obujmiti zlo u cjelini niti ga može opisati u svim njegovim značenjskim poljima kao riječ šoa. Upravo zbog toga sve se više rabi šoa, jer njome se zlo eksplicitno izražava u destruktivnoj biti, mračnoj i poganskoj elementarnosti. Rabi se i da bi jasnoćom osvijetlila spoznaju o beskraju tame, točno izrazila zlo u njegovoj punini i imenovala narav zločina u njegovoj crnoj metafizici pustoši, razaranja i smrti. Zato se sada i priklanjamo riječi šoa kako bismo precizno izrekli, a time i pojmovno u cijelosti obuhvatili, stravičan zločin masovnog ubojstva koji je počinila srpska vojska i njezini paravojni saveznici nad bošnjačkim narodom u Srebrenici u srpnju 1995.
Srpski nacizam
Golemi razmjeri tog zločina, njegova narav i provedba u nedjelo ubojstva i jesu elementi koji ga čine genocidnim, a metodologiju usmrćivanja nacističkom. Bestijalno ubijanje nevinih ljudi, golorukih zarobljenih civila, počinjeno je samo zato jer su bili pripadnici druge nacije i drukčije vjere, a način njihove likvidacije sukladan je onom koji poznajemo kao nacistički, pa se zločin u Srebrenici, ideologijom i metodologijom, može odrediti pojmom – srpski nacizam. Valja ga tako odrediti jer je on po ideologiji i rasistički i nacistički, po metodologiji masovne likvidacije genocidan, a i zato jer su njegovu krvavu realizaciju provodili srpski vojnici u svrhu ostvarenja projekta Velike Srbije.
Bestijalni masakr nad bošnjačkim narodom počinili su srpski nacisti, a ne netko nepoznat, pa ga i zato treba čitko pisati i razgovijetno izgovarati kako bi se točno imenovao zločinac i žrtva. Kako bi razlika među njima bila jasna, a jasnoća te razlike istinita, dakle pravedna, a time i sam pojam šoa jasniji u stvarnom značenju tog stvarnog zločina počinjena u Srebrenici. „Hrabrost se sastoji u tome da to jasno kažemo…“, piše Albert Camus ostavljajući nam u nasljeđe svoje humanističko načelo koje nastojimo slijediti. Pojmom šoa koristimo se i da bismo ga akceptirali i shvatili u punini njegova značenja, dakako, zato što on izražava upravo tu stvarnost pokolja bošnjačkoga naroda, ali i zato da bismo tim pojmovnim određenjem točno rekli tko je naoružani agresor i ubojica, a tko goloruka i nevina žrtva. Tisuće nevinih ljudi usmrćeno je samo zato što su bili pripadnici drugog naroda, druge vjere i drukčije kulture baštinjene od djedova kao duhovne i tradicijske vrijednosti po kojima se prepoznaje njegov kulturni i nacionalni identitet, sačuvan tijekom bremenite povijesti u svakodnevnom životu prožetu starim muslimanskim običajima.
Srpski nacizam divljao je devedesetih godina 20. stoljeća u prostoru bivše države Jugoslavije i nad drugim narodima: osim nad Bošnjacima, još i nad Albancima i Hrvatima. Osim što je srpski vojni stroj počinio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, istom je metodom počinio jednaki zločin nad Hrvatima u Vukovaru i Škabrnji, kao i drugdje po Hrvatskoj. Nijedan nacizam, pa tako ni srpski, nije samo terenski posao, već je i djelo onih koji su ga teorijski oblikovali u ideologiju poznatu kao velikosrpska politika, koja je krvavom rukom crtala kartu Velike Srbije na prostoru bivše Jugoslavije.
Uloga beogradskih intelektualaca
Treba reći da srpski nacizam nije nastao u zadimljenim kafanama Požarevca ili Čačka, već u elitnim beogradskim salonima i klubovima, a oblikovala ga je vodeća srpska znanstvena i kulturna institucija, Srpska akademija nauka i umetnosti, kao velikosrpski osvajački projekt pod nazivom Memorandum, kojemu su autori i potpisnici ugledni srpski akademici i intelektualci. Među njima se posebno istaknuo Dobrica Ćosić svojim manifestnim tekstovima kao „malim memorandumima“, u kojima je argumentovao u prilog velikosrpskoj nacističkoj ideologiji.
Iz monografije Srebrenica
Trebamo li se pitati u kojoj je mjeri SANU, zajedno sa srpskom političkom i vojnom elitom, s voždom Slobodanom Miloševićem te s njegovim glavnim suradnicima Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, supotpisnica stravičnoga pokolja nevinih Bošnjaka u Srebrenici? Taj zločin, kao što je dobro znano, dogodio se u točno određenu prostoru, gdje su Bošnjaci „otjerani u enklavu proglašenu sigurnim utočištem“. Tako je prevareni i izdani muslimanski narod zapravo zatvoren ne u siguran i zaštićen, nego u prostor koncentracijskog logora, kako bi srpski ubilački stroj još efikasnije punih pet dana i pet noći toga ljeta 1995. usmrtio osam tisuća nevinih ljudi, muškaraca i maloljetnih dječaka. Zato danas iz njihove smrti raste mitskom snagom istina o tragediji koja u neubijenoj čistoći nevine žrtve govori u lice Europi da joj obraz nije čist, jer je sudjelovala u sramotnom partnerstvu sa srpskim zločincima u Srebrenici i da gubi svoj humanistički identitet ponizivši se tim licemjernim činom.
Svake minute ubijan jedan čovjek
Jer srpski stroj smrti imao je prešutnoga saveznika, kako je to Edward Luce Smith naglasio u studiji o tom tragičnom događaju, analizirajući ga u Berberovoj monografskoj knjizi Srebrenica ovim riječima: „U Memorijalnom centru i groblju Srebrenica – Potočari, smještenu nasuprot bivšoj tvornici akumulatora gdje su bili smješteni nizozemski umproforci koji nisu spriječili masakr.“ U iscrpnoj analizi vrsni poznavatelj Berberova stvaralaštva zaključuje da za tragični događaj u Srebrenici „ostaje činjenica da je trebalo mnogo suučesnika da bi se poklalo više od osam tisuća nenaoružanih civila.“ Ostaje, nažalost, i činjenica dvostrukih žrtava, nevinih ubijenih kao i živih žrtava, njihovih bližnjih što živi umiru u mraku neistine, jer im se uskraćuje tijelo usmrćenoga s njegovim pravom imenom, jer se njemu živom hoće reći da njegov mrtvi nije ni bio, da nije ni živio, dakle, nije ni ubijen. Ili kako to kaže Abdulah Sidran u pjesmi Srebrenica 11. 6. 2007.:
Kad zlikovac
Promijeni košulju
Pa u njoj
Pod našim kućama
Pod našim pendžerima
U našoj Srebrenici
Čuva naš mir?
A Igor Zidić o toj tragediji piše da su „za krvave petodnevice srpske – što vojne, što paravojne – jedinice pobile tijekom 120 sati 8000 muškaraca – staraca, muževa, dječaka islamske vjeroispovijesti; samo zato što nisu bili isti kao oni, iste narodnosti, konfesije, običaja; i zato što ih, i poslije četiri stotine godina, muči kompleks srpske osvete. (Još u ratu 1914–1918. njihovi su ratnici ispraćivani i dočekivani kao Osvetnici Kosova.) Srbija, dakle, velikim dijelom svoga bića još živi srednji vijek i razrješuje se davnašnjih trauma na srednjovjekovni način: noževima, pucnjima u goloruke i svezane. Džingiskanovskom poharom, doslovnim ‘zatiranjem semena’, etnocidom. Pet je dana i noći, svake minute, ubijen jedan čovjek.“
Berberova likovna alegorija
S tragedijom svojega bošnjačkog naroda u Srebrenici Mersad Berber živi već godinama, a tisuće skica, bilješki, manjih i većih crteža, kolaža, grafičkih listova, uljenih slika skupljenih u monografskoj knjizi Srebrenica najbolje govori tomu u prilog. U jednoj izjavi kaže: „Bio sam okružen hrpom papira, skupljao sam sve moguće dokumente, od Timesovih fotografija ratnih reportera do videozapisa. No nisam prišao temi kao nekoj svojoj Guernici, koja je jedna simbolička slika. Moja je srebrenička kronika došla sasvim spontano u alegorijskoj formi.“ Srebrenički pokolj Berber opisuje likovnim jezikom kao tragičnu kroniku o nevinim žrtvama svojega naroda, koristeći se autentičnim dokumentima o stradanju čovjeka, od čovjeka koji je izgubio svoja ljudska svojstva i time zločinu učinjenu ljudskom rukom dao bestijalna obilježja. U tome Hannah Arendt i vidi tu preobrazbu čovjeka u nečovjeka, jer „najveće zlo koje se počinilo jest zlo počinjeno od ništavnih osoba, to jest ljudskih bića koja odbijaju da budu osobe“. U traženju istine o velikoj tragediji slikar je posezao i za različitim likovnim sredstvima, otkrivajući bolnu slojevitost ljudske patnje i produbljujući vjerodostojnost svojeg izraza. Zato je godinama radio brojne skice i studije jer obujam tog zločina nije mogao drukčije sagledati ni pojmiti, a kako je dugih godina djelo raslo, tako se i širio obzor tragedije koju je slikar spoznavao u njezinim krvavim obrisima. Iz skice u skicu, u tisućama bilješki olovkom, ugljenom, pastelom, u crtežima i studijama otkrivao je prostore ljudske boli i patnje, stradanja i smrti, ponirao u tu žalosnu stvarnost u kojoj su mu i tijela ubijenih postajala bliska bića, njegovi sugovornici s kojima je uspostavljao dijalog, on „komunicira s ubijenim“, kako je napomenuo Zidić.
I antropolog William Haglund, kojemu je povjeren posao oko iskapanja tijela usmrćenih u Srebrenici, zapisuje: „Želim da ja budem onaj koji će tijela izvući i vidjeti ih na licu mjesta, da bih što je moguće bolje shvatio i onda što bolje mogao objasniti… Želim uraditi nešto važno. Jednu jedinu stvar koja ima nekog istinskog značenja, prije nego što umrem.“ To su riječi koje osvjetljavaju tragediju u Srebrenici, ali i iskazi po kojima ćemo još bolje shvatiti, kao što kaže antropolog, „onda još bolje objasniti“ i značenja riječi i pojma šoa kojim izražavamo dubinu pogroma koji se dogodio gotovo u samu središtu Europe, u malenoj Srebrenici, za koju Ćazim Sarajlić kaže da je „sveti grad na kraju svijeta“. U Berberovu višegodišnjem istraživanju srebreničkog pokolja u likovnom jeziku amalgamirana je i moralna komponenta s njegovim dubokim ljudskim suosjećanjem sa stradalim i poginulim sunarodnjacima. On nastoji osvijetliti njihovu smrt, koja bi bez njihovih bližnjih, bez antropoloških iskapanja, fotografskih, novinarskih i književnih zapisa, bez Berberovih crteža, nestali u mraku zaborava. U svojim je studijama Mersad Berber rastvarao tamnu slojevitost srebreničke tragedije znalački asimilirajući spoznaje antropologa i njegova iskapanja mrtvih tijela, zatim dokumentarnu vrijednost fotografija, a napose njihovu vizualnu komponentu rabeći ih u svojem radu kao činjenice koje autentično govore o zločinu u vremenu i prostoru kao faktografija smrti.
Postmodernistički koncept
Berber je kao veliki likovni pjesnik svoje Bosne, one arhaične i idilične, melankolične i poetske, posegnuo za činjenicama koje su destruirale tu njezinu iskonsku prirodu, ali ne samo kao za pouzdanim dokumentima nego i likovnim elementima ukomponiranim u vlastiti izraz. Sada ih je majstor linije i boje asimilirao u svoje djelo i oblikovao u drugu Bosnu i njezinu drukčiju stvarnost. Onu koja ga godinama opsesivno privlači u tamnim vrtlozima srebreničke tragedije, od koje je stvorio novu i veliku temu svojemu stvaralaštvu te napisao novo i crno poglavlje povijesti Bosne pod jednim imenom – Srebrenica. Izniman crtač, grafičar i slikar, osebujnu likovnu poetiku stvarao je klasičnom likovnom sintaksom, koju je u srebreničkom ciklusu produbio novim likovnim sredstvima i drukčijim postupcima: slobodnijim je potezima linije u gustom rasteru crtovlja sažimao ljudsko stradanje u svoju likovnu lozinku, aplicirao je stare krpe, istrgnute listine požutjela papira… koristio se jukstapozicijom, kolažom, crtežom, bojom… žutom, okerom, sivom, crnom, zelenom, bijelom, smeđom. Ekspresivnijom gestom, kapanjem i prolijevanjem boje, širim, snažnijim i slobodnijim potezima kista dinamizirao je na postmodernističkom konceptu svoj rukopis specifične likovne sugestivnost. Naime, i u ovoj seriji radova Berber je na klasičnoj likovnoj matrici znalački gradio svoj izraz, koji je sada inventivno produbljivao novim materijalom i postupcima kako bi jasnije snimio krvavo srebro Srebrenice.
Kako bi smrt poniženih ljudi u bestijalnom masakru imala ljudsko dostojanstvo, Berber ga je sačuvao na stranicama svoje knjige, gdje čitamo u likovnoj slojevitosti njegova rukopisa kroniku srebreničke tragedije.
Prenosimo: Vijenac
|
HRVATI.COM">
