piše Nives Opačić
Ovaj zagonetni naslov povezat će nešto naoko nespojivo. Što – otkrijte sami! Na samu repu koncertne sezone održan je 4. srpnja 2011. u zagrebačkoj Areni koncert u čast 20. obljetnice samostalnih država Slovenije i Hrvatske (uz nekoliko drugih). Na programu je bilo samo jedno djelo: Osma simfonija (Tisuće) Gustava Mahlera. Tjedan dana vozao se golemi izvođački aparat (1083, zaokruženo na 1100) između Ljubljane i Zagreba, da 3. srpnja u Ljubljani, a 4. srpnja u Zagrebu, pred političkom svitom i građanstvom dviju država održi dva megaspektakla, kako je najavljeno. Trebalo je pokazati kako su opsežni (i skupi) projekti mogući (kad se bratska srca slože, i olovo plivat može). Impresivne količine izvođača i slušača (od 4000 do 8000) – obje veličine nadmašile su praizvedbu djela 12. rujna 1910. u Münchenu (1015 izvođača, 3400 slušatelja), pod ravnanjem samoga Mahlera – trebale su pridonijeti općoj velebnosti (taj vječni imperativ „najvećeg, najboljeg“). Naš poznati megalomanski pristup, baziran na brojkama i statistici (koliko je vozila ove godine ..., koliko gostiju, noćenja ...). Meni je, svim statistikama usprkos, svirka jednoga jedinoga Mstislava Rostropoviča na slabačkom violončelu podno Berlinskoga zida u noći njegova rušenja (9. na 10. studenog 1989) bila impresivnija. Ne bih na ovaj megaspektakl ni išla da, zahvaljujući slušanju III. programa Hrvatskog radija, nisam dobila kartu. Trebalo je samo okrenuti telefonski broj. Za divno čudo, uspjela sam i ja dobiti nešto bez rada!
Arenu, zdanje podignuto 2008. u natezanju oko Svjetskoga rukometnog prvenstva, doživjela sam u siječnju 2011. u ambijentu hokejske utakmice, kad su naši medvjedi uz to i visoko porazili Villach (7 : 2), pa smo svi otišli kućama ozareni i razdragani. Mahler me, nažalost, nije ispratio istim osjećajima. Već vidim glazbenokritičarske glave kako se dižu poput guja jer se jedna amaterka miješa u njihov sveti monopol – glazbenu kritiku. No upravo zato što pratim i glazbenu kritiku, vidim da je neki shvaćaju kao puko prepisivanje programske knjižice. A što da mislim kad iz usta radijskih glazbenih urednica/voditeljica i/ili spikera/-ica čujem (pišem izgovor): I sňlisti venčti, Les amis de la muzik, Piter Šrajer, Ričard Štraus (imenjaka Wagnera teškom su mukom uglavnom apsolvirali), Zuzŕna Ružěčkova i sl., ili kad 14. srpnja 2011. na otvorenju Splitskoga ljeta na TV-ekranu piše stalno Almicare, a ni jednom onako kako se čovjek zvao, Amilcare Ponchielli, ili kad reporterka kaže da s Boitějem ... (to bi trebao biti Arrigo Boito)?! Zar nitko od tih školovanih muzikologa ne vidi i ne čuje što izlazi ispod njihova čekića? Nekoć se o povijesti glazbe kod dr. Huberta Pettana u srednjoj muzičkoj školi očito učilo više nego danas. Navedeni primjeri samo su uži izbor iz toga roga obilja (gluposti). U takvim brojčano bombastično najavljivanim izvedbama, kažu, ne treba tražiti dlaku u jajetu, jer su one ionako prije svega spektakli i mamac za dovođenje mlađe publike na takve koncerte, a sama glazba manje je važna. S tim se ne bih složila. Na koncerte odlazim isključivo zato da slušam glazbu. Jedan od izvjestitelja napisao je kako je na početku odjeknuo gromoglasan akord orkestra i orgulja, a samoga je dirigenta Gergijeva zapanjio nikakav zvuk koji su majstori razglasa naštimali za cijelu izvedbu (djelo ide bez pauze, pa nema popravaka). Fanfare, izdvojene u zasebnu bateriju da bi grmjele s nebeskih visina, bile su blijede, a sirota sopranistica Sabina Cvilek, postavljena iznad svih zborova da svojim zvonkim sopranom kao blaga svjetlost sipi sa visina, jedva se čula. Mjestimično su se ti anđeoski zborovi i orkestar tražili, ali se nisu uvijek i našli. Takvih disonantnih tonova nije bilo u raportima s megaspektakla. Ali jest na izvedbi. Rekoh i spasih dušu svoju. Izvjestitelji će reći: ali narod je pljeskao kao lud, valjda ljudi znaju. Po onome kad su neki (ipak premnogi) zapljeskali – između stavaka, kad prava publika dosad nije pljeskala i ne plješće – vidim da zapravo (pre)malo znaju. A izvjestitelji ne razlikuju dobrohotnost i nagradu za uloženi trud od oduševljenja. Njima fantomsko izvješćivanje ni inače nije strano.
Čitala sam i takve izmišljotine da su npr. na jednom koncertu pala dva bisa, a ljudi u koncertnoj dvorani svjedoci su da nije bilo ni jednoga. No njihovi ih urednici ionako ne mogu kontrolirati. Njih na takvim mjestima nema.
I sam Mahler izveo je djelo s manjim izvođačkim ansamblom. Tako je izvedeno i u Lisinskom (1993), naravno bez pojačala, tako se moglo postupiti i sada, ali to onda ne bi bila parada. Upravo parada i pljesak objašnjavaju prvi P iz naslova. Pljesak na onim mjestima gdje ga ne treba. Nažalost, to se već događa i „znalačkoj“ publici u Lisinskom, jer nitko ni stare ni mlade nije poučio ni da izbroje koliko djelo ima stavaka (programske knjižice dijele se besplatno) i da se između stavaka ne plješće. Ili da barem ne trče pred rudo, pa da pričekaju i uče od onih koji se znaju kulturno ponašati na takvim priredbama. No kako je krenulo, čini se da će znalci ostati u manjini. Bolje da se vratim pljeskanju i izrazima odobravanja. Pljeskati, ie. *plek-, znači tući, udarati po nekoj površini. Iz istoga je vrela i pljuskati, pa je lako moguće da se zbog popratnoga zvuka u etimologiju uvukla i onomatopeja. Za isti sadržaj možemo se poslužiti i tuđicom aplauz, lat. ad, pri plaudere, pljeskati, odobravati, koja se, osim u hrvatski jezik, uvukla i u druge jezike (njem. Applaus, engl. applause, tal. applauso itd.). Pljeskanjem auditorij nagrađuje izvođače za njihov doseg i trud. U kazalištu se na đačkoj galeriji (u Zagrebu dok je postojala), uz povike „bravo“, na kraju predstave znao začuti i topot nogu po daščanom podu. Ako se publici izvođači ne bi svidjeli, isfućkali bi ih. Dakle, fućkanje (donedavno) nije bilo znak odobravanja (u Hrvata). Danas, uz ine američke adete, sve više postaje, pa su kaubojskim fućkanjem ispraćene i izražajne filigranski paučinaste ruke dirigenta Ger-gijeva. Jer zašto da se nekulturnom pljeskanju ne pridruži i nekulturno fućkanje? Hrvatska želi združenim globalno primitivnim znacima jasno pokazati dokle je stigla.
Drugi P odnosi se na prezime. Kakve to veze ima sa spomenutim koncertom? Ima, i ne samo s njim. Uoči koncerta medijima je izjave davao i ravnatelj Zagrebačke filharmonije, gospodin Miljenko. Vjerovali ili ne, upravo su ga tako oslovljavali neki novinari i radijska voditeljica, što je u njihovu rasteru valjda i jedini način oslovljavanja. Kao da se ljudi prepoznaju po imenu! Za to već stoljećima (u Hrvata od šesnaestog) služe prezimena! Miljenko može biti Puljić, Prohaska, Jergović, Smoje, Bahun, Fugošić, Ergović – mogu tako nizati znane i neznane unedogled. Ili Zlatko, Marko, Ivan, bilo koje ime. Tko će znati na koga mislim ako mu ne pridružim odgovarajuće prezime? Ono tomu i služi, što pokazuje i sama riječ prezime (dodatak uz ime): lat. co(m), sa nomen, ime, tal. cognome, njem. Zuname, češ. příjmení. Praksa oslovljavanja ljudi samo imenom zahvatila je i službenu komunikaciju (državne ustanove), pa će uskoro istisnuti sve što je dosad bilo pristojno (i svrsishodno).
Treći P tiče se pristojnosti. I nje je u ovoj svečanosti manjkalo. Uz nekulturan pljesak i isto takvo oslovljavanje, kao točka na i bila je gradonačelnikova dobrodošlica najprije domaćim uzvanicima, a tek onda gostima. No u općem prostaštvu tko će takav gaf i primijetiti? Pristojan je onaj čovjek koji se uljudno ophodi s drugima, koji u svakoj prilici zna što se pristoji (da ne velim kaj se šika). Iskreno akceptiranje onoga drugog temelj je pristojnosti. Ona nije ni prenemaganje ni podilaženje ljudima i prigodi (za to postoje druge riječi). Zato sam na kraju bila nekako nujna. Zar više ništa ne znamo napraviti da bude istinski svečano i pristojno? No kad ljudi ne znaju što je pristojno, ne znaju ni što gube. Ili, bolje svršenim glagolom, što su već izgubili.
Prenosimo: Vijenac
|
HRVATI.COM">
