Četverolisna djetelina koja ne donosi sreću
piše: Radovan Pavić
Pravi ciljevi međunarodne zajednice danas u BiH jesu: očuvati Republiku Srpsku pod svaku cijenu i potisnuti hrvatstvo te tako riješiti problem BiH na način dvojstva, tj. RS i Muslimanija. Hrvati u BiH postali su tako smetnja ostvarenju toga cilja
Svaku raspravu o BiH treba početi s međunarodnim vidovima, i to zato jer BiH kao država (ma, dajte – to je protektorat!) nije moguća bez međunarodnog interesa i angažmana, moguća je u tome samo Republika Srpska, dakle, kada je riječ o geopolitički tako osjetljivom prostoru, zapravo – međuprostoru – kao što je BiH, onda je interes država susjeda (Hrvatska, Srbija) i drugih međunarodnih čimbenika više nego razumljiv i kada se uoče neki, bilo povijesni, bilo suvremeni vidovi.
Tako srednjovjekovna BiH izaziva interes i hrvatskog i srpskog feuda, ali od njih nije nikada trajno i u cijelosti savladana, i nikada nije trajno ušla u njihov posjed, nego se razvijala kao posebnost unatoč znatnim teritorijalnim proširenjima sa strane (Hrvatska osobito u 10. i 11/12 st. i 13/14. st., kada dijelom dopire do Drine, zatim u 14. st., dok Srbija u doba Nemanjića (12. st.) prelazi i dolinu Neretve na zapadu. I za hrvatski i srpski feud BiH je za strane interese ipak predaleko i na periferiji, zatim, zbog prirodoslovnih razloga, teško je pristupačna i savladiva, a što je najvažnije – u BiH razvija se posebna vlastita autohtona politička volja s jakim politogenetskim nabojem koji se uspješno odupire jezgrama državnosti i na jugozapadu i jugoistoku (i ne samo to: potkraj 14. st. Bosna zauzima i prostor od Biograda do Kotora, osim Dubrovačke Republike, dijelom dolazi na Savu i na istoku prelazi Drinu). Tako međuprostor između Hrvatske i Srbije postaje važna državotvorna jezgra.
Osim toga, važni su i širi vanjski pritisci, kojih su nosioci katolički Rim i katoličko Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, svi križarski usmjereni protiv heretika, Crkve bosanske, da bi uskoro (15. st.) glavni međunarodni čimbenik postalo osmanlijsko osvajalaštvo. Starije je, dakle, razdoblje geopolitičkog položaja BiH jasno definirano – to je međuprostor između Hrvatske i Srbije, Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva i Rima, da bi na kraju sve savladali Osmanlije, pri čemu je važno da su i hrvatski i srpski feud zauzimali samo dijelove BiH, a Osmanlije čitav njezin teritorij, ali i više od toga. A zatim je doba Austrije (19. st.) za koju BiH postaje prostor na smjeru germanskog širenja prema jugoistoku (Sandžak, Turska).
U relativno novije doba (druga Jugoslavija) BiH zbog svog položaja ima i međunarodno značenje, i to zato jer zauzima velik dio tzv. dinarskog geostrateškog trokuta, koji je činio središnji obrambeni dio države. A to je imalo veliku potencijalnu ulogu u doba hladnog rata u okviru opasnosti da bi Jugoslavija mogla biti napadnuta sa Istoka, što sve upućuje na značenje međunarodnih čimbenika.
Vrhunski cilj: cjelovita BiH, ostalo nevažno
No u razdoblju od 1990-ih međunarodni čimbenici praktički gube svako značenje kada su u pitanju osjetljivost i važnost bosanskohercegovačkoga geostrateškog položaja i to zato što BiH zapravo i nema neku posebnu važnost (ako ima uopće) u geostrategiji NATO-a, što znači da međunarodni čimbenik ima u BiH posve druge, i to političke zadatke, koji se svode praktički samo na jedan, sakrosanktni cilj, a to je očuvanje i cjelovitost BiH pod svaku cijenu svima i svemu usprkos, što, dakako, uključuje i „opasnost“ od hrvatskog secesionizma. A taj bi „secesionizam“ bitno suzio bošnjački Lebensraum i zato mora biti najodlučnije suzbijen. Ukratko rečeno – vrhunski je cilj cjelovita BiH, a sve ostalo: ravnopravnost, povratak izbjeglih i prognanih – samo su nevažne efemeride, koje se međunarodnih čimbenika uopće zapravo i ne tiču. Zato, kao bitnost treba uočiti ambivalentni odnos međunarodnih moćnika u odnosu na Republiku Srpsku: s jedne strane, oni mogu biti oštri kritičari (s prijetnjama), ako RS razbija BiH, a s druge strane pristaju na sve ono što je RS učinila: u ratu – to je etničko čišćenje, a danas nesigurnost povratka, što zapravo znači prihvaćanje jedne nove, isključivo srpske države zapadno od Drine. Kod toga pojedini su međunarodni moćnici vrlo nedosljedni – tako su SAD protiv trećega hrvatskog entiteta/federalne jedinice (do oprezne promjene došlo je tek s ocjenom Rezolucije Hrvatskog narodnog sabora, travanj 2011), dok zato u Belgiji podupiru njemačku manjinu koja traži svoj posebni (četvrti) entitet.
I, najzad, treba spomenuti najdramatičniji vid ne više oslanjanja na utjecaj, nego je u pitanju intervencija, i to kao najava mogućnosti djelovanja međunarodnih čimbenika i vojnom silom kako bi se očuvalo jedinstvo države (zapanjujuće je da je taj vojni aspekt u našoj javnosti prošao apsolutno bez ikakva odjeka). Vojni angažman svakako uključuje zamašiti politički i vojni interes, koji daleko nadmašuje današnje vojne i političke potencijale međunarodnih čimbenika u BiH. Sve to pokazuje da se razmatra i mogućnost maksimalnoga zaoštravanja unutrašnjih odnosa (između RS i Bošnjaka/države BiH), pri čemu se postavlja važno pitanje: kakav je smisao održavanja jedne države ako se ono mora osigurati vojnim putem? Osim toga, vojno rješenje podrazumijeva angažman na zemlji/tlu, jer premoć u zraku nije dovoljna: rat, naime, u konačnici dobiva pješak na tlu s dovoljnim brojem i snagom okupacijskog čimbenika. No okupacija na tlu ne može trajati vječno, pronaći kvislinške vlade nije izgledno, ali, uzimajući sve u obzir, ipak vojnu prijetnju treba shvatiti kao prijetnju svima koji ne budu poslušni: poruku da je moguće („moguće“) i vojno rješenje. A to nije samo poruka RS, nego i Hrvatima. Prva poruka nije toliko opasna, jer se RS može zadovoljiti i današnjim statusom, zbog čega je važnija poruka Hrvatima – da moraju ostati u zajedništvu s Bošnjacima.
Imajući u vidu međunarodni čimbenik, treba upozoriti i na teško licemjerje Velikog svijeta: on je, naime, u slučaju BiH jako, jako demokratski raspoložen, jer je spreman prihvatiti sve što će se političari BiH dogovoriti, zaboravljajući pritom da u Daytonu nisu bili tako demokratični, nego su sporazum nametnuli: zašto? E, pa zato, jer su u Daytonu nešto istinski htjeli i znali što hoće, a danas su u BiH nemoćni, jer bi morali nametnuti pravedna rješenja, a ona nisu u igri s obzirom da to ruši njihovu daytonsku koncepciju i prave ciljeve u BiH, koji jesu: očuvati RS pod svaku cijenu i potisnuti hrvatstvo te tako riješiti problem BiH na način dvojstva, tj. RS i Muslimanija.
Bošnjaci i Federacija
Od unutrašnjih čimbenika, najvažniji je onaj bošnjački, pri čemu treba istaknuti nekoliko bitnih momenata:
a) Za mnoge je neobično kako se u vrlo kratku roku (od desetak godina) bošnjaštvo definiralo kao nacija, pri čemu je jasno katalitičko djelovanje imao proces politogeneze (održavotvorenje), koje očigledno mora biti i jest praćen procesom identifikacije, a u tome nacija i vjera imaju bitnu ulogu.
b) Očigledno je jačanje procesa islamizacije, što je i razumljivo, jer nakon socijalističkog razdoblja, u kojem religija nije imala zasluženo mjesto, afirmacija islama dolazi kao prirodni proces. Pritom je važno istaknuti da su bošnjaštvo i islam međusobno bitno povezani, i zapravo se izjednačavaju.
c) Važno je uočiti da nova afirmacija i bošnjaštva i islama uživa prešutnu europsku potporu, jer se ni nacionalno formiranje, ni religijska afirmacija ne mogu spriječiti, ali zato vrijedi: Qui tacet consentire videtur.
d) Bitna je osobina svake inicijalne politogeneze očuvanje/stjecanje životnog prostora: Hrvatska je to (najvećim dijelom) ostvarila u Oluji i zatim integracijom Hrvatskog Podunavlja, Srbi su to u BiH obavili etničkim čišćenjem uz pristanak međunarodnog čimbenika i sada – red je na Bošnjacima da i oni obave tu zadaću, što znači: borba za Lebensraum na račun hrvatstva je u tijeku i nastavit će se. Perspektive pritom za Hrvate nisu povoljne, ali nisu ni dramatične, jer iskorijeniti jedan narod koji je preživio Osmanlije baš i nije posve jednostavno. Da je Hrvate moguće(?) svesti na nacionalnu manjinu – to je istina, ali to još nije iskorjenjivanje.
e) Govoreći o Bošnjacima, jasno je da će se Turska sve više zanimati za BiH, i to na osnovici tradicije, jer je za današnju Tursku (a za mnoge i u BiH) povijesna osmanlijska BiH bila uspješna priča, a to je u skladu s današnjom turskom ofenzivom i prema Kavkazu (Azerbajdžan) i prema Pravom Levantu uz proces svojevrsna vraćanja na Balkan. Identifikacija dijela bošnjaštva s Turskom u tome u nacionalnom smislu danas postoji.
Bal pod maskama Srbije i RS
Republika Srpska – iako je dio BiH – ona je najmanje povezana s njezinim problemima, osim u jednom vidu, a to je onaj vanjskopolitički, koji se odnosi na moguću secesiju RS, što se onda tiče raspada BiH. U skladu s politikom RS i njezinim stalnim prijetnjama, očito je da je BiH za nju ujedno neželjeni okvir i nepotreban teret, zbog čega je logično da bosansko-hercegovačko srpstvo teži drukčijim rješenjima: ili vlastita državnost, ili priključenje Srbiji. Usput rečeno, Srbi su u BiH jedini pravi dobitnici: stvorena je mala Velika Srbija, obilno se prešlo preko Drine, ali konačno djelo ipak još nije dovršeno, i zato je osjećaj frustracije logičan. I to je – to! A sve drugo samo su izmotavanja za naivne. U tom smislu mogući su i izravni, ali i posredni procesi: oni izravni uključuju secesiju i priključenje Srbiji, a oni neizravni tiču se konfederalizacije sa Srbijom. A kada svi u Regiji uđu u Euniju, onda će različita ujedinjavanja biti logična i europski očekivana, politički opravdana („opravdana“) i poželjna, što znači: RS i Srbija trebaju samo čekati – njima BiH nije potrebna i svako im rješenje odgovara: u BiH prva je mogućnost „država u državi“ s priznatim (č)etničkim čišćenjem, što je, dakako, strašno, i prikazuje Europu u najgorem mogućem svjetlu (a sjetite se kako je Hrvatska optužena zbog „etničkog čišćenja“, kojeg nije bilo jer su Srbi iz tzv. „krajine“ pobjegli prije dodira s Hrvatskom vojskom, i u okviru ranijeg planiranja, i to sve kao očiti krivci. Druga je mogućnost posebna država, a treća – priključenje Srbiji, pa što bude! A pritom nije samo važno to što bude, nego i ono što već jest: prijeđena je Drina, dijelovi hrvatske države još su pod okupacijom, ostaje da se postigne autonomna Krajina u Hrvatskoj (sada bez navodnika i s velikim slovom) i da se ona politički i etnički ostvari u okrilju srpstva, dakle, vezama s RS. I na kraju, još nešto – pri svemu tome RS se zapravo izruguje svima: malo hoćemo referendum (ovaj ili onaj), pa malo onda nećemo, sve do sljedeće prilike. Muljati se može (to je i zabavno), ali su krajnji ciljevi, neodlučnost da se oni postignu jasni, kada za to dođe vrijeme. A to Veliki svijet, čini se, ne razumije. Pri svemu tome javnost se ne bi smjela zavarati tezom kako se Srbija „distancira“ od Republike Srpske (svibanj 2011) i ne pristaje ni na kakvu protutdaytonsku podjelu te države, jer mora biti uočeno njihovo sve jače i raznolikije međusobno povezivanje. To „distanciranje“ Srbije samo je taktički potez na balu pod maskama, kako bi se prikrile još postojeće i validne teze o (maloj) Velikoj Srbiji, pri stvaranju koje je ujedinjenje RS i Srbije posve naravni proces. Budući da je Srbija jedan od jamaca Daytona, formalno ona mora biti za cjelovitost BiH, pri čemu upada u bedastoće s tezom da bi podjela BiH ugrozila „srbijanske pozicije na Kosovu“. A istina je upravo nešto drugo: naime, podjela BiH kao rješenje odgovara interesima Srbije na Kosovu, jer podjela BiH kao presedan može biti poticaj podjele Kosova uz priključenje njegova sjevernog dijela Srbiji.
Hrvatstvo – bespredmetno u BiH
Problemi hrvatstva u BiH – zapravo su najteži politički, etnički i ljudski problem. Ali, navedeno uopće nije pravi problem BiH onako kako ga shvaćaju i Bošnjaci i Srbi i međunarodni faktori: njima je problem nešto posve drugo, Srbima kako se snaći i što više odijeliti u tuđoj, stranoj i neželjenoj državi, Bošnjacima kako konačno politički potisnuti/marginalizirati Hrvate i zauzeti njihov životni prostor, a međunarodnim činiteljima – kako sačuvati jedinstvo BiH u uvjetima opasne politike RS.
Ali navedeno nije sve, ima i nešto gore od toga, navedena je samo jedna razina pitanja, jer postoji i ona druga, naime, problem hrvatstva zapravo ne postoji na način kako se taj pojam tumači, jer problem je uvijek nešto što valja riješiti, u pozitivnom i pravednom smislu, a to u BiH ne dolazi u obzir: hrvatski problem uopće ne treba rješavati, hrvatstvo jednostavno treba potisnuti/marginalizirati i učiniti bespredmetnim u životu BiH. A rješenje problema hrvatstva je tako jednostavno: pravednost za sve, ravnopravnost za sve, što dakako, nije moguće jer bi to značilo potiranje interesa i RS i Bošnjaka, a oni su glavni igrači čiji interesi ne smiju biti narušeni, jer je jedan od ciljeva međunarodnih moćnika: ostvariti budućnost BiH u obliku dvojstva – RS i Muslimanija.
A što su onda u svemu tome Hrvati? Odgovor je jasan, oni nisu ništa. A ako nešto ipak jesu, onda su samo smetnja, a sa smetnjama se postupa samo na jedan način: njih treba jednostavno ukloniti, a ne iscrpljivati se traženjem nekakvih rješenja, i to u korist Hrvata, pazi da ne bi! Jer Veliki svijet danas već jasno shvaća da se problem BiH konačno mora nekako riješiti u smislu stabilnosti i samoodrživosti (iako je i ciparizacija moguća) i to je glavni cilj, a ne tu nekakva prava Hrvata – taman posla!
Međutim, to nije sve. Hrvatstvo (i Republika Hrvatska) u BiH opterećeni su sa još tri aspekta – eventualnom secesijom RS Hrvati gube pragmatičnog saveznika, ali je gore to što ostaju prepušteni Bošnjacima koji svoje probleme mogu riješiti samo na račun Hrvata, što se ponajprije tiče zauzimanja životnog prostora. Zatim, problem je bošnjačka teza „Neum za Ploče“, kojom se pravo tranzita kroz bih neumski koridor uvjetuje nekom suverenitetskom uspostavom u luci Ploče, iako ta dva pitanja međusobno apsolutno nikako nisu povezana, i stvar mora biti posvema jasna: Ploče nisu nikakav problem, a ako postoje pitanja nekog naslijeđenog bosanskohercegovačkog vlasništva u luci, onda je to imovinsko-pravno, a nikako ne političko/suverenitetsko pitanje. Zato valja zaključiti: najveći je problem u BiH odnos Hrvata i Bošnjaka: obračun s Hrvatima pokušan je već u ratu, u Federaciji Hrvati su najprije samo nadglasavani, a onda i isključeni iz vlasti, u gospodarskom smislu zastupljeni su manje od svog postotnog udjela u pučanstvu BiH, a to ima iznimno značenje: Hrvatima treba izvući gospodarsko tlo ispod nogu, što će pridonijeti njihovu iseljavanju. I na kraju, ono najstrašnije: na sve je to pristala međunarodna zajednica. I ne samo to, ne samo da je pristala, nego i djeluje protiv Hrvata prijedlogom (lipanj 2011), koji se odnosi na ukidanje kantona (Washingtonski sporazum, 1994), što znači da se Hrvatima oduzima i posljednja mogućnost samostalna djelovanja tamo gdje su etnička većina.
Hrvati – zajednička smetnja mirnoj Bosni
Iz svega navedenog lako je moguće zaključiti: četverostrani interesi u BiH vrlo su različiti, što otežava opće prilike. No postoji tu još nešto. Postoje poklapanja interesa, što bi trebalo imati pozitivno značenje. No ta poklapanja nisu u pozitivnom/pravedničkom kontekstu, a njihov je nosilac međunarodni čimbenik. Njegovi se interesi poklapaju s onima iz RS, i dijelom i onima kojima su nosilac Bošnjaci. A za koga je to pogubno – nije potrebno navoditi.
Spomenuta četverolisna djetelina u BiH ne donosi sreću. Pritom se i Bošnjaci i Srbi i međunarodni čimbenici kreću u koordinatama željena razvoja i uspješnosti, dok je u Hrvata drukčije: njihove su koordinate: puko preživljavanje i opstanak, i to u odnosima u kojima prva trojka ima i osjeća zajedničku smetnju, dok četvrti list, tj. hrvatstvo, ima prešutnog zajedničkog osporavatelja. Prva trojka morala bi biti prava BiH, dok je četvrti list samo zajednička smetnja: kao kamenčić u cipeli, nije velik, ali iritira stalno, a smetnje valja ukloniti, zar ne, i – mirna Bosna! (Hercegovina se i ne spominje).
Karte izradio Radovan Pavić
BiH: područja vojne kontrole Vojske Republike Srpske, Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane
Ovaj prostorni raspored imao je bitno značenje za političko / upravno razgraničenje dvaju entiteta (RS, Federacija) u daytonskom sporazumu i to uvelike u skladu s vojnim odnosima snaga i načelom etnizacije granica, što znači pokušaj poklapanja etničkih i politi-čkih granica, a to se može sažeti u ovom:
Republika Srpska:
1) – stekla je u zapadnoj Bosni i neke prostore izvan svoje vojne kontrole i to na račun HVO-a, ali je
2) –izgubila dijelove svog etnikuma za račun Federacije
3) – geostrateški najveće značenje za RS ima brčanski koridor, koji je uspostavljen u prostoru muslimansko/hrvatske većine
4) – dijelom u srednjoj, a dijelom i u istočnoj Bosni, RS je izgubila neke prostore, ali je
5) – glavni cilj velikosrpske agresije postignut, jer je osvojeno lijevo Podrinje na račun bošnjačkog etnikuma, što za Srbe i Srbiju ima golemo značenje: prijeđena je mitska i ograničavajuća granica na Drini
6) – Federacija je zadržala srednju Bosnu i
7) – najveći dio Hercegovine
8) – u zapadnoj bošnjačkoj Bosni, u kojoj je hrvatska Oluja otklonila opasnosti zajedničke velikosrpske prijetnje iz banjalučke Krajine i tzv. „krajine” u Hrvatskoj – uglavnom je poštivana linija fronte
9) – Današnja Republika Srpska. U doba maksimalnih osvajanja velikosrbi su držali (navodno) 70–73 % teritorija BiH
10) – Distrikt Brčko
(Bijelom crtom označeni su natoovski sektori: britanski na zapadu, američki na sjeveroistoku i francuski na jugoistoku)
Prenosimo: Vijenac
|
HRVATI.COM">
