Cerovac komentira

< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

20.11.2010., subota

(DOMOVINSKI) RAT I MIR U MEDIJIMA



O tome se govori

(DOMOVINSKI) RAT I MIR U MEDIJIMA

Čine li nas (neki) mediji – smiješnima?

Značaj medija jedan dio publike podcjenjuje, a drugi ga precjenjuje, čime se mediji itekako koriste u nastojanju oblikovanja naše stvarnosti. Jasno, po pitanju stvarnosti rata, i u mirnom razdoblju, to je posebice osjetljivo

Danijel Labaš


Ovih studenskih dana, dok s posebnim pijetetom i ljubavlju razmišljamo o žrtvi branitelja i svih žitelja Vukovara u Domovinskom ratu, naši su mediji prepuni prisjećanja na junačke dane toga „hrvatskoga Staljingrada“, kako su ga u ratu nazivali inozemni mediji. Vukovar se na simboličkoj razini svrstava među svetinje, među moralne vertikale Domovinskoga rata i svaka danas izgovorena riječ, svaka poduzeta gesta s njim u vezi u medijima nailazi na pomne analize, a učestalo izaziva proturječja i neslaganja, pa i žestoke rasprave. Pobjednički hrvatski rat za nezavisnost, koji je Vukovar platio najtežom mogućom cijenom – masovnim stratištem na Ovčari – nekima u hrvatskom društvu ipak nije svet, niti je dovoljno moralno čist.


Moramo se zato s francuskim filozofom Emmanuelom Levinasom pitati: Ne smatra li nas moral budalama? „Ne postoji li očiglednost razuma – otvorenost duha za istinito – u tome da u vidu ima stalnu opasnost rata? Stanje rata isključuje moral, institucijama i vječnim obvezama oduzima njihovu vječnost te svojom nužnošću poništava bezuvjetne imperative. Već unaprijed baca sjenu na ljudske postupke. Rat se ne ubraja među pokuse – i to kao najveći – od kojih živi moral. Rat čini moral smiješnim.“
Ako ćemo doslovno uzeti Levinasove riječi, pokušaj da se u vrijeme rata – kada sloboda postaje tek prividan pojam, a pravo javnosti na istinu iluzija – progovori o novinarskoj i medijskoj etici i zahtijeva pojačana osjetljivost i odgovornost medija, postaje uzaludan i pretvara se tek u puko moraliziranje i teoretiziranje. Rat, doduše, nije prirodno i normalno stanje, te se nameće pitanje na koji način pristupiti njegovu kaosu kada je riječ o novinarskoj profesiji. Zahtijeva li stanje rata, koje sa sobom donosi i novu logiku, bitno različitu od logike mira i posebno utemeljenu etiku, ako je takvo što uopće održivo?
Iako je pitanje rata staro koliko i čovječanstvo, rat još uvijek, nažalost, nije iscrpljena tema, osobito promatramo li ga s medijskog aspekta jer upravo mediji danas oblikuju našu stvarnost, uključujući i stvarnost rata – pa i u miru. Služenje miru osobito je naglašeno i prijeko potrebno u vrijeme rata koje je osobito konfuzno za same novinare, koji su uz svakodnevne etičke dvojbe izloženi dodatnim pritiscima kao što su cenzura i nemogućnost pristupa izvorima informacija i kada je svaka informacija od posebnoga značenja.
I dok se bez oklijevanja može reći da se nije teško složiti s Levinasom glede razmišljanja o ratu, pitamo se što nam je činiti s onima koji moral i razum (o otvorenosti duha za istinito da i ne govorimo) i dalje, u mirnodopskom razdoblju, prave budalama? I ne samo: ne prave li danas budalama svoje čitatelje oni koji sa svojih naslovnica (deplasirano je reći: koje mi plaćamo, ali ipak neka bude zapisano) pokazuju da njima, kao pojedincima, ništa tuđe nije sveto? U njima svojstvenom humoru stav je da ništa tuđe ne mora biti sveto i da se sve može obezvrijediti. Dapače, tvrde da ne postoje svetinje koje bi svi trebali poštivati: ni oba su pala, ni vukovarska žrtva na Ovčari, ni istina o začetniku agresije, ni ijedan život koji nije njihov? Kako to oni kojima je otvoren javni prostor i koji za sebe traže maksimalne slobode u razmišljanju i djelovanju percipiraju svoju ulogu i ulogu javnih medija u demokratskome društvu? Jesu li oni doista pioniri demokracije i nositelji novih trendova kojima će ovo društvo zahvaljivati jer će u budućnosti konačno doći do žuđena pomirenja? Ili ih se zbog moći – fiktivne i stvarne – bolje kloniti i pribojavati se njihove duge medijske riječi, prozivanja i izmišljanja jer će inače zasjesti na megafone svojih malobrojnih, ali utjecajnih istomišljenika i vikati: J’accuse! (ali ne da stvari pokrenu i promjene na bolje) nego da ozloglase i ubiju glasnika, onoga tko pokušava reći istinu? Je li glasniku utjeha što ih se u društvu naizgled sve više bojimo, a istodobno ih – na svoju sreću – sve manje poštujemo? Usuđuje li se današnji prosječni čitatelj uopće reći da takve samodostatne i bahate pojedince već dugo poznaje, pa ništa drugo od njih nije ni očekivao, premda se njihove povijesti ne treba sramiti on, nego oni sami?


Zlouporaba javnog prostora


Može li današnje hrvatsko društvo – svjesno snage i važnosti novinarske izgovorene i napisane riječi, svjesno moći pojedinih medija i novinara, za koje se u kuloarima i javno često nema lijepih riječi – reći da su mediji ipak – samo mediji? Možda samo uz pomoć ovakva stajališta možemo doći do ravnoteže u razmišljanju o tome što mediji danas znače publici. Naime, s jedne je strane širok sloj onih koji naivno podcjenjuju medije, s druge još širi sloj plašljivih precjenjivanja medija i njihova djelovanja. Tim širim slojem plašljivih koriste se neki mediji, a zajedno s javnim prostorom zlouporabio ga je samostalni srpski tjednik Novosti pod uređivačkom palicom (sada već nekadašnjega) glavnog urednika Rade Dragojevića objavom dviju (nešto izmijenjenih) naslovnica s naslovom Oba su pala i postavljajući neka nova pravila i standarde u odnosu prema drukčijima i drugima, koji nipošto nisu prihvatljivi. Dobro je postaviti i pitanje: što neka uredništva, neki (bivši) glavni urednici, neke medijske grupacije rade sa svojim medijima? Jesu li njihovi mediji doista prikladni za društvenu komunikaciju i kakav je njihov konačni cilj? Nekima cilj svakako nije opće dobro ni pomirenje u hrvatskom društvu, posebno ne trijezno rasvjetljenje svih činjenica i istine o Domovinskom ratu.


Kada su Novosti prvi put izašle na kioske po cijeloj Hrvatskoj, u emisiji Hrvatske televizije Prizma izrazio sam svoje iskreno zadovoljstvo zbog te činjenice. Premda sam govorio u kontekstu prigode, nije bilo – prigodničarski jer sam izrazio uvjerenje da je dobro što oni koji su se i zbog Domovinskoga rata osjećali drukčijima i drugima imaju snage govoriti upravo iz svoga kuta gledišta, najavljujući neka nova vremena. Novinarki HTV-a ukratko sam iznio i svoje semiotičko viđenje naslovnice. Na njoj je bila izazovna djevojka poput filmske Lare Croft s dva isukana pištolja s cijevima i pogledom uperenim u čitatelja. Pozadina je naslovnice bila crvena. Uredništvo je htjelo poručiti: želimo biti atraktivni, ali želimo biti i opasni, rekao sam tada novinarki. Moje je riječi u spomenutoj emisiji novinarskom čarolijom – na moje čuđenje – izgovorio tadašnji glavni urednik. Uvjerio sam se tada, kao i više puta dotad, kako je sve snimano, pa naknadno montirano podložno manipulaciji. Ali, sve ovisi o novinaru i o činjenici želi li on manipulirati medijima, dakako.
Nije li bivši glavni urednik Novosti znao da je snimka rušenja zrakoplova Jugoslavenske narodne armije, u sjećanju – u memoriji drugih – puna simbolike i denotativnih značenja i da će time zapravo učiniti ono što ne želi da drugi njemu čine: da mu vrijeđaju dostojanstvo, pa ni pripadnost jednoj nacionalnoj manjinskoj zajednici? Nije li (svjesno) prešao Rubikon svoje slobode i neodgovorno oskvrnuo područje slobode Drugoga?


Poštivati Drugoga


A etika Drugoga, to jest etika odgovornosti za drugoga, spomenutog Emmanuela Levinasa počiva upravo na načelu „odgovornosti za Drugoga i to polazeći od njega sama”. Ta se odgovornost za Drugoga iskazuje u blizini i služenju Drugome. U Levinasovoj etici Drugi postaje polazište, kriterij i svrha čovjekova djelovanja. Drugi nije nikakva apstraktna kategorija. Naprotiv, on je konkretan čovjek u svojoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Drugi je moj bližnji kojem se radujem, čije lice prepoznajem ili rado gledam, on je moj sugovornik u kojega imam povjerenja i u kojega se mogu pouzdati.
Ne zaboravimo: i ljudsko je povjerenje ograničeno. Novosti su – barem ja tako mislim – svoje povjerenje prokockale. Ili barem ozbiljno uzdrmale i dovele u pitanje. Nekritičko i samodopadno izrugivanje s jednim od simbola otpora srpskom agresoru u Domovinskom ratu niti je smiješno, niti ima veze s novinarskom odgovornošću. Niti poštuje drugoga.
Čemu ideološki dijeliti društvo čije rane još nisu zacijelile? Ta je ideološka podjela među hrvatskim medijima očita i nije ju moguće prikriti. Medijska ideološka podjela, poput zrcala ili iskrivljene leće, vidljiva je i ima posljedice i u društvu. Ideologija je najgora od svih zapreka komunikaciji, jer se protivi dijalogu, i ne želi zajednički tražiti i doći do prave istine. Ideologija je nepoštivanje sugovornika, nepoštivanje njegove vrijednosti i njegova mišljenja. Dok se dijalog temelji na pretpostavci vjere u postojanje istine do koje se može doći i uz pomoć drugoga, te na poštivanju drugoga, tj. Sugovornika, ideologija ih ne uvažava.
Novinari zadojeni ideologijom u nekim segmentima svoga djelovanja – osobito što se novinarske etike tiče – dopuštaju si i ono što je jednostavno nedopustivo. Popuštaju pred jeftinim „efektom“, pred senzacionalizmom, ali isto tako ne pridonose razvoju demokracije i pomirenju nego siju strah od Drugoga. A morali bi cijelo društvo okrenuti od rata i prema postizanju i izgradnji općeg i trajnog mira, te u svakodnevnom radu služiti istini i solidarnosti, općem dobru, kulturi dijaloga i miru. Služenje miru osobito je naglašeno i prijeko potrebno u vrijeme rata, koje je osobito zbrkano za same novinare i nakon rata sama. Može li im se tolerirati (ne)namjerno kršenje etičkih pravila i normi? Kakav pristup suočeni s dosadašnjim kreiranjima ratne stvarnosti možemo očekivati u budućnosti? I na kraju, ali ne i manje važno, na koji način utjecati na novinare i medije da rade na promicanju slobode, dostojanstva svakoga čovjeka, kulture dijaloga, općeg dobra i mira, vrijednosti za koje se zauzima svaki čovjek koji s nobelovcem Elijem Wiselom može ustvrditi: „Premda bi se moral još i mogao definirati polazeći od nacionalnih i religijskih kriterija, to nije više slučaj za etiku. Ona se može shvatiti još samo u globalnim pojmovima. Gotovo bi se moglo reći da je etika po svojoj naravi i svojim iskonskim sadržajima pozvana transcendirati sve što ljude međusobno dijeli. Drugim riječima nema neke nacionalne ili etničke, političke ili duhovne etike niti bi je trebalo biti. Etika koja kruži sama oko sebe i bavi se sama sobom nije nikakva etika.“
Etika uključuje moje odnose prema drugima ili prema jednom Drugom. Kakva god bila njegova vjera, odakle god došao, drugi ima pravo na sreću i istinu kao što je i ja sa svoje strane imam. Učiniti mu to pravo spornim značilo bi poniziti ga. Suprotnost svekolikoj etici nije grijeh u religijskom smislu nego poniženje u humanističkom smislu, istaknuo je Elie Wiesel. I postupak bivšeg urednika Novosti može se gledati u tom svjetlu: i on je poniženje u humanističkom smislu. Bez obzira na koga se u ovom slučaju gledalo kao na drukčijeg i Drugoga, bez obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Pitanje poštivanja drugoga i njegovih svetinja, pitanje poštivanja mira, njegova ostvarenja i održanja, temeljno je pitanje ljudske egzistencije. Svakomu, a osobito onima koji su bili ili jesu u prilici na vlastitoj koži osjetiti ratnu stvarnost, bliska je čežnja za mirom. Jer mir je svetinja svima.
Na svom prvom susretu s novinarima papa Ivan Pavao II. je istaknuo: „Vama je veoma stalo do slobode izvješćivanja i izražavanja: imate pravo, smatrajte se sretnima što je uživate! Koristite dobro tu slobodu da biste pobliže uočili istinu i upućujte svoje čitatelje i televizijske gledatelje na ‘ono što je istinito i plemenito, ono što je pravedno i čisto, ono što je dostojno da bude ljubljeno i čašćeno’, kako bi rekao sv. Pavao; na ono što će im pomoći da žive u pravednosti i bratstvu...“ U tim je riječima sadržana i etika novinarskog poziva – služenje istini u slobodi i poštovanje dostojanstva svakog čovjeka. Sloboda, istina i odgovornost – prema naslovniku, izvoru informacije, ali i sebi samu, temelj su etičnog novinarstva. Da bi profesionalno obavljao svoj posao, novinar mora biti slobodan subjekt, tek kao takav može krenuti u potragu za istinom ne zaboravljajući pritom na svoje dužnosti i odgovornosti koje napisano, objavljeno i prikazano za sobom povlači.



Prenosimo:Vijenac
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #