Cerovac komentira

< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

12.11.2010., petak

Opet jaše stara UDB-a?

Osvrt na knjigu Čuvari Jugoslavije



Debele knjižurine fotokopija popisa navodnih suradnika UDB-e izdane su ili zbog dobre zarade ili zbog maskiranja glavnih "čuvara Jugoslavije"; oba razloga duboko su nemoralna i nehumana



Piše: Mirko FILIPOVIĆ

Od četiri debele knjige navodnih fotokopija dokumenata jugoslavenske tajne službe (UDB-e), dvije se ovih zadnjih dana naveliko promoviraju po mjestima u BiH u kojima u većem broju žive Hrvati. U njima dvjema nalaze se uvezani dokumenti s podacima o bosanskohercegovačkim Hrvatima koji su, navodno, bili doušnici ove tajne službe. Knjigu je izdao anonimni emigrant Ivan Bešlić, rodom iz Rastovače kod Posušja, kojega su američke vlasti, nakon više od dva desetljeća boravka u SAD-u, protjerale iz zemlje.

On je jednoga dana došao stručnjaku za pitanja UDB-e g. Boži Vukšiću s naramkom od stotinjak tisuća stranica fotokopiranih dokumenata, tražeći savjete što da učini s njima. Poslušao je, kako sam kaže u uvodnoj riječi, sve savjete ovoga stručnjaka, osim onoga glavnoga: da dokumente ne izdaje u javnost. Zašto nije poslušao taj savjet i zašto, usprkos tome, Božo Vukšić sudjeluje u promocijama ovih knjiga, o tome dvoje oni koji se lako ne oduševljavaju senzacijama, pa makar one bile, navodno, dokumentirane.

Knjiga je naslovljena imenom Čuvari Jugoslavije a glavni distributer joj je poduzeće Auxilium iz Sarajeva, koje vodi svećenik vlč. Ante Jelić. Nije zgorega pripomenuti kako samo dvije knjige dokumenata o navodnim hrvatskim doušnicima koštaju 100 KM, a ne mogu se kupiti pojedinačno, i kako je upravo g. Vukšić na promociji u Mostaru izjavio Nisam bio siguran treba li te dokumente pokazati javnosti, no s obzirom koliko je zanimanje ova knjiga pobudila i prije njezinog tiskanja, ne sumnjam da smo obavili dobar posao.

Ako je u pitanju samo dobar posao, knjiga je pogodila u sridu, jer će naklada planuti usprkos paprenoj cijeni (tiskanje knjige košta oko 10 KM!). Ljudi, naime, teško mogu pobijediti znatiželju, pogotovo ako im netko nudi otkrivanje tajni o kojima se dugo ništa nije znalo. No u pitanju nije samo posao i zarada, nego nešto mnogo, mnogo veće i dramatičnije.
Sve ako bi ovakvi dokumenti donijeli epohalan boljitak nekome društvu i narodu, moralan i human istraživač stotinu puta bi se upitao ima li pravo pred Bogom i ljudima takve spise iznijeti na tržnicu. Razloga za to ima na stotine, a navesti treba barem neke.

Ljudi relativno lako krivotvore i novac a da se obični papiri sa šabloniziranim formularima ne bi dali krivotvoriti. Ako je pak ijedan dokument u tim knjigama krivotvoren a s njime se išlo u javnost, učinjeno je veliko moralno zlo onome čije ime na tome papiru piše. Dakle, sakupljač je u knjizi morao donijeti dokaze da su svi dokumenti autentični i to takve dokaze koji su javno provjerljivi. U suprotnom, svakome ostaje na volju jednako vjerovati da su svi vjerodostojni ili nijedan.
U slučaju da su doista svi oni koji se u knjigama spominju davali informacije agentima UDB-e, važno je znati tko je od njih iz zaista slobodne i zle volje išao UDB-i otkucavati svoje poznanike, kakve je informacije davao i kakav su učinak one imale. Tek tada bi moralno bilo dopušteno donositi o njima valjane prosudbe, ali ni tada ne bi bilo slobodno sve te stvari iznositi u javnost, jer se u civiliziranim društvima uobičajilo da se dokumenti iz arhiva u javnost ne daju prije nego prođe barem četrdeset godina od njihova stvaranja.

Svatko dobro zna da UDB-a nije bila kulturno-umjetničko društvo nego svemoćni policijski aparat jedne totalno ideologizirane države, kojem se nije lako bilo oprijeti ni u inozemstvu kamoli na teritoriji bivše Jugoslavije. Sasvim je sigurno da su većina onih koji su davali bilo kakve informacije udbašima bili na ovaj ili onaj način prisiljeni na to. Samo manjina je to dobrovoljno radila. U slučaju da je neki agent zapikirao nekoga za koga je bio uvjeren da mu može pribaviti važne ili manje važne informacije, što je taj mogao učiniti?

Reći jednostavno da neće?! Ili pokušavati izvrdavati igrajući s agentima igru, u kojoj je uvijek mogao biti nadigran, jer je on pojedinac i amater, a oni ekipa i profesionalci. Svatko takav mogao je pretpostavljati da je ucijenjen ako mu to i nije rečeno. Ta ucjena nije morala biti neko tajno loše učinjeno djelo, nego jednostavan strah da će mu UDB-a napakovati što god poželi. Tko će ga braniti od nje? Kojem sudu će se moći obratiti? Kakva je ljudska prava imao pred tom hobotnicom? Gotovo sa sigurnošću se može reći kako su većina njih bili žrtve UDB-e jednako kao i oni o kojima su morali davati informacije.

U knjigama pak kojima se sada naveliko trguje zapisana su sve sama imena onih od kojih je UDB-a odustajala jer joj nisu mogli davati neke atraktivne podatke. Informatora od formata ondje nema, a imena onih koji su potpisani kao agenti čitalačkoj publici već nisu zanimljiva, jer je navikla da takvi i u novoj državi obavljaju neke značajne, pa često i svoje stare bezbednosno-agentske poslove.

Važno je isto tako napomenuti kako među navedenim imenima navodnih UDB-inih doušnika gotovo da i nema članova SKJ, oficira, policajaca i drugih pravih čuvara Jugoslavije. Oni nisu bili suradnici UDB-e, nego dio sistema koji je UDB-u stvorio i vodio. A takva gospoda su u ovo zadnjih deset godina postajali ocima nacije, vođama spasonosnih nacionalnih partija, nedodirljivim nacionalnim veličinama i nitko im ni bijelu ni crnu ne prigovori. Ove pak sitne ljude iz navodnih UDB-inih zapisnika pribijaju sada na stup srama, kopiraju u debele knjižurine i prodaju za debele pare. Ili je zaista narod zaboravio tko je čuvao Jugoslaviju, ili možda opet jaše stara UDB-a



Prenosimo:Svjetlo riječi, Sarajevo
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #