Osvrt na knjigu Čuvari Jugoslavije
Debele knjižurine fotokopija popisa navodnih suradnika UDB-e izdane su ili zbog dobre zarade ili zbog maskiranja glavnih "čuvara Jugoslavije"; oba razloga duboko su nemoralna i nehumana
Piše: Mirko FILIPOVIĆ
Od četiri debele knjige navodnih fotokopija dokumenata jugoslavenske tajne službe (UDB-e), dvije se ovih zadnjih dana naveliko promoviraju po mjestima u BiH u kojima u većem broju žive Hrvati. U njima dvjema nalaze se uvezani dokumenti s podacima o bosanskohercegovačkim Hrvatima koji su, navodno, bili doušnici ove tajne službe. Knjigu je izdao anonimni emigrant Ivan Bešlić, rodom iz Rastovače kod Posušja, kojega su američke vlasti, nakon više od dva desetljeća boravka u SAD-u, protjerale iz zemlje.
On je jednoga dana došao stručnjaku za pitanja UDB-e g. Boži Vukšiću s naramkom od stotinjak tisuća stranica fotokopiranih dokumenata, tražeći savjete što da učini s njima. Poslušao je, kako sam kaže u uvodnoj riječi, sve savjete ovoga stručnjaka, osim onoga glavnoga: da dokumente ne izdaje u javnost. Zašto nije poslušao taj savjet i zašto, usprkos tome, Božo Vukšić sudjeluje u promocijama ovih knjiga, o tome dvoje oni koji se lako ne oduševljavaju senzacijama, pa makar one bile, navodno, dokumentirane.
Knjiga je naslovljena imenom Čuvari Jugoslavije a glavni distributer joj je poduzeće Auxilium iz Sarajeva, koje vodi svećenik vlč. Ante Jelić. Nije zgorega pripomenuti kako samo dvije knjige dokumenata o navodnim hrvatskim doušnicima koštaju 100 KM, a ne mogu se kupiti pojedinačno, i kako je upravo g. Vukšić na promociji u Mostaru izjavio Nisam bio siguran treba li te dokumente pokazati javnosti, no s obzirom koliko je zanimanje ova knjiga pobudila i prije njezinog tiskanja, ne sumnjam da smo obavili dobar posao.
Ako je u pitanju samo dobar posao, knjiga je pogodila u sridu, jer će naklada planuti usprkos paprenoj cijeni (tiskanje knjige košta oko 10 KM!). Ljudi, naime, teško mogu pobijediti znatiželju, pogotovo ako im netko nudi otkrivanje tajni o kojima se dugo ništa nije znalo. No u pitanju nije samo posao i zarada, nego nešto mnogo, mnogo veće i dramatičnije.
Sve ako bi ovakvi dokumenti donijeli epohalan boljitak nekome društvu i narodu, moralan i human istraživač stotinu puta bi se upitao ima li pravo pred Bogom i ljudima takve spise iznijeti na tržnicu. Razloga za to ima na stotine, a navesti treba barem neke.
Ljudi relativno lako krivotvore i novac a da se obični papiri sa šabloniziranim formularima ne bi dali krivotvoriti. Ako je pak ijedan dokument u tim knjigama krivotvoren a s njime se išlo u javnost, učinjeno je veliko moralno zlo onome čije ime na tome papiru piše. Dakle, sakupljač je u knjizi morao donijeti dokaze da su svi dokumenti autentični i to takve dokaze koji su javno provjerljivi. U suprotnom, svakome ostaje na volju jednako vjerovati da su svi vjerodostojni ili nijedan.
U slučaju da su doista svi oni koji se u knjigama spominju davali informacije agentima UDB-e, važno je znati tko je od njih iz zaista slobodne i zle volje išao UDB-i otkucavati svoje poznanike, kakve je informacije davao i kakav su učinak one imale. Tek tada bi moralno bilo dopušteno donositi o njima valjane prosudbe, ali ni tada ne bi bilo slobodno sve te stvari iznositi u javnost, jer se u civiliziranim društvima uobičajilo da se dokumenti iz arhiva u javnost ne daju prije nego prođe barem četrdeset godina od njihova stvaranja.
Svatko dobro zna da UDB-a nije bila kulturno-umjetničko društvo nego svemoćni policijski aparat jedne totalno ideologizirane države, kojem se nije lako bilo oprijeti ni u inozemstvu kamoli na teritoriji bivše Jugoslavije. Sasvim je sigurno da su većina onih koji su davali bilo kakve informacije udbašima bili na ovaj ili onaj način prisiljeni na to. Samo manjina je to dobrovoljno radila. U slučaju da je neki agent zapikirao nekoga za koga je bio uvjeren da mu može pribaviti važne ili manje važne informacije, što je taj mogao učiniti?
Reći jednostavno da neće?! Ili pokušavati izvrdavati igrajući s agentima igru, u kojoj je uvijek mogao biti nadigran, jer je on pojedinac i amater, a oni ekipa i profesionalci. Svatko takav mogao je pretpostavljati da je ucijenjen ako mu to i nije rečeno. Ta ucjena nije morala biti neko tajno loše učinjeno djelo, nego jednostavan strah da će mu UDB-a napakovati što god poželi. Tko će ga braniti od nje? Kojem sudu će se moći obratiti? Kakva je ljudska prava imao pred tom hobotnicom? Gotovo sa sigurnošću se može reći kako su većina njih bili žrtve UDB-e jednako kao i oni o kojima su morali davati informacije.
U knjigama pak kojima se sada naveliko trguje zapisana su sve sama imena onih od kojih je UDB-a odustajala jer joj nisu mogli davati neke atraktivne podatke. Informatora od formata ondje nema, a imena onih koji su potpisani kao agenti čitalačkoj publici već nisu zanimljiva, jer je navikla da takvi i u novoj državi obavljaju neke značajne, pa često i svoje stare bezbednosno-agentske poslove.
Važno je isto tako napomenuti kako među navedenim imenima navodnih UDB-inih doušnika gotovo da i nema članova SKJ, oficira, policajaca i drugih pravih čuvara Jugoslavije. Oni nisu bili suradnici UDB-e, nego dio sistema koji je UDB-u stvorio i vodio. A takva gospoda su u ovo zadnjih deset godina postajali ocima nacije, vođama spasonosnih nacionalnih partija, nedodirljivim nacionalnim veličinama i nitko im ni bijelu ni crnu ne prigovori. Ove pak sitne ljude iz navodnih UDB-inih zapisnika pribijaju sada na stup srama, kopiraju u debele knjižurine i prodaju za debele pare. Ili je zaista narod zaboravio tko je čuvao Jugoslaviju, ili možda opet jaše stara UDB-a
Prenosimo:Svjetlo riječi, Sarajevo
|
HRVATI.COM">
