Piše:Boris Klauški
ZA NEKOGA tko tako gorljivo plaši malu djecu baukom komunizma, Ivo Sanader prilično je dobro usvojio komunističke metode vladanja. Strah od povratka komunizma bio je pobjednička formula za pobjedu na izborima, ali mogli smo se u proteklih pet godina uvjeriti kako nas taj isti komunizam - odnosno, njegov duh - zapravo nikad nije napustio. Koliko god su nas sve ove godine uvjeravali da bježimo od njega, nismo bili ni svjesni da mu zapravo hrlimo u zagrljaj.
1. Kult ličnosti
Ivo Sanader neprikosnoveni je vladar Hrvatske. Gospodar svoje stranke. On je Kralj Sunce oko kojeg se sve okreće. Poželjno je, ponekad čak i obavezno, biti njegovim prijateljem. U (velikoj) većini medija zabranjeno ga je kritizirati. Zabranjena je i satira s njegovim likom, o njemu ne kolaju vicevi. Zabranjene su i kazališne predstave ako se u njima on pojavljuje kao negativac, makar i u epizodnoj ulozi. Sanader ne daje intervjue, izbjegava konferencije za novinare, panično se boji teških pitanja i montiranih rugalica na Youtubeu. Kult ličnosti gradi se konstantnim napuhavanjem njegovih sposobnosti, pretjerivanjem u opisu zasluga i sve dok - poput Tita - ne ustrijeli barem jednog ličkog medvjeda, uživat će u titulama najljepšeg Dalmatinca, najboljeg diplomata, najomiljenijeg europskog prijatelja, legendarnog teatrologa, uspješnog biznismena, nadahnutog pjesnika i proslavljenog doktora filozofije.
2. Partijska podobnost
Prije su se svi karijeristi gurali u Partiju, sada se guraju u HDZ. Prije je partijska knjižica otvarala sva vrata, danas to čini iskaznica HDZ-a. Moraju je posjedovati načelnici policijskih uprava, državni tajnici po ministarstvima, da i ne govorimo o šamanima po ličkim zabitima. Na odanost stranci i vođi moraju se zakleti čak i predsjednici nogometnih klubova, kao što je to učinio Zdravko Mamić sa čuvenim Dinamovim oglasom podrške uoči parlamentarnih izbora. Velike poslove najlakše je dobiti uz stranačku iskaznicu, kao što vas stranačka iskaznica u velikom broju slučajeva štiti od kaznenog progona. Uz (ne)časne iznimke, naravno.
3. Dogovorna ekonomija
Uoči izbora Ivo Sanader odgovarao je Inu od podizanja cijena nafte. Nakon izbora nagovarao je trgovce da ne podižu maloprodajne cijene. Nedavno je odvratio Zagrebačku banku od namjere da podigne kamate na kredite. Zatim je uvjerio Croatia osiguranje da ne podiže cijenu police za autoosiguranje. Zabranio je i rad trgovina nedjeljom. Sasvim dovoljno državnih intervencija za zemlju koja se hvali bujanjem kapitalizma i tržišnom ekonomijom.
4. Mediji u službi vlasti
U komunizmu glavni urednici i novinari znali su koga se ne dira: Tita, Partiju i Revoluciju. Danas svi oni znaju u koga se ne smije dirati: u premijera Ivu Sanadera. I grupu njegovih bliskih prijatelja. Tek povremeno, i to po nalogu s vrha, smije se po prstima pecnuti neposlušne ministre (i ponekog ličkog šamana). Vjesnik i državna televizija opet su, baš kao prije dva desetljeća, najtvrđi bastioni režima. HINA je i dalje u službi režima, veliki izdavači dobro surađuju s vlasti, vraćajući dugove za smanjeni PDV ili nadajući se da će se dio oglasa državnih tvrtki sliti prema njihovim izdanjima. U ovoj Sanaderovoj verziji komunizma, novinari su toliko zadovoljni da moraju na ulici moliti premijera da ih zaštiti od fizičkih napada. Neuspješno, naravno.
5. Policija kao čuvar režima
Kad je mafija udarila na Ivanu Hodak i Ivu Pukanića vlast je odmah poručila da "neće više tolerirati organizirani kriminal". I doista, kad je bomba udarila preblizu Banskih dvora i Pantovčaka, odmah je došlo do smjena u policiji, preko noći na čelo ministarstva i ravnateljstva postavljeni su "sposobni i nestranački ljudi". Ali ne sa zadaćom da zaštite građane od divljanja mafije, već da zaštite - vlast. Policija je u komunizmu bila čuvar poretka - pazila na kontrarevolucionare, disidente, provokatore, nepoćudne novinare - a istu funkciju zadržala je i danas. Ona štiti vlast od blogera, satiričara, prosvjednika, novinara, (neprijateljskih) mafijaša... Dok je Vladimir Faber po Sanaderovu nalogu lovio Branimira Glavaša, u Osijeku su ostale neriješene desetine mafijaških ubojstava. Karamarko je na čelu tajne službe ratovao s blogerima i policiji uskraćivao obavještajne podatke, pa je promoviran u ministra unutarnjih poslova. To su ljudi kojima premijer i predsjednik najviše vjeruju.
6. Nema opozicije
Dobro, formalno je ima. Baš kao što je opozicije bilo i u komunizmu. Međutim, tadašnji fiktivni izbor između Saveza komunista i Socijalističkog saveza oni ciničniji među nama mogli bi usporediti s fiktivnim izborom između HDZ-a, HSS-a, HSLS-a, pa čak i SDP-a. Dakle, opozicije formalno ima, ali ona zapravo ne postoji. Gotovo je postalo svejedno koga će birači zaokružiti na biračkom listiću. Ionako se sve svodi na isto. Savez komunista ili Socijalistički savez.
7. Nema šopinga nedjeljom
U komunizmu nije bilo ni službenog Boga ni kapitalizma, pa ni nedjeljnog šopinga. Onda su se pojavili službeni Bog i kapitalizam, pa opet nema nedjeljnog šopinga. Ni tada nismo imali izbora, baš kao što ga nemamo ni danas.
8. Pravosuđe i sudstvo pod kontrolom politike
U komunizmu sudovi su samo potvrđivali optužnice koje je napisala vlast. Danas, u trodiobi vlasti, sudovi i pravosuđe rade ono što odgovara aktualnoj vlasti. Protiv podobnih ne dižu se optužnice, razina odgovornosti zaustavlja se na nižim činovnicima, tužiteljstvo puni ladice kaznenim prijavama, prijeteći da će ih izvući kad vladajućoj stranci zatreba, parlament ruši odluke sudova i pušta na slobodu optuženike u pola suđenja, baš kao što ministarstvo pušta ratne zločince na vjenčanja, a mafijaše na vikende. Ovdje se ne radi o recidivu komunizma. Tek o pojačanoj dozi narkotika.
9. Odluke se donose u vrhu Partije
Ranije je postojao Centralni komitet, danas imamo uži kabinet predsjednika Vlade. Ranije je Sabor samo potvrđivao odluke donesene u vrhu Partije, danas se ruke dižu za odluke donesene u Sanaderovu društvu. Sabor izglasava zakone, pa ih poništava kad Sanader shvati da mu ne odgovaraju. Stavlja Glavaša u pritvor, pa ga pušta kad Sanaderu zatrebaju njegova tri zastupnika. Usvaja proračun znajući da će već za mjesec dana ići u rebalans. Uglavnom, smijurija od parlamenta. Smijurija od demokracije.
10. Podobnost, a ne sposobnost
I danas, baš kao i prije dvadeset godina, pojam sposobnosti ima izopačeno značenje: sposoban je onaj tko je podoban, nemoralan, ambiciozan koliko i nekompetentan, kompromitiran, cijepljen od bilo kakvog stava i mišljenja. Svi kriteriji okrenuti su naglavce. Negativna selekcija metastazirala je po čitavoj državnoj upravi, a njezin poguban utjecaj primjećuje se i u drugim sektorima, poput ekonomije i svakako medija.
11. Preživljavanje na inozemnim kreditima
To je bio recept opstanka jugoslavenskog socijalizma. Do ove godine to je bio recept opstanka Sanaderova režima. Na zaduživanju u inozemstvu temeljilo se kupovanje socijalnog mira, hranjenje golemog državnog aparata i braniteljskih udruga, o njemu je ovisilo zadovoljavanje apetita nezajažljivih koalicijskih partnera, megalomanski građevinski projekti, krediti su omogućavali ministrima da se razbacuju besplatnim udžbenicima i populističkim doprinosima. Premda je sada sve to došlo u pitanje, ipak ne treba previše brinuti: država će naplatiti svoje, a ostali kako se snađu.
12. Braniteljske udruge kao SUBNOR
Članovi SUBNOR-a bili su povlaštena kasta u Jugoslaviji. Ratni staž i privilegije kupovali su se na sve moguće načine, baš kao što nekontrolirano buja i registar hrvatskih branitelja. I branitelji se, baš poput bivših subnorovaca, poput ideološke komisije miješaju u sve: u ideologiju i politiku, u komunističke zločine iz 1945., u rasprave o homoseksualizmu, u prepirke političara, u nogometni huliganizam... Naravno, najviše se miješaju u vlastite privilegije i slijedom toga, u opstanak vlasti koja im garantira upravo te privilegije. Za to su se valjda borili.
Prenosimo:index.hr
|
HRVATI.COM">
