Cerovac komentira

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

30.09.2008., utorak

Svjedočanstvo hrvatskog književnika Gabrijela Cvitana iz jeseni 1944.

Moj otac, novinar i pravnik Ivo Cerovac, stupio je u ustašku vojnicu u ljeto 1941.god. Imao je čin zastavnika. Cijeli rat bio je raspoređen u uredništvo „Nove Hrvatske“. 6.travnja 1945. povlačio se prema Austriji zajedno s Prosvjetnom bojnom kojoj je pripadao. Prema pričama njegovih prijatelja streljan je u mnoštvu drugih, negdje u okolici Maribora. Nikad nismo uspjeli saznati pravu istinu. S mojom mamom bio je u braku svega tri mjeseca. Iako je ubijen prije mog rođenja, pa ga prema tome nisam nikad imao prilike upoznati, pa ni vidjeti, nedostajao mi je silno. Dugo, dugo sam završavao moju večernju molitvu onako kako me je mama naučila „… i daj da nam se tata kući vrati“. U tekstu kojeg je priredio povjesničar Jere Jareb i koji ovdje donašam po prvi puta sam u jednoj „fusnoti“ našao mali trag mogućeg kretanja mog oca nakon odlaska iz Zagreba a prije prerane smrti. Zbog toga donašam ovaj tekst u cijelosti.









JERE JAREB
Zagreb, Republika Hrvatska


Hrvatski književnik Gabrijel Cvitan (1904.-1945.) bio je zarobljen od
partizana kod Rakovog potoka u kamionu koji je vozio civile iz Karlovca u
Zagreb na 14. rujna 1944.(1) U zapisniku preslušavanja od 28. studenoga 1944.
Cvitan kaže, “Prvo sam bio raspoređen u dopunski bataljon VII. divizije, a
nakon 4 dana upućen sam u II brigadu II bataljon I. četu kao borac. Do 11.
XI. proveo sam u četi, te sam učestvovao u nekoliko manjih borbi i jednoj
većoj prilikom zauzimanja Majura…. 11. XI. postao sam ratni dopisnik za II.
brigadu. Na toj dužnosti ostao sam dok nisam pozvan ovamo na saslušanje”.(2)
Opunomoćenik OZN-e II. brigade u svom dopisu od 22. studenoga 1944.
upućenom opunomoćeniku OZN-e VII. divizije ima nešto drugačiju kronologiju.
Prema tom dopisu Cvitan je došao u II. brigadu, I. četu II. bataljona
na 2. listopada, dakle osamnaest dana poslije zarobljavanja, a prije dolaska u
II. brigadu,“saslušan je od OZN-e za Kordun i Pokuplje”.(3) To saslušavanje nije
sačuvano ili ga pak nisam uspio pronaći.

Opunomoćenik OZN-e II. brigade u već spomenutom dopisu od 22. studenoga
1944. tvrdi, da je Cvitan bio borac, “sve do par dana, kada je uzet za
dopisničara brigade”.(4) Cvitan pak na preslušanju od 28. studenoga 1944. kaže
da je 11. studenoga postao,“ratni dopisnik za II. brigadu”.(5)

U vremenu zarobljavanja Gabrijela Cvitana već je postojala uhodana
zamjena zarobljenih ili utamničenih partizana i komunista sa zarobljenim
njemačkim i hrvatskim vojnicima i civilima. Te su zamjene počele u ljeto
1942. i trajale su sve do konca rata. Prva osoba s partizanske strane zadužena
za zamjenu bio je Vladimir Velebit. Njega je na toj dužnosti, valjda u proljeće
1943., zamijenio Marijan Stilinović. Sredinom 1943. Stilinovića je naslijedio
Josip Brnčić, a krajem ožujka 1944. došao je na tu dužnost Boris Bakrač i
ostao na tom položaju do konca rata. Brnčić je imao legitimaciju i “punomoćVrhovnog štaba”
na ime Stanko Perović, a Bakrač na ime Ivo Žuljević. U ožujku

1944. dogovorom između njemačkog generala u Hrvatskoj Edmunda Glaise
von Horstenaua i partizanskog Vrhovnog štaba bila je izabrana Pisarovina
kao neutralna zona za zamjenu zarobljenika i utamničenika. Bakrač tvrdi da,
“neutralnost zone Pisarovine bila je tokom čitavog perioda zamjene dosta
striktno poštivana od obiju strana”.(6) Bakrač nadalje tvrdi, “Po mojoj gruboj
evidenciji bio sam za to čitavo vrijeme (od ožujka 1944. do svibnja 1945.) oko
25 puta u Zagrebu, dok je oko 12-15 zamjena izvršeno bez odlaska u Zagreb,
u Pisarovini. Znači da je tih kontakata moglo da bude oko 40”. Bakrač nastavlja,
“Ne znam isto tako za točan broj zamjenjenih drugova. Po mojem računu
moglo ih je biti oko 800-900”.(7) Bakrač također tvrdi, “Poslije svake zamjene ja sam
redovito obavještavao o svim njenim detaljima Glavni štab Hrvatske”.(8)

Gabrijel Cvitan bio je u partizanskom zarobljeništvu oko tri mjeseca. U
Zagrebu se u krugu njegove obitelji i prijatelja smatralo da je mrtav. Njegov
prijatelj Vinko Nikolić piše,“Zarobljen kroz nekoliko mjeseci nije se za nj ništa znalo, proglašen
je bio mrtvim i mi smo ga već bili oplakali. Na Učiteljskom domu u Zagrebu za njega
‘mrtva’ vijala se crna zastava. Nakon svega, on se pojavio živ i zdrav u Zagrebu”.(9)

Nije poznato iz dostupnih dokumenata tko je započeo zamjenu Gabrijela
Cvitana. Je li to bila hrvatska ili partizanska strana? Svakako proces zamjene
započeo je 19. studenoga 1944. dopisom opunomoćenika OZN-e VII. udarne
divizije upućenom opunomoćeniku OZNE-e II. udarne brigade iste divizije,
kojim se traži da im se uputi Gabrijel Cvitan, učiteljski nadzornik. Cvitan je bio upućen
opunomoćeniku OZN-e VII. udarne divizije vjerojatno 23. studenoga
jer je toga dana napisao svoju biografiju priloženu dopisu opunomoćenika
II. udarne brigade od 22. studenoga.(10) Opunomoćenik OZN-e VII. udarne
brigade predao je Cvitana III. odsjeku OZN-e za Hrvatsku. Predstavnik III.
odsjeka OZN-e za Hrvatsku, M. Javorski, preslušao je Cvitana 28. studenoga i
dostavio zapisnik preslušavanja IV. odsjeku OZN-e za Hrvatsku, primljenom
1. prosinca 1944.(11) Dakle, 1. prosinca 1944. sve je bilo sređeno s partizanske
strane za Cvitanovu zamjenu.

Boris Bakrač navodi da je izvršio dvije zamjene u prosincu 1944. i to 4. i 20.
prosinca.(12) Prema tome se može sa sigurnošću zaključiti, da je Gabrijel Cvitan
bio predan hrvatskim vlastima 4. ili 20. prosinca 1944. Bakrač također navodi,
da je među značajnim zamjenama bio i “tabornik Cvitan”.(13) Međutim u ovdje
objavljenim partizanskim dokumentima Cvitan se uvijek naziva učiteljskim,
školskim nadzornikom.

Vinko Nikolić navodi, da mu je Cvitan poslije povratka u Zagreb pričao, da
su ga partizani “pokušali okriviti, da je za svoju pjesmu o Poglavniku (“On je
došao”) dobio za nagradu od vlasti kuću, jer nisu mogli zamisliti, da bi onaj
iskreni rodoljubni zanos, kada naša zemlja dobiva svog narodnoga vladara,
mogao nadahnuti pjesnika rodoljuba – bez ikakva materijalna interesa”.(14)

Poslije povratka iz partizanskog zarobljeništva u Zagreb u prosincu 1944.
Cvitan je nastavio svoj rad u ministarstvu narodne prosvjete do konca rata.
Povlačio se je iz domovine u svibnju 1945. u grupi novinara. Napustili su
Zagreb u većem teretnjaku (veliki Mann) 6. svibnja 1945. i stigli u Celje.
Prešli su austrijsku granicu kod Dravograda rano ujutro 8. svibnja i stigli
u Klagenfurt prije podne istoga dana. Tri ili četiri dana kasnije, dakle 11.
ili 12. svibnja, nekoliko osoba iz te grupe, među njima i Cvitan, napustili su
Klagenfurt s istim teretnjakom i otišli u Krumpendorf, mjesto u predgrađu
Klagenfurta. Stjepan Hrastovec, koji je s njima stigao u Klagenfurt i nije otišao u Krumpendorf, tvrdi, da se za Cvitana i grupu koja je otišla u Krumpendorf, “nikada poslije toga ništa nije čulo. Ime ni jednog od njih nije se nigdje u emigraciji pojavilo. Prema tome se postavlja pitanje: da li su oni uopće ikada i stigli do Krumpendorfa? Može biti, da su ih na putu zaustavile savezničke patrole i izručile partizanima, ili su naišli na kakvu od partizanskih grupa, koje su također tih dana okolo grada kružile, a onda se nije teško dosjetiti, što im se moglo dogoditi. Ako su pak i stigli u Krumpendorf, možda su odanle kasnije bili ukrcani u vlak, koji ih je tobože trebao odvesti u Italiju, ali je negdje kod Jasenovca [Jesenica?] skrenuo u Jugoslaviju”.(15)

Mislim, da je potrebno dodati još jedan podatak o Cvitanu koji nije
spomenut u dokumentima. Gabrijel Cvitan kao nadzornik pučkih škola
putovao je Hrvatskom i zabilježio narodnu pjesmu “Na Kozari” Objavio ju je,
možda prvi, u proljeće 1944.(16) Ne znam je li za tu objavljenu verziju te pjesme znala Maja Bošković-Stulli, koja se je bavila hrvatskim narodnim pjesmama
nastalim tijekom Drugoga svjetskoga rata.

Potrebno je dodati nekoliko riječi uz dokumente koje ovdje objavljujemo.
Cvitan je na saslušanju opisao rad i organizaciju hrvatskog ministarstva narodne
prosvjete. Naveo je vodeće osobe koje su radile u ministarstvu ali nije
naveo točno promjene naziva ministarstva i ministre koji su vodili to ministarstvo. Tijekom rata ministarstvo je doživjelo dvije promjene u nazivu. Na
16. travnja 1941., kada je bila imenovana prva hrvatska državna vlada, ministarstvo je nazvano ministarstvo bogoštovlja i nastave, očito prema nazivu
istoimenog odjela banske vlasti od 1868. do 1918. Prema zakonskoj odredbi od
24. lipnja 1941. o hrvatskoj državnoj vladi poslovi bogoštovlja preneseni su u
ministarstvo pravosuđa. Reorganizirana hrvatska državna vlada od 30. lipnja
1941. imala je ministarstvo nastave i ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja.
Zakonska odredba o hrvatskoj državnoj vladi od 10. listopada 1942., na
temelju koje je istog dana imenovana nova hrvatska državna vlada, imala je
ministarstvo narodne prosvjete umjesto ministarstva nastave. Dakle, ministarstvo
narodne prosvjete postoji od 10. listopada 1942. do konca rata.
Dr. Mile Budak bio je ministar bogoštovlja i nastave odnosno nastave
od 16. travnja do 2. studenoga 1941., kada je bio imenovan poslanikom u
Berlinu. Istoga dana, 2. studenoga 1941., profesor Stjepan Ratković, rektor Više
pedagoške škole u Zagrebu, bio je imenovan državnim tajnikom ministarstva
nastave i kao takav vodio je poslove ministarstva do 2. ožujka 1942., ali u isto
vrijeme bio je ministar nastave u zamjenu dr. Mirko Puk, ministar pravosuđa
i bogoštovlja. Ratković je bio imenovan ministrom nastave 2. ožujka 1942. i
na tom položaju ostao do 10. listopada 1942. Dr. Mile Starčević imenovan je
ministrom narodne prosvjete 10. listopada 1942. i na toj dužnosti ostao do
11. listopada 1943., kada ga je naslijedio dr. Julije Makanec i na tom položaju
ostao do konca rata. Dr. Makanec je bio član HSS i kao takav je postao
gradonačelnikom Bjelovara prije travnja 1941. Kao gradonačelnik Bjelovara
sudjelovao je u pobuni hrvatskih vojnika protiv jugoslavenske vojske i u
proglašenju samostalne hrvatske države u Bjelovaru 8. travnja 1941.
Cvitan je također dao kratki pregled rada hrvatskih pedagoga, književnika i
novinara koji su tijekom Drugog svjetskog rata živjeli u Zagrebu. Bez sumnje
podaci predstavljaju prilog kulturnoj povijesti ratne hrvatske države.

(1) Vlastoručno pisan životopis Gabrijela Cvitana od 23. studenoga 1944., objavljen ovdje kao dokument 2.
(2) Zapisnik saslušanja Gabrijela Cvitana od 28. studenoga 1944., objavljen ovdje kao dokument 3.
(3) Dopis opunomoćenika OZN-e II. udarne brigade opunomoćeniku OZN-e VII. udarne
divizije od 22. studenoga 1944., objavljen ovdje kao dokument 1.
(4) Isto.
(5) Vidjeti predhodnu bilješku 2.
(6) Boris BAKRAČ,“Razmjena ratnih zarobljenika i uhapšenika na području Pisarovine”, Treća godina narodno-oslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Like, Pokuplja i Žumberka: Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 8, Karlovac, 1977., 845-847, cijeli članak, 845-865. Bakrač je napisao taj članak na temelju sjećanja i nekoliko dokumenata koje je sačuvao. Dokumente
je predao tadašnjem arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, odnosno Hrvatskog instituta za povijest, koji je svoj arhiv predao 1990-ih godina Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. U historiografiji problem zamjene zarobljenika i zatvorenika nije uopće obrađen. U jednom mi je razgovoru iz ljeta 1997. general Vladimir Velebit rekao da ima napisanih oko 150 stranica o zamjenama u kojima je sudjelovao.
(7) Isto, 847.
(8) Isto, 850. Predpostavljam da je sačuvan arhiv Glavnog štaba Hrvatske i da je u njemu sačuvana građa o zamjenama.
(9) Vn. [Vinko NIKOLIĆ], “Čija je pjesma ‘Na Kordunu grob do groba’?”, Hrvatska revija (Barcelona), god. 31., sv. 1., ožujak 1981., 134, cijeli članak. 134-137.
(10) Vlastoručno pisan životopis Gabrijela Cvitana od 23. studenoga 1944. i dopis opunomoćenika OZN-e II. udarne brigade od 22. studenoga 1944., objavljeni ovdje kao dokument 1. i 2.
(11) Zapisnik saslušanja od 28. studenoga 1944. s prilozima, objavljeni ovdje kao dokumenti 3., 4. i 5.
(12) B. BAKRAČ, n. dj., 850.
(13) Isto, 849.
(14) V. NIKOLIĆ, nav. članak, 134. Cvitanova pjesma, “On je došao”, objavljuje se ovdje kao dokument 5. Bila je priložena zapisniku preslušanja od 28. studenoga 1944.
(15) Pannonicus (Stjepan HRASTOVEC), “O nestanku Gabrijela Cvitana”, Hrvatska revija (Barcelona), god. 31., sv. 3., rujan 1981., 540-541. Stjepan Hrastovec mi je osobno rekao, da se on krije pod pseudonimom Pannonicus. Hrastovec navodi, da su uz Cvitana otišli u Krumpendorf Branko Paunović, Branko Klarić i novinar Babić iz osječkog Hrvatskog lista. Mirko Meheš pisao mi je iz Pariza, dok sam živio u Klagenfurtu u Austriji, dakle prije prosinca 1951., da su u grupi
koja se je odvezla u Krumpendorf bili također Franjo Trbuha i Ivan Cerovac, novinari dnevnika Nova Hrvatska, Stanislav Polonijo, novinar tjednika Ustaša i Florio Livić, tajnik dnevnika Hrvatski narod.
(16) Objavio sam faksimil Cvitanove verzije te pjesme iz Hrvatske Smotre (Zagreb), br. 3.-4., ožujak-travanj, 1944. u mojem članku, “Hrvatska narodna pjesma ‘Na Kozari grob do groba’”, Hrvatska revija (Barcelona), god. 31., sv. 3., rujan 1981., 538., cijeli članak 538.-539.

Slijede dokumenti.
(Dokumente donašam u slijedećem postu)


Prenosim: Časopis za suvremenu povijest
- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #