Cerovac komentira

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

15.09.2008., ponedjeljak

Mediji i politika 1971. godine Na primjeru Studentski list

Prve novinarske nesigurne korake učinio sam u Studentskom listu 1970/71. Mario Bošnjak je bio "urednik deska" pa je tako bio zadužen i za uređivanje tekstova koje sam donosio. Rado se sjećam tih vremena i slobode koju sam imao u pisanju, iako su i glavni urednik i neki drugi vodeći urednici imali sasvim oprečna politička stajališta od mojih. To nas nije smetalo, pa smo ostali uglavnom u dobrim odnosima do danas.






Što se tiče tjednika Studentski list, valja još jednom naglasiti, i prije i poslije već legendarne travanjske studentske skupštine 1971. godine, bio je žarište u kojem se prelamala cjelokupna hrvatska politika

Iz jednostavna razloga što sam bio u samom viru medijskog zbivanja 1971 godine, tamo gdje je na neki način sve počinjalo, kao urednik u tadašnjem Studentskom listu, i to, da odmah preciziram, u onom Studentskom listu do travanjske skupštine studenata, koji je, štogod tko o tome mislio, bio najuspješniji Studentski list svih vremena u Hrvatskoj kada se uzme u obzir njegov sveukupni utjecaj na politiku i kulturu uopće, na sastav suradnika i na tiražu od čak 26.000 primjeraka, čini se da moram ipak ponešto istaknuti na ovom skupu, jednostavno, da se ne zaboravi, da se to ima na umu kako se ne bi ništa olako zaključivalo. Bio je to list u kojem je zaista cvalo tisuću cvjetova i u kojem je zbilja moglo proći tekstova, primjerice gospodarskih koji su se među prvima zalagali za čiste račune, koji su upozoravali na rabote tada po zlu poznatih reeksportera, a takvi se članci nisu mogli pojaviti u svom ostalom tadašnjem naglo probuđenom i slobodoumnom hrvatskom novinstvu. Istini za volju objavljivali smo i suprotna mišljenja, recimo državotovorna kako bi se to kasnije reklo, i to paralelno, stranicu uz stranicu, a nismo onda ni znali da će se to kasnije zvati pluralizmom mišljenja i urednikovanja.
Umjesto toga nezadovoljnici našim listom na sveučilištu, nerijetko čak odajući nam i priznanje za profesionalizam, ipak su nas nazivali untarstma,(uglavnom ovako kao što je napisano, bez vokala), a veoma su rijetko pristajali svoje primjedbe na naš uređivački koncept ili na pojedini tekst i pismovno oblikovati, a ako bi to napravili onda bismo to i uredno objavljivali.

Ali svakako bih htio odmah naglasiti da, zapravo, između na travanjskoj skupštini tadašnjeg Saveza studenata Zagreba, smijenjenog studentskog rukovodstva, pa tako i uredništva njihovog Studentskog lista, i novog, revolucionarnog studentskog rukovodstva nije postojalo nekakvo pravo neprijateljstvo, nego samo politička neslaganja i to više u pitanju političkih metoda nego li ciljeva, a dokaza je tome više, a prvi je, recimo, što je javljeno, neću reći tko je to bio, u moju redakciju Studentskoga lista da je krenula revolucionarna ekipa da nas izbaci iz netom, za ono doba, lijepo uređenih prostorija Studentskog lista, pa je i normalno je da smo mi u miru otišli. Iste noći u prostorije je provaljeno. A to se dugo negiralo.

To sigurno znam jer sam i osobno bio sudski registriran kao v.d. direktor tadašnjeg nakladnika SL Universitasa, što kasnije, dakako, u smislu pravne države, ništa nije značilo.
Onome kome se ovo čini suvišnim formalizmom napominjem samo da je isto poduzeće bilo i nakladnik poznatog kazališnog časopisa Prolog, za kojeg novo studentsko rukovodstvo nije pokazalo nikakva interesa osim što se njihov tadašnji član predsjedništva, studentski “ministar kulture”, stanoviti Mićo Jelić Grnović, poznat po svojim obnaženim poetskim nastupima, prekriven samo nekim mizernim kožuhom, prijetio Prologu svojim poetsko-scenskim prikazbama. Isto je ambiciozno studentsko poduzeće imalo gotov projekt prvog studentskog radija, zatražena odobrenja i osigurane prostorije u uređenu potkrovlju iste zgrade (danas opet Trg žrtava fašizma 13) za studio. Također je bio završen koncept dvotjedne komercijalne revije u kojoj bi se angažirali svi “prestarjeli” suradnici Studentskog lista, jer smo osjećali da novi mlaci s uzavrelog sveučilišta trebaju ući postupno u Studentski list. Revija se trebala zvati jednostavno Hrvatska.
U mojim razgovorima, vođenim na nivou stari direktor - novi predsjednik Saveza studenata, Dražen Budiša je pokazivao mnogo tolerancije u dijalogu, ali i nimalo volje za rješavanje sudbine poduzeća Universitas. On je odbijao bilo kakve uredne primopredaje i tvrdio da su oni novi predstavnici studenata, što nitko nije ni osporavao, i da mogu što hoće. Tek kasnije, kada se vidjelo da se glavni urednici novog Studentskog lista mijenjaju iz broja u broj i da je objektivno to glasilo kvalitetom jednostavno neusporedivo s onim “poraženih snaga” bilo je pokušaja njegova rukovodstva da vrati neke članove stare redakcije, ali do pomirenja i suradnje nije došlo uglavnom jer novi nisu htjeli sve one koji bi se bili htjeli vratiti u redakciju, a i hipotetski povratnici nastupali su jednako tvrdoglavo - svi natrag ili nitko. Pokušaj da se u Studentskom listu pomire studentski iskusni profesionalci i nova revolucionarna studentska vlast propali su i onda kada su neki ljudi iz Matice hrvatske, svjesni važnosti i utjecaja predtravanjskog Studentskog lista u široj javnosti, iz kojeg su između ostalog došla i neka udarna pera istraživačkog novinarstva Matičinog Hrvatskog tjednika (primjerice Ivan Cerovac i Krunoslav Šuto), sazvali sastanak za rekonstrukciju Studentskog lista. Sve je propalo na tome što nije bilo suglasnosti za neke ljude koji se uopće nisu politički eksponirali u bivšoj redakciji, ali su se nekome na nekom fakultetu nekoć zamjerili. E, tu je puklo. Definitivno. Neke su tehničke službe ostale raditi u Studentskom listu i pregovori između starih i novih zauvijek su prekinuti.

A, što se tiče tjednika Studentski list, valja još jednom naglasiti, i prije i poslije već legendarne travanjske studentske skupštine 1971. godine, bio je žarište u kojem se prelamala cjelokupna hrvatska politika. Bila je zla sreća valjda to što se nitko nije ozbiljnije pozabavio događanjima oko tog glasila koje je značilo mnogo više od kroničarenja sveučilišnih, mada burnih zbivanja jer u to doba kada je na Sveučilištu bilo oko 35.000 studenata naklada od 26.000 primjeraka zacijelo je pokrivala mnogu širu čitateljsku stratu. Bilo je, naime, gotovo normalno da imalo zainteresiraniji homo politicus croatiensis na kiosku zatraži i Vjesnik u srijedu i Studentski list. Toga nije bilo ni prije ni poslije. Tadašnja vlast nikada to nije znala pravilno ocijeniti, a čini se ni današnja za studente nema posebna razumijevanja. Pa nije vrag da su ova država, ovaj grad, ovo Sveučilište tako siromašni da danas više nemamo ništa slično izdanju Studentski list.
Uglavnom ponašali su se kao legendarni general Ivan Šibl koji je došao kao izaslanik vlasti na spomenutu studentsku skupštinu. Zatekavši nekolicinu studenata u dvorištu Studentskog centra, pitao je gdje se održava skupština studenata. Oni su ga pitali koja, jer dok je on došao glavni događaj: shizma među mladim zagrebačkim akademičarima već se dogodila i praktički su u tom trenutku postojala već dva skupa - jedan u velikoj kino-dvorani, a drugi, malobrojni, u tadašnjem ABK -kabinetu. General se Šibl nije nimalo zbunio samo je pitao gdje je više studenata i doznavši to otišao u veliku dvoranu. Ostalo je povijest, a pouka je ta da politika uvijek nastoji u početku prigrliti masu, a poslije što bude.
A, što se tiče pitanja kakvi su nositelji hrvatske ideje bili članovi palog studentskog rukovodstva najbolje bi bilo uzeti komplet Studentskog lista 70. i 71. godine. Sve svoje političke ideje mnogi su od njih tamo iznijeli osobno i u obliku programa nazvanog 300 dana.
Inače, kao izdavači smijenjeni studentski rukovodioci, tada se to samo tako zvalo, bili su sjajni. Davali su novac uglavnom na vrijeme i podnosili da ih napadamo u vlastitom listu, a valja priznati da je to i danas teško naći.

No, da ne bi ova slika bacila previše glamoura na tadašnje opće bijedno materijalno stanje studenata dodajem i sasvim neliterarnu sliku u kojoj ljuti diskutantski protivnici sa skupova, ljevičar i desničar, zajedno prodaju blok za prehranu pred studentskom menzom kako bi ga pretvorili u dim ili dvije loze. (Inače, ti znucani i od svakog smisla ispražnjeni termini, lijevo i desno u to doba bili su posebice u modi).
No, kada se već priča o studentima ovakvim i onakvim iz tih godina svakako valja spomenuti i najbrojniji sloj studenata. Onaj koji je cijelu 71. akademsku godinu uredno proveo u Sveučilišnoj knjižnici ne propustivši nijedan ispitni rok s figom u džepu za obje, što se mene tiče, nepotrebno suprotstavljene studentske strane. Neka mi bude dopušteno pomisliti da su mnogi od tih i prvi profitirali kada se u Hrvatskoj privatiziralo i šakom i kapom. No, postoji još nešto što bitno određuje razliku između tadašnjeg hrvatskog političkog rukovodstva, te starog, palog studentskog vodstva i ekipe Studentskog lista te vođa studentske organizacije koja su ponajviše pamti po Čičku, Budiši, pokojnom Paradžiku, Dodigu i da ih sve ne nabrajam posebice. Ta je razlika životno okrutna - ovi potonji su svoju političku ideju odrobijali.
Još kao prilog tezi da između suprotstavljenih studentskih strana nije bilo, zapravo, nepremostivih jazova ističem činjenicu da se nitko od tzv. stare studentske ekipe, nakon kraha hrvatske politike u Karađorđevu, uglavnom nije ušao u pobjednički vlak tzv. zdravih snaga. Iako je dugo taj zahuktali stroj stajao na peronu brze političke karijere i sirenski fućkao.

Mario Bošnjak

Prenosimo:HND
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #