Catwoman's Agenda
11.05.2010., utorak
Hommage blogopjesnicima
Par starih, prastarih zapisa, jer novih, nažalost srećom - nemam  ... Iznosim to staro perje u znak zahvalnosti svima onima, čija mi poetika često puta pojasni nešto vrlo, vrlo bitno; oživi me; očara nekim novim uvidom ... A kako tamo kod njih uvijek nešto pametujem  i čini se kao da me nikada nisu dotakli njihovi problemi  – neka onda posluži i kao protuargument tom dojmu  .Što je bilo – bilo je, stoga nemojte misliti da još uvijek doživljavam to što sam onda davno zapisala ... Čini mi se da bih sada od ljubavi pokušala derivirati isključivo radost  , ma kako se nemogućom ili neostvarivom činila ... Ali – o tome ( za sada ) nemam pisanih dokaza. Pa bolje da šutim  .Kada pogledam te svoje stare zapise, vidim - kao što kaže pjesnikinja @ Y Tu Mama Tambien - kao da sam onda govorila nekim drugim jezicima ... Danas uopće ne bih mogla izustiti tako nešto. Svako zlo za neko dobro, i obrnuto  . 1. U tamnom glasu neba stajalo je tvoje ime, dok lutah dvoranama zastrte mjesečine, znojna stasa, usplahirena tamjanim svodovima – prašnim zapisima naših drevnih postojanja ... Bio si crn bog zaspalih legendi što preo ih je samo bršljan moga straha, ... i čaroban izvor ne usudih priznati šumnoj mahovini tvoga trbuha za kaplju travina mlijeka. Led skoren u grlu strgnuti nisam mogla rukama ni strukom, morala sam reći: raspelo, prikuj me raskidanu na razboj slijepoga svanuća. 2. Razabran sonet izgubljenih imena, bakarni kristal sunovraćena ravnovjesja šutke otkucava caklinu posvećenih predvorišta ... Tebi u strast urotila sam samotnost u virove vjetra, i neka odahnu legende prosanjanih mora ... S tobom je riječ besprizorna lutnja davno pokošenih vlati, koraljni greben, crn rakovicama i morskoj pjeni ( zaiskren iščahurenim pričama raspojasana vremeplova ), rukovet urušena hrama što gorio je galebljim krikom, sazdan zapusima patine i soli - predan pred pogrom pokajanja, nezamišljen putokaz pretpostavki o konačnoj liniji bola, praskozorje uhićena svjetla za neka druga sabiranja ... Svejedno: tron raspolućene magle rasijava uganut put i sva je rijeka uokvirena kricima neba - - kontrapost našeg trajanja u zalutaloj ulici bez prigradskih veza. 3. Hoće li bol biti tuplji i zalog nada manje vrijedan ako ostavismo niske poljubaca ovješene o noć, škripavu tamu stepeništa, šišmišev let, sfingine oči svjetiljaka, nestvarnu baklju grada. Riječ, izgubljena ili nađena u medaljonu crnog srca, sjenom optočena ... Tvog san, taknut razornom utvarom moga u vremenu što klizi nestaje bez svega. 4. Put snova snesen u kriptu jasnih blagovijesti, rastaljen dan uznesenja, otkriven otok u ruži opstojanja - taknut, neotkriven u igri svršetaka početka. Ocvali je miris u tvojoj koži dah sumnji, slutnji tavnog ( Ušutkuje govor rijeke. ) I sva je tvoja tanahnost upletena jablanovim cvijećem, noću, prekaljenih nebesa i prošlosti satkane u trenu tog izričaja, tog tjeskobnog dugog pamćenja ... Ne vjeruj konačnici spasa. ( Druga ruka kleše tvoj svijet. ) Uzmi pokal ove iskrene alijanse i usteci sobom sva svoja snoviđenja. ( Riječ što raste obroncima oblakovih stopa nije nestvarna i svaka rađa. ) Roditi se dovijeka u tvoj zaručaj – zaručaj nepokošena ljeta, tebi koji i zimske raskopine čuvaš i hraniš toplotom svoga iskona - - nije magma ustreptalosti zvijezda, to je čas rascvala bilja, okićen vječitom tužbalicom mog zaboravljenog, nevjenčana bola. Neobavezno pitanje za vas: čini li vam se ponekad da cijela ljubavna priča već bude ispričana u prvoj pjesmi, kao da je sve već negdje duboko u nama poznato, pohranjeno ... ? ( Ovo nisu te prve, možda je samo prva - prva ... više se ni ne sjećam točno. A poslijednja je doista poslijednja, za sada već preko petnaest godina ...  . ) |
