Pregled posta

Hommage blogopjesnicima

Par starih, prastarih zapisa, jer novih, nažalost srećom - nemam ...

Iznosim to staro perje u znak zahvalnosti svima onima, čija mi poetika često puta pojasni nešto vrlo, vrlo bitno; oživi me; očara nekim novim uvidom ... A kako tamo kod njih uvijek nešto pametujem i čini se kao da me nikada nisu dotakli njihovi problemi – neka onda posluži i kao protuargument tom dojmu .

Što je bilo – bilo je, stoga nemojte misliti da još uvijek doživljavam to što sam onda davno zapisala ... Čini mi se da bih sada od ljubavi pokušala derivirati isključivo radost , ma kako se nemogućom ili neostvarivom činila ... Ali – o tome ( za sada ) nemam pisanih dokaza. Pa bolje da šutim .

Kada pogledam te svoje stare zapise, vidim - kao što kaže pjesnikinja @ Y Tu Mama Tambien - kao da sam onda govorila nekim drugim jezicima ... Danas uopće ne bih mogla izustiti tako nešto. Svako zlo za neko dobro, i obrnuto .





1.

U tamnom glasu neba stajalo je tvoje ime,
dok lutah dvoranama zastrte mjesečine,
znojna stasa,
usplahirena tamjanim svodovima –
prašnim zapisima naših drevnih postojanja ...

Bio si crn bog zaspalih legendi što preo ih je samo bršljan moga straha,
... i čaroban izvor ne usudih priznati šumnoj mahovini tvoga trbuha
za kaplju travina mlijeka.

Led skoren u grlu
strgnuti nisam mogla rukama ni strukom,
morala sam reći:
raspelo,
prikuj me raskidanu

na razboj slijepoga svanuća.



2.

Razabran sonet izgubljenih imena,
bakarni kristal sunovraćena ravnovjesja
šutke otkucava caklinu posvećenih predvorišta ...

Tebi u strast urotila sam samotnost u virove vjetra,
i neka odahnu legende prosanjanih mora ...

S tobom je riječ besprizorna lutnja davno pokošenih vlati,
koraljni greben, crn rakovicama i morskoj pjeni
( zaiskren iščahurenim pričama raspojasana vremeplova ),
rukovet urušena hrama što gorio je galebljim krikom,
sazdan zapusima patine i soli - predan pred pogrom pokajanja,
nezamišljen putokaz pretpostavki o konačnoj liniji bola,
praskozorje uhićena svjetla za neka druga sabiranja ...

Svejedno:

tron raspolućene magle rasijava uganut put
i sva je rijeka uokvirena kricima neba -

- kontrapost našeg trajanja
u zalutaloj ulici bez prigradskih veza.




3.

Hoće li bol biti tuplji
i zalog nada manje vrijedan

ako ostavismo niske poljubaca
ovješene
o noć,
škripavu tamu stepeništa,
šišmišev let,
sfingine oči svjetiljaka,
nestvarnu baklju grada.

Riječ,
izgubljena ili nađena
u medaljonu crnog srca,
sjenom optočena ...

Tvog san,
taknut razornom utvarom moga
u vremenu što klizi
nestaje

bez svega.




4.

Put snova snesen u kriptu jasnih blagovijesti,
rastaljen dan uznesenja,
otkriven otok u ruži opstojanja -
taknut,
neotkriven u igri svršetaka početka.

Ocvali je miris u tvojoj koži dah sumnji, slutnji tavnog
( Ušutkuje govor rijeke. )
I sva je tvoja tanahnost upletena jablanovim cvijećem,
noću,
prekaljenih nebesa
i prošlosti satkane u trenu tog izričaja,
tog tjeskobnog dugog pamćenja ...

Ne vjeruj konačnici spasa.
( Druga ruka kleše tvoj svijet. )
Uzmi pokal ove iskrene alijanse
i usteci sobom sva svoja snoviđenja.
( Riječ što raste obroncima oblakovih stopa nije nestvarna i svaka rađa. )

Roditi se dovijeka u tvoj zaručaj – zaručaj nepokošena ljeta,
tebi koji i zimske raskopine čuvaš i hraniš toplotom svoga iskona -
- nije magma ustreptalosti zvijezda,

to je čas rascvala bilja,
okićen vječitom tužbalicom mog zaboravljenog, nevjenčana bola.




Neobavezno pitanje za vas: čini li vam se ponekad da cijela ljubavna priča već bude ispričana u prvoj pjesmi, kao da je sve već negdje duboko u nama poznato, pohranjeno ... ?

( Ovo nisu te prve, možda je samo prva - prva ... više se ni ne sjećam točno. A poslijednja je doista poslijednja, za sada već preko petnaest godina ... . )



Post je objavljen 11.05.2010. u 22:56 sati.