Catwoman's Agenda

Novi svjetski poredak ili O čemu se tu zapravo radi ? naziv je jednog od novijih blogova našeg omiljenog i cijenjenog stručnjaka za japansku tradiciju, nihonkichigaia ( autora poznatog, uvijek rado i često posjećivanog hagakure.bloga ), za kojeg rijetki znaju kako se, osim dugogodišnjeg izučavanja običaja i kulture Japana, isto tako dugo bavi pronicanjem u tajne političke spekulacije i manipulacije skrovitih krojača svjetske povijesti. Kako je u svom poslijednjem komentaru na ovom blogu ostavio provokativno pitanje :"Znate li da radite za Korporaciju ?", ovim postom želim se na slikovit i jednostavan način, jednim specifičnim detaljem pridružiti njegovim nastojanjima u razotkrivanju pravog načina funkcioniranja svjetske ( dakle i naše domaće ) ekonomije i politike.

Prije pola godine gledala sam na HTV - jasno, u kasnonoćnom terminu - istoimeni francuski dokumentarac i prisjetila se prijateljevog pisma s naslovom Elita & Ekonomija ( koje slijedi uskoro ), te likova koje tamo spominje kao prikrivene manipulatore svjetskih političkih i ekonomskih događanja - beskrupulozna, nesavjesna stvorenja beskrajne okrutnosti. Neki psiholozi i psihoanalitičari ih čak niti ne smatraju ljudima, već samo humanoidnim psihopatama. Psihopat nije nužno masnovni ubojica, već osoba lišena svakog vida empatije ili suosjećajnosti. Vidjeh, dakle, u tom filmu jednog baš tipičnog predstavnika dotičnih "psihopata", osobu koja sa dvadesetak i nešto sitno godina ( plave okice, plava kosica, baby face, pogled bezizražajan – zapravo, nakon tog pogleda sve ostalo postaje nebitno ... ) priznaje da posjeduje dovoljno novca za doživotno izležavanje na plaži, putovanja i sl. no, ima potrebu raditi, stvarati ... A što on to tako kreativno i uživalački radi ?

Zgrće profit u organizaciji biznisa na usavršavanju likova iz videoigara za bogatije korisnike koji nemaju vremena igrati, pa za to plaćaju druge da im dovedu lik na neku višu razinu, a sve to odrađuju puno- i maloljetni kineski dječaci, lokalna sirotinja što je naučila igrati u seoskim internet-kafićima, i to 12 h dnevno, 7 dana u tjednu, s pauzom od pola sata za ručak od 3,5 kn ( pola eura ) u uličnom "restoranu", što im je preskupo, ali jesti se mora ... jasno da im je preskupo, jer mjesečno dobivaju max. 96 dolara za sve to doslovno robijanje, te "smještaj "u trošnim zajedničkim spavaonicama s krevetima na kat i kupaonicom dizajniranom kao za staju ( bez tople vode, naravno, ni zimi ), začudno čistom, jer ju, naravno, održavaju sami, izdresirani na rad i stegu svake vrste. Ponavljam, nema slobodnog dana u tjednu, nema slobodnog vremena uopće. Ustajanje svaki dan u 6h, rad od 8h do 20h, ostatak čišćenje prostorija, kupanje i spavanje.

Jedan od mladića kaže da bi tako želio malo uživati na suncu, a o djevojci koju je ostavio u selu, ne usuđuje se niti misliti, jer ju ne želi opterećivati takvim svojim sadašnjim statusom i čeka neka bolja vremena ... ( Trebalo bi takve filmove pustiti po školama našoj razmaženoj djeci ... da vide što ih čeka uskoro... globalizacija ruši cijenu ljuskog rada svuda u svijetu, zemlje trećeg svijeta samo su početak ...)

Dotični Blondie od uplaćenih 100 dolara za razvoj lika preuzima 90, naš mali Kinez 1, a ostatak njegov lokalni poslodavac , i to ako je sretan da se ne dogode neki "problemi u transakciji novca ", uslijed čijih učestalosti prisiljen nuždom upada naoružan u glavnu kinesku ekspozituru dotične Blondieve tvrtke, tražeći svoj novac, jer zna da ga drugačije nema šanse dobiti, te naravno, biva uhićen od kineske specijalne policija koja uredno na uniformama nosi natipis POLICE .

U filmu se takođe govori i o drastičnom padu cijena umjetničke fotografije, jer se sada internetom povezuju poslodavci sa svim ponuđačima svijeta, koji jako brzo uče kvalitetu posla ... paralelno s tim pada i cijena foto-modelima i manekenkama, ali to me ne uzrujava, kao ono s malim Kinezima, spominjem to samo kao uvod u završnicu gdje ću citirati jednog donedavno cijenjenog i traženog francuskog fotografa, kojemu kao jedini vid samobrane preostaju sarkazam i ironija :“ Živio neoliberalizam ! Dobrodošao globalizam !“

Iskreno, bila sam i ostala frustrirana činjenicom što ne mogu tamo sabljom junački doći osloboditi te dečke, nego, eto, trebam se miriti s činjenicama kozmičkih i karmičkih zakona, vlastitom tjelesnom ograničenošću ... misliti globalno, djelovati lokalno, etc. To, je, valjda, mudrost ... ili što ... kukavičluk i nesposobnost ... hm.

Ili mislite da bi se ipak moglo nešto učiniti ?