Catwoman's Agenda

Nadahnuće za ovaj tekst pronašla sam u vrhunski ciljanom, provokativnom, ali krajnje dobronamjernom poslijednjem postu naše divne blogerice Bastet - jednom od velikih glasova mudrosti, srčanosti i razbora u ovoj našoj blogosferi.
A posvećujem ga svojoj mladoj staroj prijateljici Slatkoj paprici , koja me sinoć svojom intuitivnošću i dubokim shvaćanjem principa logike čovjekovog osobnog razvoja u komentaru na pretposlijednji post doslovno oborila s nogu. Citirala je R. Bradburya: „First you jump off the cliff and you build your wings on the way down.“ Kao da je znala da sam osobnim iskustvom osvjedočena u tu naoko „nemoguću“ mogućnost ...
Posvećujem ga i svim ljudima koji teže tom razvoju, žele kvalitetne promjene na osobnom i društvenom planu, te su spremni angažirati se u tom smislu konkretno, svatko na svoj način - u skladu sa svojim interesima i osobnošću .

Često puta nailazim i u realnom, a još više ovom našem novom virtualnom svijetu na ljude koji kritiziraju postojeću političku situaciju ... neki se žale, neki postaju cinični, neki bjesne ... opravdano ogorčeni i nesretni čak do te mjere mjere da si nerviranjem opasno ugrožavaju zdravlje ... A neki od njih pravodobno ili naknadno razumno uviđaju tu rizičnu poslijedicu, pa mudro i samozaštitnički kanaliziraju stres u zafrkanciju na račun tih pitoreskno-grotesknih osoba iz aktualne političke sfere, kreirajući zabavne karikature ili pišući gorko ironične, satirične priče s prepoznatljivim spomenutim karakterima.
No, nažalost: “Psi laju, a karavne prolaze...“ Sutra im ti isti, kojima su se rugali, i dalje otkazuju plaće, radna mjesta, zdravstveno osiguranje, u bescjenje ( ali zato izvrsnu proviziju za svoj džep ) prodaju njihovu nacionalu imovinu, guraju ih u nove političke i gospodarske integracije za koje svi već znaju da donose totalni gospodarski i socijalni krah.
Strah je realan i opravdan razlog zbog kojeg ljudi kao nojevi u pijesak, glave guraju u „spasonosni“ humor ili se pak povlače u krajnje intimne svjetove ... Osim one prirodne i instinktivne reakcije fizičkog samoodržanja, svaki drugi strah ime korijene u određenom vidu neznanja. To svi znamo. Nemajući to potrebno znanje, mi i dalje čuvamo svoju ugroženu psihu na nama poznate i prihvatljive načine. Pametno – dok se ne pronađe bolje rješenje.

Što je uzrok nedostaku tog potrebnog znanja ?

Je li to doista rezultat višestoljetnog, namjernog imputiranja i ponavljanja uzrečice kako je "politika kurva" od strane onih, koji tim upornim subliminalnim porukama često puta i nama samima stavljaju tu uzrečicu u usta, ne želeći da politika, što je njena prava, izvorna priroda i svrha - postane javno dobro u najpozitivnijem smislu, nego ekskluziva povlaštenih i samoodabranih vlasnika svijeta ?
Ili smo zaista jedina mahozistički duštveno orijentirana vrsta na ovom planetu, koja brani svoj opstanak tek kada joj netko doslovno stavi nož pod vrat, a mnogi njeni pripadnici čak niti tada?
Možda se radi o kombinaciji obiju tih opcija, gdje se netko prefirgan i proždrljiv obilato koristi masovnim neznanjem, neinicijativnošću, sebičnošću i strahom ostatka populacije ... to mi se nekako čini najlogičnijim ...
No, uskoro bi tog straha moglo nestati, jer bližimo se točki tzv. "praznog frižidera", kada on gubi obrambenu funkciju, a umjesto njega nastupa agresija ... i to - naravno - ne na one koje doživljavamo kao izvore i uzroke problema ( njih se tada ionako više ne isplati "eliminirati", jer šteta je već nepovratno počinjena ), nego na dojučerašnje svoje bližnje suživotnike i supatnike, s kojima smo se možda i na tu temu politike dobrano zafrkavali ili zajednički pjenili, ali ...eto, sad su druga vremena i moramo se otimati za hranu, gorivo, lijekove ... sorry kompa, nije ništa osobno ... mora se živit' nekako.

Pa zar se baš mora živit' nekako - tj. bilo kako ? Ili bi, do vraga, taj život ipak trebao postati Životom ?

"... ay, there's the rub ", rekao bi Shakespeareov Hamlet ... Strah od smrti tjera nas na kolektivno suicidalno ponašanje, rekla bih ja. Paradoks ? Možda, ali samo kao stilska figura. Dublje psihološki gledano, taj strah od života / smrti / promjene ( svede se na isto ) samo je jedan oklop, zaštitnički oblik ponašanja koji se javlja kod traumatiziranih ljudi. A takvi smo gotovo svi ... ili gotovo svi bili. On može imati formu cinizma, povučenosti, agresije, hedonizma ...
Ja sam, npr. bila izraziti introvert noire pogleda na svijet, rijetko sklona humoru, osim onog te iste boje. Dakle, prošla sam iskustvo ogromnog oklopa i totalne blokade ... i kada sam već bila na rubu izdržljvosti – sasvim spontano, iz očajne dosade i iziritiranosti baš svime ( čak mi je i najfinija poezija postala pregruba, koliko sam tada bila preosjetljiva ... ) počela sam prakticirati jednu ranije naučenu, ali zapuštenu tehniku relaksacije ... valjda je organizam odregirao inutitivno, njegova unutarnja inteligencija pronašla je rješenje koje ja svjesno nisam mogla apsolutno ničime dokučiti ...i tako se počela topiti moja opsjednutost crnom bojom, destruktivnom underground glazbom, Sartreovom "Mučninom", neodoljivim maštanjima o suicidu, etc.
Nikakvo čudo - mojoj generaciji ( ' 65 ), a kao što vidim - niti svima onima koje su slijedile, nikada niti jednim spoznajnim sustavom ( religijskim, znanstvenim, umjetničkim ) nije uvjerljivo usađen /objašnjen/ ukazan smisao života. Kako ćeš vjerovati u Boga, ako ga ne osjećaš ? Shvaćala sam da mi nešto strahovito nedostaje, a nisam znala što. Vršnjaci su se zabavljali po kafićima, izlazili, slavili rođendane ... sve najnormalnije .... a meni sve to ništa nije bilo normalno... Jer mi nije imalo smisla... Površnost i banalnost, materijalne drangulije - Bože, sačuvaj ! Maturala zabava ? Jeza ...
Jedino sam voljela duge šetnje prirodom, zalaske sunca i životinje - briga za njih bilo je jedino što me tada pozitivno poticalo ... Sada mi je jasno zašto je bilo tako – jer oni su jedini svojom ljupkom spontanošću, uvijek atraktivnom i originalnom prirodnošću, totalnom ljubavnom otvorenošću prema svakome u koga bi stekli povjerenje ... odražavali ono za čim sam tako duboko čeznula - smislom. Racionalno nedokučivim, ali potpuno jasnim srcu .

Trenirajući tako TM, posjećujući stručna predavanja i zajedničke meditacije, doživjela sam taj „famozni“ smisao života kroz meditaciju, u izravnom kontaku s Izvorom svijesti. Smisao života tako je za mene postala duhovna evolucija i univerzalna Ljubav .
( Naravno da ne moraju svi na takav način pronaći svoj smisao ili ga tako interpretirati. Nekim mudrim sretnicima taj je osjećaj za smisao života urođen prirodno ili su ga stekli tko zna kako neobičnim i specifičnim osobnim iskustvom ... )
Pišem opširno taj dio svog životopisa, jer je značajno povezan s onim najbitnijim i temeljnim što u ovom tekstu želim izraziti:

Naime, tijekom tog svog „spoznajno-istraživalačkog“ traganja ujedno sam naišla i na nova / drevna duhovna Znanja o Životu, koja su - vjerovali ili ne - takođe primjenjiva i u politici !!! I to je višestruko znanstveno dokazana činjenica !!!

Početkom Domovinskog rata, inicijativom članova Udruge za TM osnovana je Stranka Naravnog Zakona ( HSNZ ), koja se pogramski i tendencijski drastično razlikovala od svega ponuđenog na domaćoj i svjetskoj političkoj sceni ikada.
Ta stranka deklarirala se isključivo kao stranka potpore - znači, nije se borila za vlast, već je inauguracijom svog specifičnog programa željela dati potporu bilo kojoj pobjedničkoj stranci da doista i uspije u realizaciji svojih uvijek lijepih, ne nužno lažnih, možda često puta samo naivnih predizbornih obećanja.
Jer, Maharishi Mahesh Yogi, utemeljitelj transcendentalne meditacije, te na nju vezanih udruga, saveza i političkih stranaka u svijetu ( tzv. Natural Law Parties ), kaže : "Vlada je samo nevino ogledalo kolektivne svijesti." I mi imamo sličnu izreku : "Kakav narod, takva država." Tako da osnovni uzrok svih društvenih problema ta stranka vidi isključivo u individualnom i kolektivnom stresu ( nasilje, pohlepa, nepravičnost, ravnodušnost i sebičnost ... samo su različite njegove manifestacije ), te niskoj razini pojedinačne i skupne svijesti - što se u znanosti reflektira kao fiziološka činjenica da čovjekov mozak u prosjeku aktivno funkcionira svega oko 4-5%, genijalcima poput Tesle ili Einsteina oko 15%.
U programu te stranke samo je bilo formiranje skladotvorne skupine za čišćenje kolektivnog stresa i razvoj skupne svijesti, koji bi automatski nakon nekog vremena spontano pokrenuo pozitivne procese u društvu: kreativnost, prirodan odabir najkvalitetnijih i najmoralnijih rješnja na svim područjima društvenog života, suradnički umjesto natjecatljskog pristupa, toleranciju, sućut, solidarnost. ( Detaljnije o tome svakako pogledajte na ovom blogu u postu od 27.05. gdje sam prenijela izvrstan tekst K.Mišaka o znanstvenoj utemeljenosti i eksperimentalnim dokazima učinkovitosti funkcioniranja tih skladotvornih skupina. )
Članovi HSNZ, poučeni Prirodnim Zakonom ( akcija i reakcija, atrakcija ), takođe nisu kreirali retoriku i komunikaciju temeljene na principu sukoba, već suradnje : dakle, ne fokusirati se na negativno, nego pozitivno ; govoriti o svom programu, a ne iznositi nečiji prljavi veš ; uvijek ljubazno replicirati, pa makar otrpili i najgoru uvredu, tj. u svemu naći barem jedan pozitivan moment, istaknuti ga i dalje krenuti u tom smjeru. Kako bi rekao Maharishi Mahesh Yogi : "Reci istinu, ali reci slatko."

Naravno da sam se učlanila. No - nismo dugo potrajali, a sada mi je, sa stajališta ovih ( ako smijem reći ) zrelih godina, jasno i zbog čega:

1.nedostatak iskustva u radu s ljudima, guranje problema pod tepih zbog početnički nezrele interpretacije "pozitivnog" i "negativnog", te još uvijek prisutnog poslušničkog mentalnog sklopa kod većine članova ( poslijedica dugogodišnje navike na dominaciju samo jedne političke opcije, bez prava na njenu kritiku ) što je u nekim ograncima dovelo do samonametanja na visoke dužnosti osoba krajnje neprikladnih za taj posao i jasno - izazvalo krah: ljudi bi doslovno počeli bježati iz Stranke isključivo zbog te osobe, jer je blamirala cijelu ideju. A "vrhovni štab" nije odreagirao u smislu da se ta osoba makne i zamijeni drugom, jer to bi bilo "negativno"- kao neka "čistka", a mi smo svi "fini i pozitivni". Taj poslušnički mentalitet osjeća se itekako i dan danas posvuda kod nas, što blogerica Neazess krasno opisuje u jednom svom postu kao "utabane staze" razmišljanja koje vode u stvaranje ispranog / isprogramiranog uma ... mislim da je to jedan od jako bitnih uzroka naše opće političke pasivnosti i trpljenja nametnutih retardiranih opcija - tako je izvrsno definirao sadašnje političke teze bloger Izvorni Život , da mu sa zadovoljstvom kradem tu sintagmu.

2. loša prezentacija – najveći problem kod HSNZ bio je taj što su ju vodili učitelji meditacije, koji zbog prirode svog poziva meditiraju dnevno 4-8 sati, ovisno je li tko uz to zaposlen ili radi samo taj posao ( i jedva preživljava ). Naravno, oni poima nisu imali o aktualnoj situaciji u RH, jer nisu niti imali vremena pratiti medije i prilagoditi pristup konkretnoj situaciji slikovitošću, primjerima, dokazima iz poboljšanja kvalitete života onih građana koji prakticiraju tu mentalnu vježbu ... i sl. pa su njihove apstraktne izjave o znanstveno dokazanoj tehnologiji za razvoj svijesti i unaprijeđenje kvalitete društvenog života prazno odzvanjale zbunjenim glavama, nenaviklim na tako "nevjerojatne priče".

Zašto o svemu tome pišem kao osvrt na činjenicu što nam je Bastet provokativnom, ali pozitivnom energijom svima bacila rukavicu u lice izazovnim pitanjem: "Postoji li nešto što bi vas još uvijek moglo potaknuti na borbu za promjenama? Ili su vam razočarenja otvrdnula obraze pa ih spremno okrećete sad lijevo, sad desno, da primite pljuske odakle god da stignu? "

Iskreno, da mi život nije išao takvim tijekom, tj. da mi nije poznata pretodno ispričana alternativnopolitička priča, da nemam puno osobnog iskustva u tom svom osobnom "obračunu" sa stresom, da ne poznajem toliko ljudi koji su oduševljeni ne samo ovdje spomenutom, već i nizom različitih drugih, no takođe vrlo učinkovitih sustava relaksacije i razvoja svijesti ( duboka molitva, krya yoga, maha-mantra, solarna yoga, hatha yoga, gaja, excalibur, reiki ... ) i da osobno jednom prilikom nisam sudjelovala u radu jedne skladotvorne skupine ( bilo je to u Crikvenici 1995. godine na naprednom TM siddhi tečaju, kojeg je pohađalo oko 120 sudionika, a jedna od sudionica, Crikveničanka imala je brata zaposlenog u policiji, pa nam je prenijela njegovo zaprepaštenje da tih 14 dana našeg intenzivnog programa nisu imali nikakvu dojavu o problemu, evidentirali nikakav prekrašaj, čak niti priveli nekog pijanca ... dakle - totalno se dosađivali isključivo starom papirologijom. Šteta što se nismo raspitali o situaciji u bolnici i zdravstvenim ambulantama - no tada se nije radilo o eksperimentu s uvježbanim stručnjacima, nego tečaju za "novake", pa se niti nije išlo u neko istraživanje, nego smo saznali za taj zanimljiv podatak potpuno nevezano, onako usput ) - dakle da nisam slučajno ili "slučajno" došla do svih ovih vama ukratno iznesenih saznanja, ja bih odreagirala nekim kratkim komentarom, tipa:
" Da, naravno da bih glasala za nekog novog, osobito nekog tko se do sada nije bavio politikom, te nema putra na glavi. Za nekog s kvalitetnim i modernim, usklađenim ekološkim i gospodarskim programom, fino izbalansiranim tržišnim modelom uz istovremeno izrazito jako radničko dioničarstvo ( dakle, nekom optimalnom simbiozom kapitalističke i socijalističke prakse, koja bi djelovala na ljude stimuilirajuće, a opet čuvala važne nacionalne resurse ) i istinski humanom socijalnom politikom ... ali, bojim se da se takav netko ili neki još jako dugo neće javiti, a da se i javi, već ćemo mi sve to upropastiti. " Eto, to bih rekla.
Jer: zaista ne da vjerujem, nego znam da je UKUPNOST našeg mrtvila, nezalaganja, blage do grube sebičnosti, neinteligencije i nezainteresiranosti za znanje, hedonizma, potrošačkog mentaliteta ... dogurala Hrvatsku na rub provalije, a ne samo neki korumpirani političari. Da nije tako, već bi se odavno pokrenula neka inicijativa, nova politička opcija, razgrtala bi se društvena žabokrečina sve u šesnaest !

Pri tome ne mislim na vas ovdje, blogere ( kakva sam i sama od nedavno ) - BAŠ NAPROTIV !!!
Naime, ovdje sam prisutna kao komentator od prosinca prošle godine... I fascinirana sam frapantnom začudnosti koliko je ovdje fantastično inteligentnih, nadarenih, kreativnih, otvorenih, kulturnih, iskrenih, srdačnih i nadasve pozitivno usmjereni ljudi - da se i sada dok ovo pišem, ježim od unutarnjeg ushićenja tim prekrasnim otkrićem - koliko je, zapravo, snažne i zdrave duhovnosti, znanja i inteligencije na tim "prostorima" ... samo treba tu energiju nekako objediniti, učiniti koherentnom i aktivirati iz "virtuelnog" u tzv. "realno" - jer to su područja, uz duhovna, u kojima trenutno najviše obitavamo, a ovo "realno" je potrebno najviše čistiti ...
Mislim da se vrhunski program, pristup i namjere spomenute HSNZ mogu itekako upotrijebiti u tom smislu, jasno uz ispravku svih njenih početničkih grešaka, što uopće nije velik problem. Veći je problem moguće preuzeti i odgovornost kakvu imaju postojeće političke stranke ( a baš ih briga za to ) - gospodarstvo, ekologija, zdravstvo i socijala ... no, ako, ruku na srce, usporedimo naš prosječni QI i QI prosječnog našeg političara - niti to ne bi bilo nemoguće ... a sjetimo li se da uspješnost Vlade ionako ovisi isključivo o kolektivnoj svijesti, znamo da čak niti ulaziti u Sustav, već ga „ čistiti“ iznutra, dubinski ... znači jako, jako djelotvoran posao ... No - odvažiti se u nove zajedničke inicijative ljudima je uvijek bilo najteže ... ali, bojim se da dosadašnji naš način pojedinačnih i neusklađenih nastojanja, isključivo svojim inidividualnim pristupom na najrazličitije načine pozitivno poticati proces osvještavanja, dolazi do limita svoje učinkovitosti i da će zaista za našu daljnju evoluciju - kako ovdje na blogosferi, tako u cijelom društvu i na planetu uopće - biti potreban taj famozni kvantni skok u suradnju i zajedništvo ...
Osjećam da ćemo se uskoro na neki način naći isto- i sličnomišljenici, otkriti u sebi dovoljno otvorenosti, zaigranosti i znatiželje za taj prvi korak ... jer svaki rad ( pa i društveni, odnosno politički ) gledan alternativno, s pozicije čistog srca i mudrih namjera, ali i realne, ozbiljne promišljenosti, ne mora, niti smije biti neki naporan i dosadan posao, još jedno dodatno ropstvo i mučno probijanje ...( baš suprotno - kao takav ne bi donio nikakve rezultate, osim vlastite propasti u samom startu ) ... već treba biti nešto zaista lagano i neopterećujuće, konkretno: već i samo pasivno članstvo, te odlazak na biralište da se toj svojoj opciji da glas znači jako, jako puno ... a onima aktivnima da je to isključivo kreativan izazov, nadahnjujća igra ( kojoj sami odgovorno određuju mjere i granice, što će nas voditi novim sa/znanjima, čvršćim, brojnijim i dinamičnijim prijateljstvima, drugačijim perspektivama i što je najvažnije - osobnoj i zajedničkoj evoluciji, kvalitetnijem i sretnijem životu / Životu .