Kjarcu i ta televizija

Krmim ja sinoć na dvosjedu ispred televizora, kad ono, odjednom one – Kućanice. Ne bih to očekivala te večeri, a bome ni inače. Zateklo me omamljenu. I tak. Odlučim ja gledati to, ipak je riječ o proizvodu koji slovi za jednog od najzabavnijih. A to ja onda moram gledat. Hoću da me zabavi. I gledala ja, i niš' se posebno nije dogodilo zbog te glednje, osim što sam par puta osjetila da mi se neki likovi ne sviđaju i da ih ne bi rado u svojoj okolini, i što se odjednom u titlu pojavilo To. Kjarcu. Tako je pisalo. Ondak sam malo mislila o tome pak sam se domislila da je to umjesto „kvragu“. Nisam morala baš puno mislit da se tog sjetim, da ne bi mislili što loše o meni. To me onak' malo nervira, mislim zar je vrag takva kategorija da nije poćudan? Može li se tako reći – poćudan? A jarac je, kao, baš okej. Ne znam po čemu. Ili – po čemu je bolji od koze? Moglo je biti i kakozi, recimo. Mislim, ti multimedijski prevoditelji svako malo unose tako neke zajebatosti u jezičnu praksu i izazivaju u meni sjećanje na pokvarene bajadere koje sam vidjela, doduše ne i okusila, nedavno.

Što je još nova na televiziji, iz moga krmećeg gledišta dakako? Bago je rekao „zbogom“ na kraju Otvorenog, ondak se o tome čitav drugi dan pisalo po internetu. Ja preko dana uglavnom buljim u internet (s malim „i“, namjerno), ne gledam televiziju. Skaska se naljutila na njega, neka se je. U redu je to da ga ja, među rijetkima, volim. Ono, cijenim i to. Meni je on, usprkos svim upadicama i facama koje je u stanju složiti, pozitivan lik. Onako je, slatko drzak. A sa „zbogom“ je htio pokazati koliko je to sve relativno, ta televizija, taj ekran, ta hloverka – i, prije svega, ti napori da se nešto raspravi na televiziji. Osim toga, televizija kao medij zahtijeva takve dramatične krajeve. Zbogom. A onda gledatelji misle, što je htio reći, odlazi li na Novu, onda se kupuju novine, onda se gleda Otvoreno i sljedeći dan, i onaj nakon njega. Onda Bago postaje simpatičan. On je i htio takvo nešto, osim pokazati hloverki, s malim h, da je nitko i ništa – htio je intimizirati s gledateljima i pokazati da je medij potkupljiva kurva koja rado prenosi svačiji stav i problem. Kako hloverkin, tako i njegov. Što će biti dalje, pratit ćemo. To jest cilj, na neki način. Njegova gorčina u budućim radnim zadacima neće proći nezamijećena – mi je već unaprijed podrazumijevamo i – želimo.

U vezi radosnog prenošenja, gledam ja danas popodne, slučajno, jer inače vrlo rijetko gledam televiziju u to doba, neku emisiju koju vodi Tanja Tušek. Dan za danom se zove. Gost joj je bio Kićo Slabinac. A ona, razdragane li osobe, sva van sebe, ne zna bi li se umiljavala kameri šećerom od glave, bi li skrušeno čitala s papira dok je još u kadru, bi li se nalakćivala, bi li poskočila dok hoda prema svome gostu, bi li uzviknula nakon razgovora s gostom da je to, eto, Kićo Slabinac kod njih u studiju, jer to gledatelji dakako još nisu shvatili, nakon 5 minuta pričanja s njim ili o njemu, u mozaičnoj dnevnoj emisiji koja baš i ne trpi podvikivanje i pretjerano naglašavanje, ali ipak je red jer uslijedila je slavonska poskočica, razumije se. Ne bih se osvrtala na ovo inače, da je to netko drugi, ali budući da je ona u pitanju, moram reći da mi je žao. Žao mi je što je ta psihologinja po struci, koliko se sjećam, inače vrlo pametna i suvisla osoba, ako je suditi po njezinim svrhovitijim javnim nastupima, upala u takav format da radi budalu od sebe. Puno mi je smisleniji projekt u kojemu sudjeluje Ana Jelinić, novoj emisiji koja se zove Dossier.Hr, u kojoj urednica, ujedno i voditeljica, radi baš ono što joj leži – društveno angažirane teme. I pritom nema potrebu prigodno poskakivati i zbunjivati gledatelje i goste. Ponaša se kao da je tema svrha, a ne njezina osobna što bolja prezentacija. Nenapadna, iako kao i u slučaju Tanje Tušek, lijepa, ili bolje rečeno – slatka, voditeljica, priča i fokus je na onome što govori, ne maltertira kadar, ne šeće kamermane i ne svađa se sa stepenicom improvizirane pozornice na kojoj stoji ocvala zvijezda. Iako uglavnom ugodna kameri i s greškama koje nisu nametljive niti pamtljive, upravo zato jer su potrošne, dnevne, neobavezne, jer je takva i emisija, Tanja Tušek je fulala projekt. Zašto se, pobogu, obrazovala? Ne valjda zato da bi čekala da se Kićo Slabinac pomakne korak udesno pa da i ona može stati na improviziranu pozornicu improviziranog studija tog i tog, u to neko popodne, za te neke gledatelje. Mislim kjarcu, stvarno.

Još ću samo prijaviti da sam vidjela i novu emisiju koju vodi Milan Majerović Stilinović – Proces. Vidjela, točnije uočila – ne baš i odgledala u cjelini (krm, krm, ne zaboravimo). Bavi se kakti neriješenim sudskim sporovima u Hrvata. Ajde, da ne bude opet kjarcu, ima tu nešto, socijalni tjuning neki, mnogi će si građanin možda i pomoći. Obećava, pak ću gledat u sljedećim prigodama pozornije.

Ipak još jedna stvar, ne mogu ne spomenuti i ne pohvaliti emisiju Potrošački kod. Da je nema, trebalo je bi je izmisliti. Zbog nje, urednički posao i televizijski format imaju smisla. Iako bi i pretplata koju se plaća toj istoj televiziji koja je emitira mogla postati predmetom emisije.

Bio je ovo moj neobavezni izvještaj s dvosjeda s povremenim nepotrebnim i neprikladnim podvriskivanjem. Ostajem slatka kakva jesam. Obećajem pratiti što je pozornije moguće jesensku shemu svih dostupnih mi televizija između, ipak obaveznih, večernjih krmljenja, u svim smislovima koje bi ta riječ mogla imati. Jesen obećava, već ovih par novih viđenih stvari dopada mi se, barem idejno. Kjarcu, opet će mi narast dioptrija.