28
nedjelja
rujan
2008
Igrači javnog prostora
Danas me, ne tako iznenada, tijekom popodneva obvladavao jedan, ne tako novi, osjećaj. Gledala sam Nedjeljom u 2 i usput sortirala veš, prebacivala ga iz veš mašine u sušilicu, ubacivala novi u veš mašinu, jela svoje kreativno složene sendviče, ugrijane u svojoj novoj, gratis dobivenoj, mikrovalnoj, i čitala Jutarnji od subote. Naknadno sam i poslušala Dnevnik, dok sam radila nešto od posla, na laptopu. Sve to prizvalo je jednu moju staru, i nimalo originalnu, tezu, koja kaže da je, ukoliko želiš biti kvalitetan igrač na hrvatskoj javnoj sceni, itekako poželjno, ili neophodno, da si muškarac. Gledam tog Ivana Zvonimira Čička kod Stankovića, kako brani svoga prijatelja Ivu Banca, te kako se u jednom trenutku obrušio na Ivana Grubišića. Borba neuškopljenih životinja. Stankoviću je, na njegove pokušaje da obrazloži zašto Grubišić nema kredibiliteta govoriti o Bancu, nekoliko puta doviknuo "Točka!". Točka pa točka. U javnom prostoru, tako pokazivati repicu, pardon kratak fitilj, malčice je bahato. Ali, to se može oprostiti, pa i previdjeti, ako si muško. Čitam dalje Čičkovu kolumnu u Jutarnjem. Ima stila, sve je to okej, stavovi za raspravu, ali ne možeš ne primijetiti da se prilično upadljivo osvrće na rad dviju ženskih protagonistica medija. Jedne novinarke koju zove "neka novinarka" te Dijane Čuljak, za koju gotovo unaprijed mogu potpisati bilo kakvu negativnu kritiku, jer je ona bogami uvijek i iznova potvrđuje kao zasluženu, ali ipak... Čuljak je izletila u jednom Otvorenom s izjavom da po akciji Maestro nije podignuta ni jedna optužnica. Veli Čičak, ona kao da nije iz Hrvatske. I stavi uskličnik. U sljedećem paragrafu objašnjava kako stvari stoje sa spomenutim optužnicama, valjda da pojasni sirotici i dodatno je ponizi. Mene to u ovom slučaju čak ni ne zanima toliko sadržajno, koliko me zanima forma komuniciranja. Forma prezentiranja aktera javne scene, ili kategorija civilnog društva, od strane drugih aktera, te kako se ta prezentacija odvija ako su u pitanju muškarci, a kako ako su objekti žene. Žene kolegice iz javnog prostora ili žene kao civilizacijska prijetnja, utjelovljene u danoj javnoj protagonistici, ili općenito, svejedno.
Scena druga. Milan Bandić sa svojom izjavom o šonjama i frajerima, u kontekstu uličnog nasilja. Veli on, "žene ne vole šonje, vole frajera, fakina koji iza sebe ima najmanje pet do deset tučnjava, i to s teškim ozljedama, da je veća šljiva". Jebemu miša, odakle ta teorija?! Da se i ja malo poslužim dramatičnim interpunkcijskim znakovima. Jest da ima nešto u frajerima u kožnjacima, na motorima, s vjetrom u kosi, koji se možda i tuku, osim što izgledaju opasno, i toga posebno ima, u smislu učinka, kad su žene mlađe, ali, molim fino, odakle sredovječnom čovjeku, gradonačelniku pače, takav nalaz i još da ima ikakve veze s temom o kojoj je govorio. Ja, doduše, ne znam što je sve rekao. Nakon što ga je ženska protagonistica javne scene, u ovom slučaju Jadranka Kosor, u maniri tipične marginalizirane političke igračice, napala da time opravdava obiteljsko nasilje, Bandić se pravdao da je sve izvučeno iz konteksta. Meni se čini, koji god da je kontekst u pitanju, a kontekst je očito, po sadržaju konferencije na kojoj je to govorio, trebao biti problem uličnog nasilja, to glupavo poigravanje sa popularnom sociologijom i psihologijom, naprosto ne drži vodu, niti je poželjno u javnom govoru. Ali on to može, kad bi neka žena nastupila s glupavim poluproizvodom od ideje u javnosti, bila bi krava, kurva, peder ili naprosto Vesna Pusić, kao takva. Dakle, poslovično, poslovno i ekonomistički gledano, labilan, marginalan materijal.
Okvir za sliku. Koju god djelatnost da pogledam, muškarci svugdje imaju jake, stabilne, uvjerljive igrače. Što god ti igrači tvrdili, kakve god budalaštine radili, uvijek će se naći drugi igrači, s upadljivim manirama, koji će takve postupke pravdati. A što god žene komentirale u javnosti, zauzimat će poziciju sebe kao žene u komentaru ili će im se ta pozicija pripisivati. Osim Ćire Blaževića, skoro da i ne vidim ni jednog drugog pravog „pedera“ među muškim igračima. Čak je i onaj Anđelko Kaćunko, nakon što mu je Vojni ordinarijat pokazao vrata za izlaz, ispao frajer koji njeguje duhovne odnose s Nives Celzijus i pravo muški iznosi kutije sa svojim stvarima i tako sustavu, metaforički, zadaje jednu veliku masnicu. Koju žene tako vole, a muškarcima je temeljni modus preživljavanja. Čak i kad o njoj govore u kontekstu u kojemu ona, doslovno, nije politički poželjna.
Hrvatska, na primjer, nema veliku kolumnisticu. A kolumne su ogledalo disanja društva i komuniciranja u javnoj sferi. Ne mogu zamisliti ženu koja je ekvivalent denisima kuljišima naše publicističke estrade. Što ne znači da ne volim Kuljiša. Hrvatska nema veliku televizijsku urednicu. Svi oni su bage, stankovići, latini. Hrvatska nema veliku teoretičarku. Bile su tu nekakve dunje rihtman auguštin, ali tko o njima više išta zna. Danas su tu draženi lalići i deani dude. Ne da njima išta fali, ali... Ako poneka žena i ispliva, ubrzo sazna gdje joj je mjesto. Što ne znači da se ista stvar ne dešava i muškim igračima, samo kod njih je to borba s drugim igračima. Kod žena, to je borba sa cijelim sustavom. I to čak i kad ne osvijeste da je njihova borba drugačija od borbe njihovih kolega, i čak i kad (nekritički, posve) otkidaju na te svoje kolege, frajere, iz skupine A.
komentiraj (13) * ispiši * #
23
utorak
rujan
2008
Kokice
Starim. Bezvoljna sam i dosadna. Da sjednem s nekim od vas za stol, zaspali biste nakon 15 minuta. Imam bore na čelu već nekoliko godina. To mi je od mrštenja i problema s lećama. Nemam sijede. Kosa mi je sva ofucana. Nisam zadovoljna kako me zadnji put ošišala frizerka. A toliko sam je svima hvalila. Mislim da imam kamenac ili pijesak u bubregu ili nečemu. Trebam ići na ultrazvuk, a ne čeka mi se red dva mjeseca. Mislim da previše gledam u ekran. Trebam kupiti naočale. Razmišljam kakve bih. Možda one koje okvir imaju samo u gornjem dijelu? Navodno te djeluju intelektualno. Čekam da stigne frižider. I mikrovalna na poklon. Radit ću u njoj kokice s maslacem. Vježbala bih malo uz DVD. Onaj od Cindy Crawford ili Renate Sopek. Imam gumu i loptu za vježbanje. Kupila bih si sobni bicikl i vijaču. Kupila bih si dvd, ali radije recorder nego player. A on je skup, a player ima i za 200 kuna. Ja bih tako htjela nešto za 200 kuna. Kupila bih si mikro glazbenu liniju. Od Sonyja. Rado bih si kupila čizme. Lijepe i jako visoke. Možda od brušene kože. Želim barem dvije do tri dolčevite. Obožavam dolčevite. Nosit ću ih ispod haljine od tvida. Želim pročitati neke knjige. Posudit ću ih u knjižnici. Razmišljala sam da iz štosa kupim knjige one dvije Lane na kiosku, ali neću, sram me je. Kupujem Novi list subotom. Razmišljala sam da kupim Story. Onda kad je mala od Dina u krupnom planu bila na naslovnici. Mislim da ću večeras jesti juhu s kockicama od kruha - možda da tad do kraja pročitam onaj prilog iz Novog lista? Mislim da je reklama za Pan pivo glupa. Mislim da je reklama za Zagrebačku banku okej, ona nova s jabukama. Sad sam se sjetila da trebam ići u banku, ali mislim da neću danas. Postoji mogućnost da previše mislim, i spavam, a premalo radim.
Okej, mislim da bih se sad trebala malo odmoriti i razmisliti o svemu tome.
komentiraj (10) * ispiši * #
19
petak
rujan
2008
Kjarcu i ta televizija
Krmim ja sinoć na dvosjedu ispred televizora, kad ono, odjednom one – Kućanice. Ne bih to očekivala te večeri, a bome ni inače. Zateklo me omamljenu. I tak. Odlučim ja gledati to, ipak je riječ o proizvodu koji slovi za jednog od najzabavnijih. A to ja onda moram gledat. Hoću da me zabavi. I gledala ja, i niš' se posebno nije dogodilo zbog te glednje, osim što sam par puta osjetila da mi se neki likovi ne sviđaju i da ih ne bi rado u svojoj okolini, i što se odjednom u titlu pojavilo To. Kjarcu. Tako je pisalo. Ondak sam malo mislila o tome pak sam se domislila da je to umjesto „kvragu“. Nisam morala baš puno mislit da se tog sjetim, da ne bi mislili što loše o meni. To me onak' malo nervira, mislim zar je vrag takva kategorija da nije poćudan? Može li se tako reći – poćudan? A jarac je, kao, baš okej. Ne znam po čemu. Ili – po čemu je bolji od koze? Moglo je biti i kakozi, recimo. Mislim, ti multimedijski prevoditelji svako malo unose tako neke zajebatosti u jezičnu praksu i izazivaju u meni sjećanje na pokvarene bajadere koje sam vidjela, doduše ne i okusila, nedavno.
Što je još nova na televiziji, iz moga krmećeg gledišta dakako? Bago je rekao „zbogom“ na kraju Otvorenog, ondak se o tome čitav drugi dan pisalo po internetu. Ja preko dana uglavnom buljim u internet (s malim „i“, namjerno), ne gledam televiziju. Skaska se naljutila na njega, neka se je. U redu je to da ga ja, među rijetkima, volim. Ono, cijenim i to. Meni je on, usprkos svim upadicama i facama koje je u stanju složiti, pozitivan lik. Onako je, slatko drzak. A sa „zbogom“ je htio pokazati koliko je to sve relativno, ta televizija, taj ekran, ta hloverka – i, prije svega, ti napori da se nešto raspravi na televiziji. Osim toga, televizija kao medij zahtijeva takve dramatične krajeve. Zbogom. A onda gledatelji misle, što je htio reći, odlazi li na Novu, onda se kupuju novine, onda se gleda Otvoreno i sljedeći dan, i onaj nakon njega. Onda Bago postaje simpatičan. On je i htio takvo nešto, osim pokazati hloverki, s malim h, da je nitko i ništa – htio je intimizirati s gledateljima i pokazati da je medij potkupljiva kurva koja rado prenosi svačiji stav i problem. Kako hloverkin, tako i njegov. Što će biti dalje, pratit ćemo. To jest cilj, na neki način. Njegova gorčina u budućim radnim zadacima neće proći nezamijećena – mi je već unaprijed podrazumijevamo i – želimo.
U vezi radosnog prenošenja, gledam ja danas popodne, slučajno, jer inače vrlo rijetko gledam televiziju u to doba, neku emisiju koju vodi Tanja Tušek. Dan za danom se zove. Gost joj je bio Kićo Slabinac. A ona, razdragane li osobe, sva van sebe, ne zna bi li se umiljavala kameri šećerom od glave, bi li skrušeno čitala s papira dok je još u kadru, bi li se nalakćivala, bi li poskočila dok hoda prema svome gostu, bi li uzviknula nakon razgovora s gostom da je to, eto, Kićo Slabinac kod njih u studiju, jer to gledatelji dakako još nisu shvatili, nakon 5 minuta pričanja s njim ili o njemu, u mozaičnoj dnevnoj emisiji koja baš i ne trpi podvikivanje i pretjerano naglašavanje, ali ipak je red jer uslijedila je slavonska poskočica, razumije se. Ne bih se osvrtala na ovo inače, da je to netko drugi, ali budući da je ona u pitanju, moram reći da mi je žao. Žao mi je što je ta psihologinja po struci, koliko se sjećam, inače vrlo pametna i suvisla osoba, ako je suditi po njezinim svrhovitijim javnim nastupima, upala u takav format da radi budalu od sebe. Puno mi je smisleniji projekt u kojemu sudjeluje Ana Jelinić, novoj emisiji koja se zove Dossier.Hr, u kojoj urednica, ujedno i voditeljica, radi baš ono što joj leži – društveno angažirane teme. I pritom nema potrebu prigodno poskakivati i zbunjivati gledatelje i goste. Ponaša se kao da je tema svrha, a ne njezina osobna što bolja prezentacija. Nenapadna, iako kao i u slučaju Tanje Tušek, lijepa, ili bolje rečeno – slatka, voditeljica, priča i fokus je na onome što govori, ne maltertira kadar, ne šeće kamermane i ne svađa se sa stepenicom improvizirane pozornice na kojoj stoji ocvala zvijezda. Iako uglavnom ugodna kameri i s greškama koje nisu nametljive niti pamtljive, upravo zato jer su potrošne, dnevne, neobavezne, jer je takva i emisija, Tanja Tušek je fulala projekt. Zašto se, pobogu, obrazovala? Ne valjda zato da bi čekala da se Kićo Slabinac pomakne korak udesno pa da i ona može stati na improviziranu pozornicu improviziranog studija tog i tog, u to neko popodne, za te neke gledatelje. Mislim kjarcu, stvarno.
Još ću samo prijaviti da sam vidjela i novu emisiju koju vodi Milan Majerović Stilinović – Proces. Vidjela, točnije uočila – ne baš i odgledala u cjelini (krm, krm, ne zaboravimo). Bavi se kakti neriješenim sudskim sporovima u Hrvata. Ajde, da ne bude opet kjarcu, ima tu nešto, socijalni tjuning neki, mnogi će si građanin možda i pomoći. Obećava, pak ću gledat u sljedećim prigodama pozornije.
Ipak još jedna stvar, ne mogu ne spomenuti i ne pohvaliti emisiju Potrošački kod. Da je nema, trebalo je bi je izmisliti. Zbog nje, urednički posao i televizijski format imaju smisla. Iako bi i pretplata koju se plaća toj istoj televiziji koja je emitira mogla postati predmetom emisije.
Bio je ovo moj neobavezni izvještaj s dvosjeda s povremenim nepotrebnim i neprikladnim podvriskivanjem. Ostajem slatka kakva jesam. Obećajem pratiti što je pozornije moguće jesensku shemu svih dostupnih mi televizija između, ipak obaveznih, večernjih krmljenja, u svim smislovima koje bi ta riječ mogla imati. Jesen obećava, već ovih par novih viđenih stvari dopada mi se, barem idejno. Kjarcu, opet će mi narast dioptrija.
komentiraj (12) * ispiši * #
03
srijeda
rujan
2008
Ovo je zadnji...
...ili neki u nizu zadnjih puta da mijenjam naziv i dizajn bloga. Ako mi dopi*piip*zdi, još možda proširim širinu stupca s tekstom. Kako ponekad znam obilno tekstualno izdajati, možda bi širi stupac bio prikladniji, mislim si.
Ovaj dizajn mi se nekak uklapa u ono grožđe iz naslova, iako je malo pi*piip*čkast, a slova su mi konačno tamna na svjetlijoj podlozi što mi je draža opcija od obrnute. Niš, bumo vidli kolko bu me ovo držalo. Da se poslužim forumskim i blogovskim rječnikom: hehe.
Do čitanja.
komentiraj (16) * ispiši * #
