Igrači javnog prostora

Danas me, ne tako iznenada, tijekom popodneva obvladavao jedan, ne tako novi, osjećaj. Gledala sam Nedjeljom u 2 i usput sortirala veš, prebacivala ga iz veš mašine u sušilicu, ubacivala novi u veš mašinu, jela svoje kreativno složene sendviče, ugrijane u svojoj novoj, gratis dobivenoj, mikrovalnoj, i čitala Jutarnji od subote. Naknadno sam i poslušala Dnevnik, dok sam radila nešto od posla, na laptopu. Sve to prizvalo je jednu moju staru, i nimalo originalnu, tezu, koja kaže da je, ukoliko želiš biti kvalitetan igrač na hrvatskoj javnoj sceni, itekako poželjno, ili neophodno, da si muškarac. Gledam tog Ivana Zvonimira Čička kod Stankovića, kako brani svoga prijatelja Ivu Banca, te kako se u jednom trenutku obrušio na Ivana Grubišića. Borba neuškopljenih životinja. Stankoviću je, na njegove pokušaje da obrazloži zašto Grubišić nema kredibiliteta govoriti o Bancu, nekoliko puta doviknuo "Točka!". Točka pa točka. U javnom prostoru, tako pokazivati repicu, pardon kratak fitilj, malčice je bahato. Ali, to se može oprostiti, pa i previdjeti, ako si muško. Čitam dalje Čičkovu kolumnu u Jutarnjem. Ima stila, sve je to okej, stavovi za raspravu, ali ne možeš ne primijetiti da se prilično upadljivo osvrće na rad dviju ženskih protagonistica medija. Jedne novinarke koju zove "neka novinarka" te Dijane Čuljak, za koju gotovo unaprijed mogu potpisati bilo kakvu negativnu kritiku, jer je ona bogami uvijek i iznova potvrđuje kao zasluženu, ali ipak... Čuljak je izletila u jednom Otvorenom s izjavom da po akciji Maestro nije podignuta ni jedna optužnica. Veli Čičak, ona kao da nije iz Hrvatske. I stavi uskličnik. U sljedećem paragrafu objašnjava kako stvari stoje sa spomenutim optužnicama, valjda da pojasni sirotici i dodatno je ponizi. Mene to u ovom slučaju čak ni ne zanima toliko sadržajno, koliko me zanima forma komuniciranja. Forma prezentiranja aktera javne scene, ili kategorija civilnog društva, od strane drugih aktera, te kako se ta prezentacija odvija ako su u pitanju muškarci, a kako ako su objekti žene. Žene kolegice iz javnog prostora ili žene kao civilizacijska prijetnja, utjelovljene u danoj javnoj protagonistici, ili općenito, svejedno.

Scena druga. Milan Bandić sa svojom izjavom o šonjama i frajerima, u kontekstu uličnog nasilja. Veli on, "žene ne vole šonje, vole frajera, fakina koji iza sebe ima najmanje pet do deset tučnjava, i to s teškim ozljedama, da je veća šljiva". Jebemu miša, odakle ta teorija?! Da se i ja malo poslužim dramatičnim interpunkcijskim znakovima. Jest da ima nešto u frajerima u kožnjacima, na motorima, s vjetrom u kosi, koji se možda i tuku, osim što izgledaju opasno, i toga posebno ima, u smislu učinka, kad su žene mlađe, ali, molim fino, odakle sredovječnom čovjeku, gradonačelniku pače, takav nalaz i još da ima ikakve veze s temom o kojoj je govorio. Ja, doduše, ne znam što je sve rekao. Nakon što ga je ženska protagonistica javne scene, u ovom slučaju Jadranka Kosor, u maniri tipične marginalizirane političke igračice, napala da time opravdava obiteljsko nasilje, Bandić se pravdao da je sve izvučeno iz konteksta. Meni se čini, koji god da je kontekst u pitanju, a kontekst je očito, po sadržaju konferencije na kojoj je to govorio, trebao biti problem uličnog nasilja, to glupavo poigravanje sa popularnom sociologijom i psihologijom, naprosto ne drži vodu, niti je poželjno u javnom govoru. Ali on to može, kad bi neka žena nastupila s glupavim poluproizvodom od ideje u javnosti, bila bi krava, kurva, peder ili naprosto Vesna Pusić, kao takva. Dakle, poslovično, poslovno i ekonomistički gledano, labilan, marginalan materijal.

Okvir za sliku. Koju god djelatnost da pogledam, muškarci svugdje imaju jake, stabilne, uvjerljive igrače. Što god ti igrači tvrdili, kakve god budalaštine radili, uvijek će se naći drugi igrači, s upadljivim manirama, koji će takve postupke pravdati. A što god žene komentirale u javnosti, zauzimat će poziciju sebe kao žene u komentaru ili će im se ta pozicija pripisivati. Osim Ćire Blaževića, skoro da i ne vidim ni jednog drugog pravog „pedera“ među muškim igračima. Čak je i onaj Anđelko Kaćunko, nakon što mu je Vojni ordinarijat pokazao vrata za izlaz, ispao frajer koji njeguje duhovne odnose s Nives Celzijus i pravo muški iznosi kutije sa svojim stvarima i tako sustavu, metaforički, zadaje jednu veliku masnicu. Koju žene tako vole, a muškarcima je temeljni modus preživljavanja. Čak i kad o njoj govore u kontekstu u kojemu ona, doslovno, nije politički poželjna.

Hrvatska, na primjer, nema veliku kolumnisticu. A kolumne su ogledalo disanja društva i komuniciranja u javnoj sferi. Ne mogu zamisliti ženu koja je ekvivalent denisima kuljišima naše publicističke estrade. Što ne znači da ne volim Kuljiša. Hrvatska nema veliku televizijsku urednicu. Svi oni su bage, stankovići, latini. Hrvatska nema veliku teoretičarku. Bile su tu nekakve dunje rihtman auguštin, ali tko o njima više išta zna. Danas su tu draženi lalići i deani dude. Ne da njima išta fali, ali... Ako poneka žena i ispliva, ubrzo sazna gdje joj je mjesto. Što ne znači da se ista stvar ne dešava i muškim igračima, samo kod njih je to borba s drugim igračima. Kod žena, to je borba sa cijelim sustavom. I to čak i kad ne osvijeste da je njihova borba drugačija od borbe njihovih kolega, i čak i kad (nekritički, posve) otkidaju na te svoje kolege, frajere, iz skupine A.