Krmim ja sinoć na dvosjedu ispred televizora, kad ono, odjednom one – Kućanice. Ne bih to očekivala te večeri, a bome ni inače. Zateklo me omamljenu. I tak. Odlučim ja gledati to, ipak je riječ o proizvodu koji slovi za jednog od najzabavnijih. A to ja onda moram gledat. Hoću da me zabavi. I gledala ja, i niš' se posebno nije dogodilo zbog te glednje, osim što sam par puta osjetila da mi se neki likovi ne sviđaju i da ih ne bi rado u svojoj okolini, i što se odjednom u titlu pojavilo To. Kjarcu. Tako je pisalo. Ondak sam malo mislila o tome pak sam se domislila da je to umjesto „kvragu“. Nisam morala baš puno mislit da se tog sjetim, da ne bi mislili što loše o meni. To me onak' malo nervira, mislim zar je vrag takva kategorija da nije poćudan? Može li se tako reći – poćudan? A jarac je, kao, baš okej. Ne znam po čemu. Ili – po čemu je bolji od koze? Moglo je biti i kakozi, recimo. Mislim, ti multimedijski prevoditelji svako malo unose tako neke zajebatosti u jezičnu praksu i izazivaju u meni sjećanje na pokvarene bajadere koje sam vidjela, doduše ne i okusila, nedavno.
Što je još nova na televiziji, iz moga krmećeg gledišta dakako? Bago je rekao „zbogom“ na kraju Otvorenog, ondak se o tome čitav drugi dan pisalo po internetu. Ja preko dana uglavnom buljim u internet (s malim „i“, namjerno), ne gledam televiziju. Skaska se naljutila na njega, neka se je. U redu je to da ga ja, među rijetkima, volim. Ono, cijenim i to. Meni je on, usprkos svim upadicama i facama koje je u stanju složiti, pozitivan lik. Onako je, slatko drzak. A sa „zbogom“ je htio pokazati koliko je to sve relativno, ta televizija, taj ekran, ta hloverka – i, prije svega, ti napori da se nešto raspravi na televiziji. Osim toga, televizija kao medij zahtijeva takve dramatične krajeve. Zbogom. A onda gledatelji misle, što je htio reći, odlazi li na Novu, onda se kupuju novine, onda se gleda Otvoreno i sljedeći dan, i onaj nakon njega. Onda Bago postaje simpatičan. On je i htio takvo nešto, osim pokazati hloverki, s malim h, da je nitko i ništa – htio je intimizirati s gledateljima i pokazati da je medij potkupljiva kurva koja rado prenosi svačiji stav i problem. Kako hloverkin, tako i njegov. Što će biti dalje, pratit ćemo. To jest cilj, na neki način. Njegova gorčina u budućim radnim zadacima neće proći nezamijećena – mi je već unaprijed podrazumijevamo i – želimo.
U vezi radosnog prenošenja, gledam ja danas popodne, slučajno, jer inače vrlo rijetko gledam televiziju u to doba, neku emisiju koju vodi Tanja Tušek. Dan za danom se zove. Gost joj je bio Kićo Slabinac. A ona, razdragane li osobe, sva van sebe, ne zna bi li se umiljavala kameri šećerom od glave, bi li skrušeno čitala s papira dok je još u kadru, bi li se nalakćivala, bi li poskočila dok hoda prema svome gostu, bi li uzviknula nakon razgovora s gostom da je to, eto, Kićo Slabinac kod njih u studiju, jer to gledatelji dakako još nisu shvatili, nakon 5 minuta pričanja s njim ili o njemu, u mozaičnoj dnevnoj emisiji koja baš i ne trpi podvikivanje i pretjerano naglašavanje, ali ipak je red jer uslijedila je slavonska poskočica, razumije se. Ne bih se osvrtala na ovo inače, da je to netko drugi, ali budući da je ona u pitanju, moram reći da mi je žao. Žao mi je što je ta psihologinja po struci, koliko se sjećam, inače vrlo pametna i suvisla osoba, ako je suditi po njezinim svrhovitijim javnim nastupima, upala u takav format da radi budalu od sebe. Puno mi je smisleniji projekt u kojemu sudjeluje Ana Jelinić, novoj emisiji koja se zove Dossier.Hr, u kojoj urednica, ujedno i voditeljica, radi baš ono što joj leži – društveno angažirane teme. I pritom nema potrebu prigodno poskakivati i zbunjivati gledatelje i goste. Ponaša se kao da je tema svrha, a ne njezina osobna što bolja prezentacija. Nenapadna, iako kao i u slučaju Tanje Tušek, lijepa, ili bolje rečeno – slatka, voditeljica, priča i fokus je na onome što govori, ne maltertira kadar, ne šeće kamermane i ne svađa se sa stepenicom improvizirane pozornice na kojoj stoji ocvala zvijezda. Iako uglavnom ugodna kameri i s greškama koje nisu nametljive niti pamtljive, upravo zato jer su potrošne, dnevne, neobavezne, jer je takva i emisija, Tanja Tušek je fulala projekt. Zašto se, pobogu, obrazovala? Ne valjda zato da bi čekala da se Kićo Slabinac pomakne korak udesno pa da i ona može stati na improviziranu pozornicu improviziranog studija tog i tog, u to neko popodne, za te neke gledatelje. Mislim kjarcu, stvarno.
Još ću samo prijaviti da sam vidjela i novu emisiju koju vodi Milan Majerović Stilinović – Proces. Vidjela, točnije uočila – ne baš i odgledala u cjelini (krm, krm, ne zaboravimo). Bavi se kakti neriješenim sudskim sporovima u Hrvata. Ajde, da ne bude opet kjarcu, ima tu nešto, socijalni tjuning neki, mnogi će si građanin možda i pomoći. Obećava, pak ću gledat u sljedećim prigodama pozornije.
Ipak još jedna stvar, ne mogu ne spomenuti i ne pohvaliti emisiju Potrošački kod. Da je nema, trebalo je bi je izmisliti. Zbog nje, urednički posao i televizijski format imaju smisla. Iako bi i pretplata koju se plaća toj istoj televiziji koja je emitira mogla postati predmetom emisije.
Bio je ovo moj neobavezni izvještaj s dvosjeda s povremenim nepotrebnim i neprikladnim podvriskivanjem. Ostajem slatka kakva jesam. Obećajem pratiti što je pozornije moguće jesensku shemu svih dostupnih mi televizija između, ipak obaveznih, večernjih krmljenja, u svim smislovima koje bi ta riječ mogla imati. Jesen obećava, već ovih par novih viđenih stvari dopada mi se, barem idejno. Kjarcu, opet će mi narast dioptrija.
Post je objavljen 19.09.2008. u 16:35 sati.