U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
ponedjeljak, 27.10.2008.
Zadobarje, Nula, Radićeva i tako to...
|
(autor druge fotografije je Branko Rožman) Zadobarje, Nula, Radićeva, Zadobarje, Radićeva, Nula, Zadobarje  Zadobarje Nije nas četvero, samo troje. Tata, mama i ja. Brat još nije rođen. Ljeto je, ono mirno i tiho socijalističko ljeto. Vikendica u izgradnji, roštilj pred kućom, prijenosi nogometnih utakmica na radiju. Dobra je hladna. Ipak, smijem se, plivam od mame do tate i natrag... Smijem se. Onako, kako se djeca smiju. Kasnije, sjedim u ljetnoj stolici, ližem sladoled, sav sam zamrljan, Mama me gleda i smije se. Onako, kako se mame smiju. Tata mi mrsi kosu. Sve je puno trave, grmlja, drveća. Ne smeta me, još uvijek nisam alergičan. Dolazi još jedan ljetni sumrak, nov i uzbudljiv. Nula U Nuli je sjebano svjetlo u WC-u i dok perem ruke u ogledalu izgledam kao sablast. To me odmah obeshrabri. Imam dojam da sam bijel, ne onakav kakav je netko kad kažu da je bijel - nego da sam baš bijel. U Nuli je inače Bajaga prasnuo jednu žensku koju znam. I bio je mrtav pijan. Baš na tom istom WC-u. I onda je napisao pjesmu "442 do Beograda". Ali nije to tema. Sandra sjedi s prijateljicama u kutu, a ja izgledam kao sablast. Izlazim iz WC-a i pitao bih Šutu kako izgledam, ali on bi onda odjurio ostalima umirući od smijeha. Da smo barem cure. Mislim, znam da je stvar u sjebanom svjetlu, ali svejedno sam obeshrabren. Onda je ugledam, ugleda i ona mene...uglavnom, ugledamo se. Dosta smo daleko, u disku je mrak i neka čudna svjetla, ali svejedno imam dojam da vidim svaku crtu na njenom licu, da vidim njene oči, kosu, osmijeh i pjegice. Nema neke posebno izrazite pjegice, neki ih vjerojatno ne bi skužili ni na dnevnom svjetlu. Ja nisam među njima. Nešto kasnije - plešemo. (kaže mi neki dan frendica da me čita dosta Karlovčana - oni koji čitaju ovo i još me znaju sada se valjaju po podu od pomisli na mene kako plešem) Točnije, pripijeni smo jedno uz drugo i kao se nešto pomičemo. Povlačim noge po podu da je ne bih slučajno nagazio, ali imam vremena spustiti ruke nešto niže nego što je pristojno. Ne reagira. Ipak, kada je pokušam poljubiti, lagano izvije glavu i šapne mi "to ćemo poslije, vani, molim te". Još kasnije, izlazimo van, a iz diska odzvanja: Ti ćeš s njime da ideš na Jahorinu Tamo je lijepo i zdravo, štaviše A ja ću ostati u prljavom gradu I ustima hvatati kapi kiše Radićeva Grad je pun. Večer je topla, miriše na vaniliju. Držimo se za ruke i smijemo. Onako, kako smo se nekad smijali. Zadobarje Četvero nas je, ali kao da nije. Sjedim malo s njima, a onda jurim na plažu. Bojana je važnija od tate, mame i brata. Vruće je, zbilja je vruće. Dobra je, pak, i dalje hladna, no satima ne izlazimo iz vode. Šprica me kad je zagnjurim, smije se kada je mažem muljem, onda zastane i pogleda me. Onako. Negdje daleko, u gradu, već traje rat. Ovdje je mirno. Ovdje je dobro. Ovdje ljeto nalikuje na sebe. Puno kasnije, obučeni sjedimo u travi, mene peku oči od alergije. Kišem. Smije se. Onako, kako se smiješ kada si zaljubljen. Radićeva Terasa je puna, iako je hladno, iako puše vjetar, iako je rat. Ne puca se jako dugo. Pojmovi o vremenu su pomjereni, pa nam dva-tri mjeseca djeluju kao vječnost. Ne puca se jako dugo. Puca se, međutim, sada. Palo je blizu, ne znam gdje, nitko ne zna gdje, samo se čulo jebeno glasno i sada krešte i te proklete sirene i svi trčimo u Nulu. Nula Dolje ljudi ne vjeruju da se puca. Misliš da se to događa samo u glupim horror filmovima, ali zbilja idu provjerit van. - Zbilja se puca - kažu, ne vjerujući da je nas pedesetak uletilo dolje zato što se zbilja puca, nego valjda zato što smo se dogovorili da ih zajebemo. Oni nas gađaju... Oni pucaju u nas... Šaljivi didžej ima odgovor na ovu situaciju. Sandra plače. - Ubit će me starci, jednostavno će me ubit. U Nuli nema telefona. Mobiteli još nisu zavladali našim lijepim svijetom. Pod granatama nije zdravo pješice kući. Plače i čeka da je zagrlim. Kad to napokon shvatim - zagrlim je. Nismo više skupa, ali večeras, nekako, kao da jesmo. Ili kao da sam joj stariji brat ili nešto. Sjedimo tako zagrljeni, a ja se sjećam one večeri. I nekako mi dođe jako tužno kad pomislim da ni na Jahorini više nije lijepo. Ni zdravo, štaviše. Sa sedamnaest, ipak, previše si kul da dozvoliš nečem tako trivijalnom da te zaokupira. Osim kada si sam. Zadobarje Nije nas četvero, samo troje. Nedostaje mama, ne samo u Zadobarju. Ali to je druga priča. I duga. Stojimo u travi, okolo je grmlje, okolo je drveće. Jedno je palo na krov, probilo ga, sve je urušeno. Neke stvari zauvijek su nepopravljive. Ljeto je. Nije toplo. Nebo je tmurno, kiša će, na plaži nema nikoga. Ipak, sve je zeleno. Gledam tu plažu, mislim na Bojanu. Tko zna kojim putem, sjetim se rata i one večeri u Nuli. Želim da sada Sandra zagrli mene. Mislim i na Nju, naravno. Iako joj to nikada neću reći. Tako sam, eto, odlučio. Ljeto je, zeleno je, sve je puno trave. Peku me oči. Uvjeravam se da je to od alergije.  |
- 10:17 - Komentari (35) - Isprintaj - #
subota, 04.10.2008.
Četvrti listopada (tri puta sedamnaest)
|
1974.  Svijet nikada nije bio crno-bijeli, ali mislim da bi mu sasvim dobro došao neki izum kojim bi fotografije nakon nekog vremena postale crno-bijele, tako da kad te jednom netko gleda, unuci, njihove djevojke, njihova djeca...budeš isti kao tvoj djed, sav od crno-bijele topline. Na filmovima i fotografijama u boji postaneš smiješan već i sebi, pitaš se zar je moguće da su ljudi imali tako smiješne frizure i tako glupu odjeću prije samo desetak godina. A da je sve to u crno-bijelom netko bi već pomislio 'eto, nekada je svijet bio sasvim drugačiji i u njemu je vrijedilo živjeti'. Svijet je uvijek bio u boji, pa je tako bilo i u petak, 4. listopada 1974. godine, kada je moj djed nakon ručka izašao u malu ulicu koja je i pod sivim nebom bila sasvim dovoljno zelena da moraš malo protrljati oči kad izađeš iz tamnog stana u svijet sačinjen od bljeskova. Vidim njegove korake po mješavini starog asfalta i šljunka, osjećam miris grmlja kiselice u zraku, čujem zvukove posuđa, radija, susjedskih svađa i lagano pljuskanje Korane, veće no ikad. Otići će pored dvorane i hotela, zaokrenut će prema turbini, a svuda oko njega bit će rijeka, još potpunije i jače nego inače. Možda će u toj šetnji djed pomisliti i na prvog unuka, na mali, pomalo vlažni stančić u kojem su tata i mama, ona u petom mjesecu trudnoće. Možda će pomisliti na puno toga i začarati svijet nekom samo svojom tajnom vračkom, tako da sve bude u redu, pa onda polako krenuti kući, otvoriti Večernjak i pogledati koju utakmicu će sutra nakon ručka gledati na velikom crno-bijelom televizoru u sobici koja miriše na knjige i putovanja. Bio je to svijet u kojem su male stvari predstavljale veliku avanturu i pitanje je da li je itko bio toliko mudar da shvati kako je sasvim dovoljno za sreću da proživiš život u kojem ćeš 4. listopada pamtiti samo po jednoj davnoj poplavi koja nikoga nije odnijela i nikome zapravo nije učinila ništa nažao, osim što su se svi osjetili još malo življima i ranjivijima.  1991.       Sedamnaest godina kasnije, 4. listopada opet će biti petak, rijeka će biti niska i po njoj će ploviti žuto lišće koje će pod miholjskim suncem blještati tako da će slučajni šetač morati barem na trenutak protrljati oči kada se spusti Ulicom Aleksandra Majdera prema Foginovom kupalištu. Svijet više neće biti isti, ali život hoće. Život će biti prekrasan i lak, kakav bude samo onda kada duboko u sebi znaš da svemu dolazi kraj. Život će biti poput posljednjeg vikenda školskih praznika, pun smijeha, dobrog raspoloženja i želje da raširiš ruke jako, najjače što možeš, i zagrliš cijeli svijet i isprobaš sve ono što te u tom svijetu čeka. U zraku će mirisati vikend, čut će se zveckanje posuđa iza poluotvorenih prozora, drveće će biti još uvijek sasvim dovoljno zeleno, ljudi će sjediti na terasama, radnici će pola sata prerano završavati radni tjedan, dječaci i djevojčice samo napola će slušati profesore, a napola gledati kroz prozore u sunčan dan, zamišljat će one iste terase na kojima sada sjedi jutarnja smjena, zamišljat će nogomet na dva mala, kolu u kafeteriji, osunčano Korzo, lijepe djevojke, glavne gimnazijske frajere, zamišljat će vikend koji dolazi i boljet će ih trbuh, onako sasvim lagano i lijepo. Ljudi će ulaziti u autobuse, kupovat će jabuke od posljednjih prodavačica na tržnici, podizat će plaće, ići će po djecu u vrtiće, kupovat će novine na kiosku kod miljokaza... A onda će se na nebu pojaviti markacijski znakovi i svijet će stati. Svijet će tako efikasno i nenadjebivo stati da bi, da si bio samo malo mirniji i mudriji, poželio da je ovo film i da bude kraj, jer boljeg i upečatljivijeg kraja nije moglo biti. A možda je i bio kraj i možda ono više nisi bio onaj pravi ti, par minuta kasnije, dok su granate bile tako glasne da nisi čuo što ti mama dovikuje iako je samo dva metra daleko, dok je ulicu prekrivala prašina i dim, dok te bolio trbuh od sirena, eksplozija i vrištanja, onako tupo i nimalo lijepo. 2008.  Proći će još sedamnaest godina i doći će 4. listopada 2008. godine. Neće biti petak, jer godina je prijestupna, ali još tamo 1991. godine shvatio si da će život ponekad biti tužan, ponekad prekrasan i da ništa u njemu neće biti zauvijek dobro ili zauvijek loše, samo će 4. listopada uvijek biti isti i do kraja života vraćat ćete u ono poslijepodne kada je sve počelo, tako da, korak po korak, odradiš sedamnaestu koju nikada nisi imao. Ujutro će sipiti neka dosadna kiša, u KiK-u će biti isti ljudi, svirat će dobra muzika, medica će imati jednako dobar okus, spremat ćete se za utakmicu, bit ćete zajedno, a opet ćete biti sami, pogotovo oko pola tri, kada ćeš nesvjesno pogledati u nebo i učinit će ti se da vidiš markacijske znakove i osjetit ćeš knedlu u grlu, knedlu koju nikome nećeš priznati. I boljet ćete trbuh, sasvim malo, i nećeš znati boli li te na lijep ili onaj drugi način. A kada padne mrak, kada ulice opuste, sjest ćeš na mokar rubni kamen i gledati uspavani grad pokriven stotinama fenjera.  I mislit ćeš na njih. Na njih koji su grad. Na one koji su ove subote trebali drhtavih ruku, oslanjujući se o štap, izaći pred Dom umirovljenika...koji su trebali igrati šah u parku, šetati po ulicama prekrivenim mokrim lišćem...na one koji su trebali pripremati ispite, veseliti se slobodnom vikendu, na one koji su ove subote možda trebali napokon u mirovinu, na one koji su se ove subote trebali vjenčati, šetati s djecom uz rijeku, na one koje su trebale postati zgodne djevojke u prolazu, na one koje si trebao voljeti, na one koje nisi, na one koji bi odselili, na one koji bi toga poslijepodneva na stadionu pjevali s vama... Mislit ćeš na svijet kojeg nikada neće biti - na konobare, vozače autobusa, studentice, srednjoškolce, klošare, susjede...vidjet ćeš ih kako izlaze iz trgovine natrpani vrećicama, ulaze u kazalište, dovikuju se s nekim na drugoj strani ulice, ližu sladoled, gledaju izloge, klimaju ti glavom, pričaju na mobitel, smiju se, plaču, sklapaju upravo pročitanu knjigu, oblače tenisice, pale televiziju, otvaraju kišobran i slušaju kapi kako lupkaju po mokrim pločnicima.... Sjedit ćeš na mokrom rubnom kamenu, netko će ti pružiti bocu s medicom, čut će se dobra muzika, ustat ćeš i tvoje starke zaškripat će na asfaltu grada koji bez njih nikada neće biti isti, ali će zauvijek ostati jedini grad kojeg imaš. |
- 23:19 - Komentari (54) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||