U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
ponedjeljak, 08.09.2008.
Život je posljednja nedjelja školskih praznika
 "Nekad kao san... Dolazi mi tvoje lice... Volim i radim sve ono... Što nikad probao nisi..." Kada pogledaš kroz prozor posljednje kolovoške nedjelje vidjet ćeš kako je svijet crven od neba. I pomislit ćeš da opet imaš sedamnaest, sve dok se ne sjetiš kako nikada nisi imao sedamnaest. I dok osjećaš kako ti oči postaju zelene začut ćeš zvonjavu telefona. Ne mobitela, već baš običnog telefona koji posljednjih godina tako rijetko zvoni... - Ja idem na autoput, ne znam za vas. Srednji, za 15 minuta - kaže Dino i sklapa slušalicu. Iza otvorenih prozora na petom katu susjedne zgrade počinje "Nostalgična" i osmjehnem se samom sebi, u bradu promrmljam "Jebem ti..." i znam da mi nikada nitko neće povjerovati. Postoje svi razlozi na svijetu da ne idem na autoput, možda ne postoji niti jedan da idem, ali prije nego što stignem o tome razmisliti moja sjena već promiče ispod gustih krošnji platana, dok gledam prema staroj ulici i naslijepo tipkam poruku. - Reci svojima da ucis kod Tine. Da. Dino. Znam da je lud. 9? - dovrsim poruku i utipkavam njen broj. Nemam ga u imeniku, jer ionako ne postoji šansa da ga ikada zaboravim. - Ti si lud - kažem mu malo kasnije, dok sjedimo na stepenicama srednjeg ulaza, crvenilo se razlijeva cijelim svijetom, a pogled na susjednu zgradu pruža onu istu sliku kao godinama prije. Poluotvorena balkonska vrata, ljudi koji puše i gledaju u neke svoje točke ili neku svoju djecu u igri, stavljaju veš, unose u stan rashlađenu jamničku i bokal vina, pojačavaju televiziju...sve je isto, samo ljudi više nisu isti i nema onoga tko bi mogao, kao nekad, nabrojati sva prezimena po ulazima, od prizemlja do vrha zgrade... - Ti si kriv, ti i tvoj jebeni čičak - odgovora Dino. - Kaj misliš da na autoputu ima čička? - Ne kreteniraj. Nema ga nigdje, imaš jebeno pravo. - To je priča debilu. Šta misliš da Valpovo zbilja ne postoji? - Pa ne postoji. Najžalosnije je da se više uopće ne smijemo. Došli smo do faze u kojoj najozbiljnije mislimo da je Valpovo nečija izmišljotina. - Uglavnom, jebe mi se. Mislim da moramo na autoput - kaže. Na istom mjestu prelazimo cestu, provlačimo se između starih garaža i posljednje zgrade preko puta kina, šutke hodamo preko odavno izblijedjelih prečica na livadama, pada noć i gledamo djecu u igri, u sjeni visokih nebodera, gledamo mjesec ucrtan u prozore, raspored zvijezda razasutih u staklima... - Sutra će škola - kaže Dino i u tome nema baš ništa smiješno. *** Puno, puno kasnije, sjedimo na rubnom kamenu kod benzinske. U mraku blješte bijele linije, ulična svjetla i neoni obasjavaju putokaze. Stane iza mene. Stane iza mene kao da je jučer bio zadnji put kada je to napravila. Osjećam njena koljena sasvim lagano oslonjena o moja ramena. I čujem njen glas. - Vi znate da ovuda sad idu auti, jel da - kaže i osjetim miris njenog haustora, osjećam prvi snijeg na licu, vidim je pognute glave, s repom, u jakni boje posljednjeg ljetnog sutona, čujem lješnjake iz njenih očiju kako se prosipaju po mokrom asfaltu. - Ima nogostup do kraja zidića - odgovara Dino. Postoje svi razlozi na svijetu da ne idemo na autoput, ali kad s crkve otkuca ponoć ipak ustajemo i polako krećemo u smjeru bijelih linija. Odlazimo do kraja, i onda sjedamo. Neki od nas na ogradu, leđima okrenuti gradu, Korani i poljima s kojih dopire blagi miris kupina, a neki na zidić između dvije trake, s podvijenim nogama. Trinaest godina. Trinaest godina prošlo je otkako smo posljednji put bili na autoputu i u svakoj sekundi šutnje mislimo na taj dan. Svatko na svoju priču, svatko na svoja sjećanja, svatko na svoj život, na još jedan svijet koji je umro. Gledam je, a ona gleda mene i da je ovo neki glupi film na sredini autoputa pojavile bi se nekakve mutne i lelujave iskrice i stvorile bi se slike iz kolovoza 1995., djevojčica koja trči prema izrešetanom putokazu, uzima me za ruku i pita, ozbiljnije nego što je ikada ikoga išta pitala: - Što će biti sutra? - Sve će nestati - odgovara joj dječak i kamera se usmjeri u prašnjavi asfalt napuštenog autoputa, u vrhove njenih crvenih starki, spojene s vrhovima njegovih crnih starki... Ovdje, u posljednjem danu, u posljednjoj nedjelji kolovoza 2008. godine, Dino okreće leđa, gleda u Koranu i kaže: - Boli me trbuh kao da je rat. I mene. Valjda i sve. U ratu nema straha, samo permanentna bol u trbuhu koja se povremeno javlja i kasnije, sve dok te ima, jer dok ima tebe ima i rata. Autoput je neobično tih i pust, tek povremeno bosanski tegljači zaslijepe nas svojim farovima i zagluše bukom, a onda smo opet samo sjebani sedamnaestogodišnjaci u svom privatnom ratu. - Dino, šta ćeš ti bit kad odrasteš - pita Kic i naš smijeh odzvanja nedjeljom. On se okreće, sliježe ramenima i kaže. - To sam već odradio. Sad još da smislim šta ću bit kad budem dijete. *** Ustajemo. Ona dolazi do mene, lupka me po ramenu, i viče 'tko prvi do putokaza'. Smijemo se i trčimo praznim autoputom, blještave bijele linije ostaju iza nas, a ispred nas sve je veći putokaz na kojem je vrijeme izbrisalo rupe od metaka i gelera. Onda usporavamo, i, korak po korak, polako, prolazimo ispod putokaza ispod kojeg igra svjetla i sparine stvara maglicu od duginih boja. Ispred nas je grad, koračamo i rastajemo se šutke, na raskršćima, uglovima, kod kioska, pothodnika, ulaza u parkove... Da je život film, netko bi nas snimao s leđa, snimao nas kako se pretvaramo u grad, a ugodan glas rekao bi nešto poput: "Život je kao crveno nebo nad gradom, u sumraku prepunom ljepote i nikada do kraja definirane tuge. Život je daleki i nedohvatni osjećaj da možeš i hoćeš bolje i drugačije, osjećaj koji nestaje s prvim zrakama jutra..." Onda bi krenula slova, u starom kinu upalila bi se svjetla, svi bi pomalo žmirkali, a netko iz zadnjeg reda zaderao bi se "E pa jebem ti svjetla, kad ima još". Neki bi svejedno izašli, a neki bi ostali, naslonjeni na vlažne zidove kina, odmah do vrata i na platnu obasjanom svjetlom gledali posljednju scenu, onu nakon slova, kada u mračnoj sobi zazvoni telefon, ruka podiže slušalicu i onda se začuje Dinotov glas: - Jebeš to sve. Život je posljednja nedjelja školskih praznika. Ništa više. |
- 23:19 - Komentari (48) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||