U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
srijeda, 06.08.2008.
Ljeto
 (autorica fotografije je Marina Župančić) Shvatit ćeš to tek mnogo godina kasnije, ali nedostaje samo muzika. Čak je i zrak filmski mutan zbog sparine koja pritišće srpanj 1991. godine. Pod nogama je od suše požutjela trava, ispucala zemlja, malo dalje su grmovi kupina, visoki klipovi kukuruza, nešto korova, puno čička i povijene stabljike tamo gdje je netko prošao biciklom. Dječaci su goli do pasa ili u bijelim majicama bez rukava, lica su im preplanula, oči svijetle kao odbljesak sunca na površini rijeke, jarko narančasta kugla, tamo na drugoj obali, ponire iza hotela, za možda 15 minuta počet će sumrak. Da gledaš to u kinu, u nekom filmu, mislio bi da bi sve dao da i ti jednom imaš takve prijatelje, takve dane i takve živote, kao što su ovi na velikom platnu, tih sretnih klinaca o čijim ljetnim danima snimaju filmove. A, stvar je samo u tome da vama u pozadini ne svira muzika i u tome da nisi udobno smješten u fotelju svoje sobe ili stolicu u kino dvorani, nego si tu u kadru, dio si svega i samim tim sve ti je manje važno i manje lijepo. To je tvoj život i tvoja priča, ona je jednostavno ono što jest i nemaš vremena da zastaneš na trenutak i gledaš je sa strane. Zapravo, o tome i pričamo, jer jučer smo u prepunom kinu Edison gledali Stand by me i, eto, željeli bismo neku svoju prugu, neku svoju pustolovinu. I dobro je da je tako, jer život ništa ne bi vrijedio kada bi prestao težiti tome da bude još uzbudljiviji i zabavniji. A, malo toga nedostaje da ljeto bude savršeno, tek neka stara dobra pjesma (nikada u soundtrack filma o svom životu ne stavljaš neki trenutni hit, uvijek to mora biti pomalo prašnjava draga stvar koju su vjerojatno slušali tvoji roditelji) i možda neki tužan događaj koji će vas još malo zbližiti, tako da diljem svijeta u kinima djevojčice puste poneki uzdah dok stojite u sumraku, sa životima upotpunjenim za jednu sasvim privatnu tragediju, a svjetla se polako pale dok kreću slova odjavne špice. Grickamo travke, pričamo o filmovima, ljeto je u zraku, nebo postaje crveno i iznenada doleće čičak, pogađa Gorana i lijepi se na njegovu majicu i već trenutak kasnije cijeli grm je opustošen, gađamo se čičcima, trljamo ih jedni drugima u kosu, smijemo se i pomalo živčanima ako je neki čičak zapetljan baš u našu kosu...i onda idemo prema rijeci, skačemo s pontonca u pomalo hladnu vodu, razmočeni čičak odvaja se od mokrih pramenova, u vodi crvenoj od sumraka. Godine 1992. u ispražnjenom gradu, ispražnjenom ljetu i ispražnjenom životu, u praznom kinu Edison, gledat ćemo My girl, nakon što je nas šestero u mokrom parku pronašlo i potrebnog sedmog gledatelja. Cijelo kino je naše, sedam dječaka i djevojčica u mraku velike kino dvorane, pred velikim platnom, s puno osmijeha i malo tuge. My girl jedan je od najljepših filmova o djetinjstvu i odrastanju, ali i jedan od najtužnijih. Samo, u ratu čovjeku nešto blokira tugu, jer kada bi počeo biti tužan više ne bi znao kako bi ikada prestao. Vraćamo se kući kroz mirise cvijeća i lišća nakon ljetne kiše, grad je miran i grad je samo naš, netko počinje glumiti bas iz naslovne pjesme, pucketamo prstima i trenutak kasnije sedmero dječaka i djevojčica pleše na bijelim sitnim kamenčićima posipanom putu, u samo našoj pustolovini o kojoj nitko nikada neće snimiti film, jer nema filma koji bi dobro opisao trenutak beskrajne sreće u svijetu koji je otišao kvragu. Proći će petnaestak godina i ležat ćemo u onoj istoj travi pored vode, grickati travke, u nosnice će ulaziti miris rijeke, pričat ćemo o stvarima koje će sasvim nalikovati onima o kojima smo pričali jednom davno. Kina Edison više nema, ostala je samo zgrada, terasa kafića i prazna dvorana. Nema ni pontonca, iako kažu da će ga graditi već ove godine. Ipak, najgore od svega je što nema čičaka. „So long, and thanks for all the fish...“ reći će dupini u Vodiču kroz galaksiju za autostopere, i činit će ti se tad da je to jedna od najljepših i najtužnijih rečenica koje si ikada pročitao. I bit će ti krivo što ovo nije samo knjiga, jer stvarno ga nema, stvarno je nestao sav taj čičak i dok se sumrak pretvara u noć pričate o tome dok tišinu remete samo vaši glasovi i šuštanje slapa. Život nije knjiga, u njemu nitko ne ostavlja poruke, samo na tebi je da protumačiš zašto je nestao čičak, zašto je postao potpuno nepotreban i neprimjetan, i koliko si ti sam kriv što je sve na kraju ispalo tako. |
- 23:32 - Komentari (57) - Isprintaj - #
subota, 02.08.2008.
Srce
 Noćnu tišinu remeti kreketanje žaba i orkestar cvrčaka, mjesec se nadvio nad ulicom, a prozori žuti od svjetala u dnevnim sobama pretvaraju se u kutije iz kojih izbijaju plavičaste zrake. Upaljeni su televizori, počinje Program Plus, prvi noćni program u našim životima. Ljeto je još mlado, baš kao i naš svijet, dok sjedimo na stepenicama srednjeg ulaza, u kratkim hlačama i majicama, s opušteno zavezanim tenisicama i očima u kojima je razlomljen mlađak, kao kad ga gledaš u moru, sasvim blago nemirnom od povjetarca koji donosi miris soli. Pričamo o stvarima koje su životno važne kada imaš 14 godina, ponekad se smijemo preglasno, ponekad vičemo preglasno, ponekad smo jednostavno preglasna djeca... Tako je to nekako i počelo. Susjed Lipošćak je imao slabe živce, mi smo imali prevelika srca i jasno je bilo kako ćemo ratovati sve dok je svijeta, ili barem dok ne odrastemo i ne postanemo ljudi koji u toplim ljetnim noćima gase svjetla u dnevnim sobama i iz njihovih prozora izbija plavičasto svjetlo televizora. Ratovali smo ustrajno i bezazleno, kasno noću, prije nego što smo išli kući zvonili smo mu na vrata i bježali, s malo straha i puno slobode, crtali smo gluposti u prašini na njegovom autu, za Novu godinu bacali petarde na njegov balkon...a bilo je i sofisticiranijih metoda, kao službeno pismo od strane gradonačelnika (u stvari je to bio Crijevo) koji apelira na njega kao savjesnog građanina da ostavi na miru djecu i pusti ih da se igraju. Susjed Lipošćak bio je naš omiljeni neprijatelj, nešto kao legendarnih suparnika u stripovima koje smo tih dana gutali danju i noću, neprijatelj kojega si na neki način posebno cijenio i čak ti je možda bio i drag. Jednostavno, bio je tu da nam pokaže kako svijet nije samo naše igralište, a mi smo bili tu da mu pokažemo kako, bogami, nije ni njegovo odmaralište. Bio je četvrti dan rata, rano jutro, spustila se magla, nije se pucalo, iz bijelog kombija dijelili su kruh ispred haustora, razlomljeno staklo prštalo je pod tenisicama kao puževa kućica pregažena kotačem bicikla na kišnom asfaltu. Ispred srednjeg ulaza, susjed Lipošćak pokušavao je pokrenuti auto, ali nije išlo. Tako to biva, nije dosta što je rat, nego ili za ručkom prevrneš čašu, zamackaš se senfom po majici opranoj u kadi punoj hladne vode koja stoji već tri dana, ili ti, jebiga, ne ide auto, i sva je prilika da neće ni krenuti dok se ne digne magla i dok ne počnu granate pa da ti ne ostane ništa drugo nego da opsuješ nešto, pljuneš na asfalt i vratiš se u podrum, psujući i granate, i auto i Boga i Tita koji su nas stvorili ovako naopake da nam i usred rata baksuz stalno leži na vratu. Onda je Jakov krenuo prema njemu, pa smo krenuli Korda i ja i trenutak kasnije gurali smo prljavu zelenu škodu kroz jednako prljavi jesenski zrak, sve dok nije upalila i dok jutarnju tišinu nije razrezao reski zvuk trube. Rat će potrajati još dugo, a susjed Lipošćak još sasvim malo. Umrijet će od srca i poneki od nas pomislit će kako smo glupi bili kao djeca, baš kao kad pronađeš svoje stare dnevnike i bude te pomalo sram svega što si napisao i nikada nećeš shvatiti da si zapravo baš sada glup, jer očekuješ od sebe djeteta da razmišlja o tome što će zadovoljiti tebe za tko zna koliko godina. A da shvatiš, pitao bi se gdje je nestala ona iskrenost i ono prljavo i maglovito jutro u kojem si gurao auto svog najvećeg neprijatelja, antiheroja tvog životnog stripa, i u kojem ste si na kraju mahnuli, na 96. strani, onoj na kojoj su samo tri sličice i ispod posljednje piše KRAJ. Junaci i antijunaci u stripovima ne umiru, jer s njima bi umro i strip. Život je nešto zajebaniji, ali ako nešto znaš, onda znaš da u ratu od srca umiru samo dobri ljudi. |
- 00:03 - Komentari (25) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||