Marketing
Srce
Noćnu tišinu remeti kreketanje žaba i orkestar cvrčaka, mjesec se nadvio nad ulicom, a prozori žuti od svjetala u dnevnim sobama pretvaraju se u kutije iz kojih izbijaju plavičaste zrake. Upaljeni su televizori, počinje Program Plus, prvi noćni program u našim životima. Ljeto je još mlado, baš kao i naš svijet, dok sjedimo na stepenicama srednjeg ulaza, u kratkim hlačama i majicama, s opušteno zavezanim tenisicama i očima u kojima je razlomljen mlađak, kao kad ga gledaš u moru, sasvim blago nemirnom od povjetarca koji donosi miris soli.
Pričamo o stvarima koje su životno važne kada imaš 14 godina, ponekad se smijemo preglasno, ponekad vičemo preglasno, ponekad smo jednostavno preglasna djeca...
Tako je to nekako i počelo. Susjed Lipošćak je imao slabe živce, mi smo imali prevelika srca i jasno je bilo kako ćemo ratovati sve dok je svijeta, ili barem dok ne odrastemo i ne postanemo ljudi koji u toplim ljetnim noćima gase svjetla u dnevnim sobama i iz njihovih prozora izbija plavičasto svjetlo televizora.
Ratovali smo ustrajno i bezazleno, kasno noću, prije nego što smo išli kući zvonili smo mu na vrata i bježali, s malo straha i puno slobode, crtali smo gluposti u prašini na njegovom autu, za Novu godinu bacali petarde na njegov balkon...a bilo je i sofisticiranijih metoda, kao službeno pismo od strane gradonačelnika (u stvari je to bio Crijevo) koji apelira na njega kao savjesnog građanina da ostavi na miru djecu i pusti ih da se igraju.
Susjed Lipošćak bio je naš omiljeni neprijatelj, nešto kao legendarnih suparnika u stripovima koje smo tih dana gutali danju i noću, neprijatelj kojega si na neki način posebno cijenio i čak ti je možda bio i drag. Jednostavno, bio je tu da nam pokaže kako svijet nije samo naše igralište, a mi smo bili tu da mu pokažemo kako, bogami, nije ni njegovo odmaralište.
Bio je četvrti dan rata, rano jutro, spustila se magla, nije se pucalo, iz bijelog kombija dijelili su kruh ispred haustora, razlomljeno staklo prštalo je pod tenisicama kao puževa kućica pregažena kotačem bicikla na kišnom asfaltu. Ispred srednjeg ulaza, susjed Lipošćak pokušavao je pokrenuti auto, ali nije išlo. Tako to biva, nije dosta što je rat, nego ili za ručkom prevrneš čašu, zamackaš se senfom po majici opranoj u kadi punoj hladne vode koja stoji već tri dana, ili ti, jebiga, ne ide auto, i sva je prilika da neće ni krenuti dok se ne digne magla i dok ne počnu granate pa da ti ne ostane ništa drugo nego da opsuješ nešto, pljuneš na asfalt i vratiš se u podrum, psujući i granate, i auto i Boga i Tita koji su nas stvorili ovako naopake da nam i usred rata baksuz stalno leži na vratu.
Onda je Jakov krenuo prema njemu, pa smo krenuli Korda i ja i trenutak kasnije gurali smo prljavu zelenu škodu kroz jednako prljavi jesenski zrak, sve dok nije upalila i dok jutarnju tišinu nije razrezao reski zvuk trube.
Rat će potrajati još dugo, a susjed Lipošćak još sasvim malo. Umrijet će od srca i poneki od nas pomislit će kako smo glupi bili kao djeca, baš kao kad pronađeš svoje stare dnevnike i bude te pomalo sram svega što si napisao i nikada nećeš shvatiti da si zapravo baš sada glup, jer očekuješ od sebe djeteta da razmišlja o tome što će zadovoljiti tebe za tko zna koliko godina. A da shvatiš, pitao bi se gdje je nestala ona iskrenost i ono prljavo i maglovito jutro u kojem si gurao auto svog najvećeg neprijatelja, antiheroja tvog životnog stripa, i u kojem ste si na kraju mahnuli, na 96. strani, onoj na kojoj su samo tri sličice i ispod posljednje piše KRAJ.
Junaci i antijunaci u stripovima ne umiru, jer s njima bi umro i strip. Život je nešto zajebaniji, ali ako nešto znaš, onda znaš da u ratu od srca umiru samo dobri ljudi.
Post je objavljen 02.08.2008. u 00:03 sati.