U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
četvrtak, 17.07.2008.
Sunce u očima
|
Odrasli smo onoga dana kada smo, neprimjetno, prestali gledati u prašnjave ostakljene ormariće za plakate kina Luxor. I prije smo znali kako više nikada neće doći novi film, ali negdje duboko još smo bili djeca i svaki puta pogledali bi u tom smjeru, želeći prstima obrisati prašinu, tako da budemo sigurni da doista nema plakata i da će kino i ovog tjedna ostati prazno. A, onda je došao taj trenutak, potpuno neprimjetan, i tek za nekoliko tjedana, mjeseci, možda i godina, svatko je za sebe primjetio da može proći Mačekovom ulicom, provući se ispod vrbe, ili uz ogradu automehaničarske radionice, a da ne pogleda u smjeru Luxora i mjesta na kojem su nekad bili izvješeni plakati. Nekako u isti mah, prestali smo sjediti na stepenicama ispred kina i čekati djevojke, lizati sladoled na uskoj kamenoj ogradi, ili jednostavno pričati o svemu što nas čeka u životu i bacati kamenčiće u zeleni koš za smeće na kraju živice. Prvi puta u kinu sam bio baš u Luxoru, s tatom, čiji su brkovi bili sjajniji, a kosa crnja i gušća nego danas. Ja sam bio malen i vjerovao sam u ljepotu i sreću svijeta onako lijepo i jednostavno kako to znaju samo djeca. Gledali smo jednu od komedija iz ciklusa o onom francuskom žandaru, ne znam koji, iako bih mogao saznati, ali neke stvari i ne treba saznati, jer bile su zapravo sporedne u cijeloj priči. Nema sumnje kako smo, mi dječaci iz ulice Džemala Bijedića, puno puta gledali filmove noću, padale su jesenske kiše i rubovi traperica bili su nam mokri, snijeg se topio na stepenicama i šljunčanom prilazu, puhao je vjetar, a nebo je bilo tamnosivo kao zimska vunena kapa, igličaste kiše šibale su nam obraze, dočekivale su nas grude onih koji su zakasnili u kino ili toga dana nisu smjeli, kroz blatnjave lokve vode neki stari ljudi vozili su svoje bicikle, s podstavljenim nogavicama i dugačkim balonerima. A ipak, sva moja sjećanja uz Luxor su sunčana. Stojimo pred kinom u majicama kratkih rukava, sunce je visoko nad gradom, gledamo u šarene i uzbudljive plakate, u rukama čvrsto držimo karte, preplanula lica samo se malo mršte od odbljeska sunca u staklima ormarića za najavu filmova. Onda ulazimo, u prohladnom holu prepoznajemo poznati miris, dodirujemo zidove, smeđa izrezbarena vrata i onda pružamo karte, držeći ih jednako čvrsto, da teta na vratima lakše otkine...i za trenutak već sjedimo u drvenim tvrdim stolicama, smijemo se, pričamo i kada se ugase svjetla još samo poneko dobaci nešto, a onda se smirujemo i postajemo samo djeca s očima većim od svijeta. Kasnije, otvaraju se masivna bočna vrata i u našim očima je sunce, zabljesne nas poput preranog buđenja, poput neočekivanog obećanja nečeg lijepog, poput raspuknute ledene lubenice pokraj bokala punog jarko narančastog soka. U nekom crno-bijelom, možda Fellinijevom, filmu koji bi igrao u kinu Luxor tih godina, baš s ovakvom radnjom ni o čemu, znalo bi se koji je posljednji film, posljednja predstava u staroj zgradi. I kada bi se ugasila svjetla i u noći se izgubili posljednji koraci i dim cigarete rasplinuo se visoko nad krošnjom vrbe...ostao bi još samo vjetar, koji bi se na pustoj ulici poigravao posljednjim plakatom u životu jednog kina. Život je ipak nešto sasvim drugo i ne sjećam se koji je posljednji film koji smo gledali u Luxoru. Vjerujem, ipak, da nas je i tog ljetnog poslijepodneva zabljesnulo sunce, dok smo se posljednji puta ustajali s tvrdih stolica i posljednji puta se pozdravljali na stepenicama i kretali svatko u svojem smjeru, i ne znajući da je upravo to onaj trenutak u kojem odlazimo i iz djetinjstva i počinjemo, svatko svojim putem, odrastati u neke druge ljude.  (autor fotografije je Marko Pekić) Prije par mjeseci, u jednom novom i drugačijem svijetu, na najvećem karlovačkom groblju pokopana je teta sa šaltera kina Luxor. Na tu vijest svi koji su nekada dane provodili u ovom davno nestalom karlovačkom kinu vjerojatno su u zraku osjetili miris hola, osjetili ono dječje uzbuđenje pri dolasku novih plakata i, negdje u sebi, tugu što život nije crno-bijeli Fellinijev film, u kojem bi, umjesto plakata, u ormariće na zgradi kina Luxor stavili osmrtnicu i svi bi odmah znali o čemu se radi i toga poslijepodneva okupili bi se tamo, ne u vrijeme sprovoda, već netko u 4, netko u 6, a netko u 8, već kako im tog dana odgovara. I sjeli bi šutke, zažmirili i pomislili kako život još uvijek može biti onakav kakav su željeli da bude. I kada bi otvorili oči zabljesnulo bi ih ljetno sunce, kao kad u potpunom mraku kina zabljesne platno i krene odbrojavanje, onih prekrasnih par sekundi u kojima se cijeli život sastoji od očekivanja nečeg lijepog. |
- 19:16 - Komentari (34) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||