Marketing
Zadobarje, Nula, Radićeva i tako to...
(autor druge fotografije je Branko Rožman)
Zadobarje, Nula, Radićeva, Zadobarje, Radićeva, Nula, Zadobarje
Zadobarje
Nije nas četvero, samo troje.
Tata, mama i ja. Brat još nije rođen.
Ljeto je, ono mirno i tiho socijalističko ljeto. Vikendica u izgradnji, roštilj pred kućom, prijenosi nogometnih utakmica na radiju.
Dobra je hladna. Ipak, smijem se, plivam od mame do tate i natrag...
Smijem se.
Onako, kako se djeca smiju.
Kasnije, sjedim u ljetnoj stolici, ližem sladoled, sav sam zamrljan,
Mama me gleda i smije se.
Onako, kako se mame smiju.
Tata mi mrsi kosu.
Sve je puno trave, grmlja, drveća.
Ne smeta me, još uvijek nisam alergičan.
Dolazi još jedan ljetni sumrak, nov i uzbudljiv.
Nula
U Nuli je sjebano svjetlo u WC-u i dok perem ruke u ogledalu izgledam kao sablast. To me odmah obeshrabri. Imam dojam da sam bijel, ne onakav kakav je netko kad kažu da je bijel - nego da sam baš bijel.
U Nuli je inače Bajaga prasnuo jednu žensku koju znam. I bio je mrtav pijan. Baš na tom istom WC-u. I onda je napisao pjesmu "442 do Beograda".
Ali nije to tema.
Sandra sjedi s prijateljicama u kutu, a ja izgledam kao sablast.
Izlazim iz WC-a i pitao bih Šutu kako izgledam, ali on bi onda odjurio ostalima umirući od smijeha. Da smo barem cure.
Mislim, znam da je stvar u sjebanom svjetlu, ali svejedno sam obeshrabren.
Onda je ugledam, ugleda i ona mene...uglavnom, ugledamo se.
Dosta smo daleko, u disku je mrak i neka čudna svjetla, ali svejedno imam dojam da vidim svaku crtu na njenom licu, da vidim njene oči, kosu, osmijeh i pjegice.
Nema neke posebno izrazite pjegice, neki ih vjerojatno ne bi skužili ni na dnevnom svjetlu.
Ja nisam među njima.
Nešto kasnije - plešemo.
(kaže mi neki dan frendica da me čita dosta Karlovčana - oni koji čitaju ovo i još me znaju sada se valjaju po podu od pomisli na mene kako plešem)
Točnije, pripijeni smo jedno uz drugo i kao se nešto pomičemo. Povlačim noge po podu da je ne bih slučajno nagazio, ali imam vremena spustiti ruke nešto niže nego što je pristojno.
Ne reagira.
Ipak, kada je pokušam poljubiti, lagano izvije glavu i šapne mi "to ćemo poslije, vani, molim te".
Još kasnije, izlazimo van, a iz diska odzvanja:
Ti ćeš s njime da ideš na Jahorinu
Tamo je lijepo i zdravo, štaviše
A ja ću ostati u prljavom gradu
I ustima hvatati kapi kiše
Radićeva
Grad je pun. Večer je topla, miriše na vaniliju.
Držimo se za ruke i smijemo.
Onako, kako smo se nekad smijali.
Zadobarje
Četvero nas je, ali kao da nije.
Sjedim malo s njima, a onda jurim na plažu.
Bojana je važnija od tate, mame i brata.
Vruće je, zbilja je vruće. Dobra je, pak, i dalje hladna, no satima ne izlazimo iz vode.
Šprica me kad je zagnjurim, smije se kada je mažem muljem, onda zastane i pogleda me.
Onako.
Negdje daleko, u gradu, već traje rat.
Ovdje je mirno.
Ovdje je dobro.
Ovdje ljeto nalikuje na sebe.
Puno kasnije, obučeni sjedimo u travi, mene peku oči od alergije.
Kišem.
Smije se.
Onako, kako se smiješ kada si zaljubljen.
Radićeva
Terasa je puna, iako je hladno, iako puše vjetar, iako je rat.
Ne puca se jako dugo.
Pojmovi o vremenu su pomjereni, pa nam dva-tri mjeseca djeluju kao vječnost.
Ne puca se jako dugo.
Puca se, međutim, sada. Palo je blizu, ne znam gdje, nitko ne zna gdje, samo se čulo jebeno glasno i sada krešte i te proklete sirene i svi trčimo u Nulu.
Nula
Dolje ljudi ne vjeruju da se puca.
Misliš da se to događa samo u glupim horror filmovima, ali zbilja idu provjerit van.
- Zbilja se puca - kažu, ne vjerujući da je nas pedesetak uletilo dolje zato što se zbilja puca, nego valjda zato što smo se dogovorili da ih zajebemo.
Oni nas gađaju...
Oni pucaju u nas...
Šaljivi didžej ima odgovor na ovu situaciju.
Sandra plače.
- Ubit će me starci, jednostavno će me ubit.
U Nuli nema telefona. Mobiteli još nisu zavladali našim lijepim svijetom.
Pod granatama nije zdravo pješice kući.
Plače i čeka da je zagrlim.
Kad to napokon shvatim - zagrlim je.
Nismo više skupa, ali večeras, nekako, kao da jesmo. Ili kao da sam joj stariji brat ili nešto.
Sjedimo tako zagrljeni, a ja se sjećam one večeri.
I nekako mi dođe jako tužno kad pomislim da ni na Jahorini više nije lijepo.
Ni zdravo, štaviše.
Sa sedamnaest, ipak, previše si kul da dozvoliš nečem tako trivijalnom da te zaokupira.
Osim kada si sam.
Zadobarje
Nije nas četvero, samo troje.
Nedostaje mama, ne samo u Zadobarju. Ali to je druga priča. I duga.
Stojimo u travi, okolo je grmlje, okolo je drveće.
Jedno je palo na krov, probilo ga, sve je urušeno.
Neke stvari zauvijek su nepopravljive.
Ljeto je.
Nije toplo. Nebo je tmurno, kiša će, na plaži nema nikoga.
Ipak, sve je zeleno.
Gledam tu plažu, mislim na Bojanu.
Tko zna kojim putem, sjetim se rata i one večeri u Nuli.
Želim da sada Sandra zagrli mene.
Mislim i na Nju, naravno.
Iako joj to nikada neću reći. Tako sam, eto, odlučio.
Ljeto je, zeleno je, sve je puno trave.
Peku me oči.
Uvjeravam se da je to od alergije.
Post je objavljen 27.10.2008. u 10:17 sati.