|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
četvrtak, 06.11.2008.
Sve bi bilo drugačije da smo kod Kauflanda skrenuli lijevo...
Dok je hodao alejom posipanom kestenima, u Igorovim očima izmiješala su se tri svijeta.
Prvi, onaj stari, u kojem nije bilo rotora, tamo preko ceste, preko ograde, nadvijala su se stabla malih kiselih jabuka i dječaci koji su izlazili iz velike bijele zgrade Osnovne škole Veljko Vlahović pružala su ruke i brali ih na putu kući, tek poneku poklonivši djevojčicama, jer bili su to dani u kojima bi jabuka poklonjena djevojčici iz razreda mogla značiti samo urnebesan smijeh prijatelja i podjebavanje koje bi trajalo još danima.
Drugi svijet bio je ovaj sad, u kojem je hodao kroz jedva primjetnu maglu, posve sam u aleji, posve sam na svijetu, šutirajući mokro žuto lišće.
Treći je bio posve iznenadan, jedan od onih svjetova koji se pojave na tren i budu tako nevjerojatno živi, živi kako samo san može biti živ, tako da ga još dugo osjećaš i nakon buđenja i čini ti se da umjesto ulicama svoga grada šećeš istim tim snom.
U trećem pucalo je proljeće, vozili su automobili, djeca su se smijala i trčala, osjećao je miris iz pekare, blagi miris tek razmotane žvake, toplinu sunca na licu...i znao je da je to onaj trenutak u kojem dolazi proljeće, onaj u kojem iz aleje uđeš u Mačekovu ulicu i odjednom ispred stare bolnice ugledaš staru lipu razlistalu preko noći, zelena se razlije cijelim svijetom i osmijeh ti se pojavi na licu, kao nekada davno, kada si bio dijete i život je još uvijek obećavao samo dobre stvari.
Bio je to takav trenutak, a onda je na drvu, u sjeni guste zelene krošnje, u hladu blještavog sunčanog jutra, ugledao osmrtnicu. I bilo je to takvo jutro, nevjerojatno lijepo, i bio je to samo jedan od ta tri svijeta i Igor je znao da je to njegova osmrtnica.
I steglo ga je u prsima. Steglo ga je od tog iznenadnog trenutka, od dodira tog svijeta koji se još nije dogodio.
I činilo mu se da će se raspuknuti od tuge, ne zato jer je, eto, umro, nego zato jer u tom sunčanom jutru, u jutru u kojem lipa označi dolazak proljeća, nije bilo Maše.
Znao je da to nikome nikada neće moći objasniti, ali smatrao je kako je nekako posebno nepravedan i posebno tužan taj svijet u kojem je došao trenutak u kojem je njegov kraj, a Maše nema, Maša je tko zna gdje u svijetu, možda nasmijana, možda pospana, možda ljuta ili prehlađena, možda u nečijem zagrljaju, možda na poslu...bilo gdje, samo ne ovdje i samo ne igdje gdje bi mogla znati da je, eto, sinoć umro Igor.
*******
Iza naših leđa pod uličnim svjetlima stvarao se kaleidoskop neona - žutih i crvenih od McDonaldsa, plavih od Adriatic kasina i zelenih od crkvenog tornja obasjanog reflektorima. Ispred nas bila je duga zapuštena livada, Arhiv, Galerija i Knjižnica s jedne strane, a Dom HV i zgrade s druge. Mirisalo je na vodu, a kazaljke na novoj crkvi pokazivale su da je pola tri ujutro.
Desno je bila naša ulica, a lijevo je bilo sve drugo, lijevo je bio svijet i produžetak ionako već umorne noći, još malo magle u kosi i očima, još poneka kovanica u džuboksu i još malo ljepljiviji nepci od medice...
Sekunde ponekad traju čitavu vječnost pa se tako učinilo i te noći dok smo svega par sekundi stajali tamo, nitko nije rekao ni riječ, ali dobro smo znali da svi razmišljamo o istom.
Onda smo, istovremeno, neprimjetno sliježući ramenima krenuli desno i ugasili još jednu subotu, kao kad lagano navlaženim prstima utrneš svijeću, soba se ispuni mirisom dima i voska, a oči ti se fiksiraju na žaru koji crveno gori još nekoliko sekundi i onda nestane zauvijek.
*******
Dok smo bili djeca nikada nismo jeli kupine. Morao je doći cijeli jedan rat, morao je cijeli jedan autoput ostati pust i moralo je cijelo jedno kasno ljeto mirisati na izgubljeno djetinjstvo pa da siđemo na polja prekrivena korovom i pronađemo te divlje kupine.
- Ovo mi je prva kupina u životu - rekao je Igor i stavio je u usta.
- Ovo ti je druga kupina u životu - rekla je Maša i lagano dodirnula njegove usne prstima na kojima je ostala mala ljubičasto-plava mrljica.
Kasnije, dok je sunce polako zalazilo iza, činilo se, beskrajno udaljenog Starog grada na brijegu, sjedili smo u tom polju i čekali kraj ljeta.
- Ako sam dobro brojao, ovo mi je četrdeseta kupina u životu - rekao je Igor, osmjehnuo se i rukom krenuo prema licu.
- Čekaj, mrlje od kupina se ne brišu rukama - rekla je Maša, odmaknula kosu sa svojih pjegica i poljubila ga u jedinom trenutku naših života koji je nalikovao na film.
Posljednje ratne jeseni pao je velik snijeg dok su polja još bila puna kupina. Svijet je bio bijel dok smo jeli kupine omotane snijegom i osjećali se kao djeca i dok je svaka riječ odzvanjala u svijetu bijelom poput oblaka.
*******
Šutjeli smo, sitna kiša močila je naše starke, ulična svjetla razlijevala su se u prozorima, držali smo ruke u džepovima, a onda je Igor rekao:
- Prokleto sam tužan. Prokleto sam, jebeno, luđački tužan.
Krenuo je prema svom ulazu, a Beli je dobacio:
- A sve bi bilo drugačije da smo kod Kauflanda skrenuli lijevo...
Jebena stvar sa životom je što nije ni film niti priča. U životu nema pouke i nema pravila.
Kiša je i dalje močila grad, vjetar je nosio zaostalo lišće, a s nekog od crkvenih tornjeva zvona su označila prolazak još jednog dana.
*******
Dok je hodao alejom posipanom kestenima, u Igorovim očima izmiješala su se tri svijeta...
|
|
|
| < |
studeni, 2008 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
1 |
2 |
| 3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
| 10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
| 17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
| 24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|