Skela - kutak

Pogledom uperenim na osvijetljeni grad
zavijen u noćnu tišinu,
pokušavam razotkriti
značaj životne ubrzanosti.
U strahu od „sutrašnjeg dana“,
mnoštvom postavljenih pitanja,
želio bih proniknuti „tajnu“
koja mi ulijeva snage u ovoj misaonoj borbi..
Tek onda kada osjetimo strah,
tek onda kada nam život zastane na tren,
prepoznajemo veličinu darovane ljubavi.
Zar nas jedino strah pred smrću
može izdignuti iz tame
naše svakodnevne opterećenosti?
Uspijevamo li samo u strahu
progledati i doživjeti ljepotu
koju smo tamom zasjenili?
U nebeskoj neograničenosti,
osjećam smirenost još pomalo
uznemirene duše.
U promatranju uzvišenosti svega stvorenog,
postajem svjestan smislenosti
i neizmjerne veličine
ljubavlju prožetog Stvoritelja.


U Zagrebu, 19. svibnja 2011.
B.S.

U snovima me neprestano progoniš,
zarobljen sam pod težinom misli,
koje poput tamnih noći obavijenih
sjenkama nade i želja,
žude za pogledom tvojih
predivnih kristalnih očiju.
Ti kraljice, nebeska zvijezdo,
padni mi u zagrljaj,
neka snovi pretvoreni u stvarnost
postanu svakodnevica pod zrakama sunca.
Kraljice moja, ti Apolonova muzo,
obljubi me poljupcima svojim,
za kojima danomice čeznem.
Ispuni me blizinom i spokojem,
jer želim osjetiti mekoću kože,
miris kose i slatkoću usana,
nježnost dodira i snagu glasa tvoga.
Kraljice moja, čekat ću te,
pod zalaskom sunca,
ispod zvjezdanog neba,
dođi da te Apolon učini božicom svojom!

U noćnom žamoru
misli mi se isprepliću.
Svaka nosi svoju težinu
vremenskog, prolaznog.
U dosezanju onostranosti nebeskih sfera,
načinjem nemogućnost,
nedozrelost i plitkoću traganja za vječnim,
neodređenim ciljem.
Ipak, u darovanosti noći,
uviđam spokoj nemirne duše
koja u zaigranom naporu
čezne za čistoćom
u beskrajnom prostranstvu mogućnosti.
No, trenutnost spokoja,
u prolaznosti želja
i traganja za stalnošću,
i nepromjenjivošću,
utire put besmislenom hodu
kroz zemaljsko.
Savladan umorom
i napornim razabiranjem misli,
mirim se nemogućnošću prodiranja
u nedokučivi kozmos ljudske stvarnosti.

Nakon dugih traganja i lutanja,
tijekom uzaludnih promišljanja,
neprespavanih noći,
mračnih i trnovitih staza u potrazi za smislom -
ugledao sam svjetlo.
Osjetio sam nešto veličanstveno – spokoj!
U nevinom pogledu pronašao sam smiraj duše.
Srce kao da je oživjelo, kao da se ponovno
rodio novi čovjek, - čovjek spreman za ljubav.
U mnoštvu previranja, čeznutljivih pokušaja za ispunjenjem,
počeo sam vjerovati da postoji prava ljubav.
Istinska ljubav, ljubav izazvana iskrenošću,
spontanošću i djetinjim pogledom.
Znao sam da osjećam nešto što do sada osjetio nisam.
Srce je melodičnim ritmom odavalo znakove ushićenja,
kao da je probuđeno iz nekog dubokog sna.
Sada vjerujem da je ljubav zaista rođena,
jer pogled njen opečatio je hod u nešto novo –
put u svjetlo života na kojem koračaju dvoje ljudi – ona i ja!