|
U noćnom žamoru
misli mi se isprepliću.
Svaka nosi svoju težinu
vremenskog, prolaznog.
U dosezanju onostranosti nebeskih sfera,
načinjem nemogućnost,
nedozrelost i plitkoću traganja za vječnim,
neodređenim ciljem.
Ipak, u darovanosti noći,
uviđam spokoj nemirne duše
koja u zaigranom naporu
čezne za čistoćom
u beskrajnom prostranstvu mogućnosti.
No, trenutnost spokoja,
u prolaznosti želja
i traganja za stalnošću,
i nepromjenjivošću,
utire put besmislenom hodu
kroz zemaljsko.
Savladan umorom
i napornim razabiranjem misli,
mirim se nemogućnošću prodiranja
u nedokučivi kozmos ljudske stvarnosti.
|
