Skela - kutak

Ponekad je tako teško u mislima…,
ponekad se zapitaš čemu sve to,
što je uopće važno u ovoj zbrci od života?
No, i onda kada poželis da te nema,
kada sve želiš prepustiti vjetru da raznese,
uvijek te nešto pokreće dalje,
uvijek ti daje toliko snage da ne ostaneš na mjestu...
O, kada bih mogao biti nošen na krilima laganog povjetarca,
kada bi duša moja poput pepela bila raspršena u tmine
zvijezdanog prostranstva..
Kad bi u oči tvoje još jednom pogledao i ruke dotaknuo,
miris kose osjetio...
Bilo bi mi dovoljno za odlazak u vječnost,
gdje samo ljubav pobjeđuje...
I onda kada otputujem u doline vječnosti,
uvenuti će cvijeće,
padat će jesenjske kiše i obrisati ime moje
urezano sitnim slovima..
Ostat će samo spomen duboko zatrpan u srcima onih
kojima su sitna slova značila nešto...

Možda sam neočekivano i nepoželjno
ušetao u vrtove tvoga srca.
Svojim dolaskom, zasigurno sam unio nesklad
u tvom prelijepom kozmosu.
Ušetao sam nepozvano, neželjeno,
možda i sebično, unijevši kaos,
no osjetivši miris ljepote, koju sam tek
u tvojim vrtovima prepoznao.
Svaki cvijet u tvome vrtu ima svoje mjesto.
Svaki miris ima svoje značenje.
Sve je tako skladno i spokojno.
Oprosti mi na mojoj šetnji,
ali u tome vrtu nema izlaza i ne želim otići.
Tražim u njemu posao skromnog vrtlara.
Mogu li njegovati prekrasno cvijeće?
Mogu li čistiti staze kojima se prolazi?
Mogu li ga čuvati od neželjenih posjetitelja?
I u mislima razgovaram sam sa sobom,
Možda i ne tražim odgovore na svoja pitanja,
pa vjerojatno samo želim obznaniti
svoju pojavu u toj čarobnoj idili.
Vrtlar je ponekada neprimjećen,
On ponekada i ne želi biti primjećen.
Dovoljna je spoznaja da cvijeće cvijeta,
i svojim predivnim mirisima osvježuje okolinu.
Dovoljno je samo to da može biti dio tog
savršenog kozmosa.
Samo jedan neznatan djelić
među raspupanim ružama.
Samo jedna nezamjetna kap u moru „nečije“ ljubavi!

Resnik, 16. travnja 2011.
B.S.

U užurbanosti sadašnjeg trenutka
koračamo utabanim putevima,
obuzeti ustaljenošću i pasivnim
koracima prema nedostižnom cilju.
U strahu od nečeg novog,
iskustvom neiskušanog,
odmičemo pogledom,
zaobilazeći nepoznate,
Još neviđene obzore.
Pokušavamo u nepomičnosti
od neželjenih izazova odstraniti svakodnevna
nametanja novih mogućnosti,
jer nismo spremni
izdići se iz ustajalog blata naših snova.
Okamenjeni i zahrđali poput starog sidra
što stoji nepomično na dnu dubokog mora,
zadovoljavamo svoje čežnje
već proživljenim trenucima u stvarnosti
koja pati u kalupu naših misli i prikrivenih želja.
Koje li čari u nečemu milijun puta ponovljenomu?
Ima li dinamike u okorjeloj pasivnosti
naših susretanja i bezvrijednih pokušaja
u donošenju novih odluka?
Zastanimo nad stvarnošću,
jer zaobilazeći je,
naši koraci postat će težina
koju nismo spremni prihvatiti.
Imamo li snage unijeti svježinu u svakodnevicu
prihvaćajući novost koja nam se nudi?
Razmaknimo zavjese koje nam priječe pogled
na darovanost ljubavi i doživljajnost
onoga što se kao dosad iskustvom nedoživljeno
ukazuje na našim putevima.