Sjedeći mirno, ne radeći ništa. Proljeće dolazi, trava raste sama po sebi.

utorak, 03.05.2011.

Poduka učitelja Shunryu Suzuki-ja















Kada sam živio u hramu Eihei-ji u Japanu, svi su činili ono što je trebalo
činiti. I to je bilo sve... U dvorani za meditaciju sjedili smo u zazenu... ili
smo se klanjali Buddhi kada je za to bilo predviđeno. Jednostavno smo se
klanjali. I to je sve. Kad smo prakticirali zazen, nismo osjećali ništa
posebno. Nismo čak ni gajili neki poseban osjećaj za život u hramu. Za nas
je život u hramu bio posve običan život, dok su ljudi koji bi k nama dolazili iz
grada za nas bili neobični. Kada bismo ih gledali kako prolaze, mislio sam:
"Oh, došli su nam u posjet neobični svati !"

Ali jednom kada sam napustio Eihei-ji i neko vrijeme izbivao, povratak je bio
nešto posve neočekivano. Već sam na ulazu začuo brojne zvukove koji su
odavali da traje molitva - zvuke zvona i redovnike koji recitiraju sutre - i u
tom me je trenutku prožeo neočekivan dubok osjećaj. Suze su mi navrle
na oči ! Samo ljudi koji žive izvan hrama doista osjećaju ozračje kojim
zrači. Oni, pak, koji žive u njemu i svaki dan se posvećuju vježbanju ne
osjećaju ništa posebno... to vrijedi za sve što nas prati u životu.





# iz knjige predavanja Shunryu Suzukija, "Zen um, početnikov um", Zagreb, 2001.




Oznake: Shunryu Suzuki, zen, Eihei ji

- 23:59 - Komento o nokoshite kudasai (0) - Isprintaj ako želiš - #