/
ponedjeljak, 24.09.2012.
Sapunica II- tajne zanata
ponedjeljak, 24.09.2012.
Sapunica II- tajne zanata
|
"Život je prekratak da bismo pili loše vino" kaže jedan magnet. Dugo sam mislila da je to silno glupo. Zašto bi netko uopće pio loše vino? Nedavno sam ipak shvatila da je to višetruko primjenjiva parola. Ljudi nerijetko konzumiraju loše stvari, i to namjerno, iz raznih razloga. Misao se može primijeniti na hranu, na filmove... Volim filmove i gledam i one loše, iako nemam vremena za njih toliko kao prije. Ne ove nove loše filmove, ali stare loše da. S guštom. No što kada radiš relativno loš filmski proizvod? Ili popularan proizvod po kojem svi pljuju? Ovog tjedna na snimanju sapunice više sam se koncentrirala na ekipu iza kamere. -U početku smo snimali po 25 takeova, dok smo mislili da radimo umjetnost- kaže snimatelj iskreno. Onda su se opametili pa počeli snimati scene kojima je glavni uvjet da su prolazne, tj. uklapaju se u prosjek. No oni će dobiti loš scenarij i pokušati ga učiniti što uvjerljivijim, iako bi se glumci povremeno bacili na pod i valjali od smija ili umrli od neugode. Dok sam ja štrebala, svako jutro trčala do ogledala da vidim kakv mi je ten, pazila da ne jedem puno slatkog, otkrivala toplu vodu o korištenju mišića i disanja za razne stvari, razmišljala o članku u New York Timesu u kojem poznati glumci govore o najboljim i najgorim savjetima i uputama koje su dobili u karijeri i prekapala po ormaru u potrazi za odjećom bez vidljivih loga koja se ne mora peglati, oni su se dobrano namučili. Tri dana u tjednu rade od jutra do mraka s potpuno nepoznatim ljudima i s njima provedu više vremena nego s obitelji. Ti ljudi se više vežu za njih nego obratno, ali one koji su im bili dobri nekako zapamte, iako su upoznali već valjda pola grada. Jedu i piju junk, žive tuđe živote. Čuju svakakve priče iz života koje spadaju pod ono "istina je čudnija od fikcije" i sa strane promatraju razne frustracije i drame. Snimaju u malim sobama s ogromnim raspelima i čudnim bojama zidova, nepospremljenim stanovima i tjeraju glumce da urliču toliko da gazde na drugom katu dobivaju živčani slom. O glumcima bi mogli pričati horor priče nadugačko, ali spomenuli su svaki možda jednu, ono što im se najviše urezalo u pamćenje. Rade masne šale, pričaju glupe viceve, sprdaju se sa svime, politički su nekorektni, ali ipak su u radu pristojni, poštuju starije, pažljivi su, razbijaju led, mjenjaju energiju, staju na loptu, igraju nogomet preko cijele ulice, zezaju prolaznikedivljaju po uredima, trude se pomoći ti na razne načine, paze na detalje. Jedan tjedan se slamaju od težine posla, drugi im je opušteniji i zabavniji, ali sve se nekako stopi u jedan dugi, ludi period kojeg se nekako mutno sjećaju. A mi ostali sjedimo pred teveom, guštamo i pljucamo. Za kraj, par tajni zanata od starijeg i iskusnijeg kolege: Ako si izgledaš grozno dok se gledaš na displeju kamere....ne gledaj se. Ako zaključiš da si preloš i da će ti se prijatelji smijati.....reci da su ti rekli da tako glumiš. I jedna produkcijska: Galamom se prikrivaju trenuci kad zaštekaš u dijalogu/glumi, pa budi glasan. |
- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 17.09.2012.
Kolači
|
Neki dan ispunjavala sam upitnik koji je tražio da se navedu hobiji odnosno omiljeni načini provođenja slobodnog vremena. Stavila sam uobičajene stvari, pa prvi put dodala nešto novo. Krenula sam pisati cooking, zatim to izbrisala pa stavila baking. Prvi put sam malo o tome razmišljala na takav način. Doista, kuham, ali nisam još tako dobra u tome da bi me se znalo kao nekog kod koga se baš mora jesti. No svi znaju da volim peći, jer često maltretiram ljude s raznim eksperimentalnim kolačima, a posebno za blagdane. Volim jesti, a da bih jela često moram skuhati, to je tako kako je. No pečenje je druga stvar. Kolač nema neku nutritivnu vrijednost, znači više je dekorativan nego funkcionalan. Kolač je također lako zeznuti na masu načina, bilo time da miješaš premalo, previše, ne čekaš da se nešto ohladi, ili pak čekaš, ili dodaš nešto u krivom trenu. Ne radim često takve kolače, ali prilika za zarib uvijek ima napretek. Znači, nekome tko još nije ni opušten kuhar, pečenje je vrlo uzbudljivo. Plus, kolači su užitak, a ljudi vole uživati. Volim omogućiti ljudima da guštaju. Kada se sve to uzme u obzir, mislim da ću odsada redovito dalje stavljati pečenje kolača pod hobije. So many cakes, so little time... Oznake: kolači, hrana, kuhanje |
- 12:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 10.09.2012.
Vikend
|
Kažu da je dobro zamijeniti namještaj svakih 40godina. Ili, ako to i ne kažu, mi smo to izmislili, Super G, Piano man i ja. Otišli smo u dućan i ulovili krasan novi blagavaonski stol sa stolicama. Čak i jastučićima. Još samo da ga dovezemo i sastavimo i nova era može započeti. Biti ćemo sentimentalni i nedostajati će nam stari stol s ladicom, ali utješit ćemo se dobrom hranom, nadam se. Kad smo već bili kod namještaja, Piano man je odlučio počastiti svog novog ljubimca. Ljubimac Gricko neustrašivi je mačor koji lovi sve što se miče, bilo ljuskavo, pernato ili ostalih pokrivnih uvjerenja. On je jedan ležeran mladić velikih nogu od kojeg očekujemo da će brzo narasti i prerasti sve sve svoje igračke, te se iz hobija početi baviti sumo hrvanjem. Kako je narančast, možda uskoro otkrijemo da je zapravo miješani tigar, što bi mnogo objasnilo. U revijalnom tonu, završismo vikend na izložbi mačaka. Bila sam dosad na dvije pseće. Na prvoj sam se podsmjehivala izlagačima, na drugoj mi je sve već postalo normalno. Za razliku od pasa, natjecateljske mačke ne izvode ništa (koliko sam vidjela), glavni zadatak im je da budu mirne i jastučaste. Kavezi su im često uređeni kao budoiri, s hrpom tkanine koja im naglašava oči i slično. Bilo je zabavno. Otkrila sam nove pasmine i slušala zanimljiva sudačka objašnjenja te se divila šarenim tkaninama. Čak sad razmišljam da odem na onu svjetsku izložbu, koja će biti u Areni.... |
- 23:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 03.09.2012.
U điru 2
|
Dan 6 Odmaranje na plaži. Žalost zbog sasušenih smokava. Krađa ono malo preostalih na stablima. Večernja šetnja Krkom. Dan 7 Šetnja Vrbnikom. Odmaranje na plaži. Večera u konobi. Uguravanje sladoleda u sebe pod svaku cijenu nakon obilne večere. Opskrba medicom. Dan 8 Spora vožnja pretrpanim autom prema Zg. Plitvice. Gužva, vrućina, predivna jezera. Živčani slomovi zbog ljudi koji se ubacuju preko dugačkog reda. Konačno kod kuće. Pizza sa susjedima Dan 9 Obilazak grada. Dalmatinski ručak. Rođendanski bowling koji nam je svima silno zabavan, ali, kako se kasnije pokazuje, i pomalo bolan. Dan 10 Kiša. Propada Špancirfest u Varaždinu. Opet. Brzinska šetnja oko jezera. Hamburger iz hamburger bara za predjelo, riba za ručak. Ubojstvo hranom. Muke po Bluetoothu iliti kako izvaditi masu slika iz Samsung Galaxya relativno brzo i bez živčanog sloma. Odgovor- teško i nikako. Dan 11 Ispraćaj na kolodovru. Ameri odlaze. Kraj godišnjeg. Povratak u svakodnevnicu. |
- 15:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
