/
ponedjeljak, 24.09.2012.
Sapunica II- tajne zanata
ponedjeljak, 24.09.2012.
Sapunica II- tajne zanata
|
"Život je prekratak da bismo pili loše vino" kaže jedan magnet. Dugo sam mislila da je to silno glupo. Zašto bi netko uopće pio loše vino? Nedavno sam ipak shvatila da je to višetruko primjenjiva parola. Ljudi nerijetko konzumiraju loše stvari, i to namjerno, iz raznih razloga. Misao se može primijeniti na hranu, na filmove... Volim filmove i gledam i one loše, iako nemam vremena za njih toliko kao prije. Ne ove nove loše filmove, ali stare loše da. S guštom. No što kada radiš relativno loš filmski proizvod? Ili popularan proizvod po kojem svi pljuju? Ovog tjedna na snimanju sapunice više sam se koncentrirala na ekipu iza kamere. -U početku smo snimali po 25 takeova, dok smo mislili da radimo umjetnost- kaže snimatelj iskreno. Onda su se opametili pa počeli snimati scene kojima je glavni uvjet da su prolazne, tj. uklapaju se u prosjek. No oni će dobiti loš scenarij i pokušati ga učiniti što uvjerljivijim, iako bi se glumci povremeno bacili na pod i valjali od smija ili umrli od neugode. Dok sam ja štrebala, svako jutro trčala do ogledala da vidim kakv mi je ten, pazila da ne jedem puno slatkog, otkrivala toplu vodu o korištenju mišića i disanja za razne stvari, razmišljala o članku u New York Timesu u kojem poznati glumci govore o najboljim i najgorim savjetima i uputama koje su dobili u karijeri i prekapala po ormaru u potrazi za odjećom bez vidljivih loga koja se ne mora peglati, oni su se dobrano namučili. Tri dana u tjednu rade od jutra do mraka s potpuno nepoznatim ljudima i s njima provedu više vremena nego s obitelji. Ti ljudi se više vežu za njih nego obratno, ali one koji su im bili dobri nekako zapamte, iako su upoznali već valjda pola grada. Jedu i piju junk, žive tuđe živote. Čuju svakakve priče iz života koje spadaju pod ono "istina je čudnija od fikcije" i sa strane promatraju razne frustracije i drame. Snimaju u malim sobama s ogromnim raspelima i čudnim bojama zidova, nepospremljenim stanovima i tjeraju glumce da urliču toliko da gazde na drugom katu dobivaju živčani slom. O glumcima bi mogli pričati horor priče nadugačko, ali spomenuli su svaki možda jednu, ono što im se najviše urezalo u pamćenje. Rade masne šale, pričaju glupe viceve, sprdaju se sa svime, politički su nekorektni, ali ipak su u radu pristojni, poštuju starije, pažljivi su, razbijaju led, mjenjaju energiju, staju na loptu, igraju nogomet preko cijele ulice, zezaju prolaznikedivljaju po uredima, trude se pomoći ti na razne načine, paze na detalje. Jedan tjedan se slamaju od težine posla, drugi im je opušteniji i zabavniji, ali sve se nekako stopi u jedan dugi, ludi period kojeg se nekako mutno sjećaju. A mi ostali sjedimo pred teveom, guštamo i pljucamo. Za kraj, par tajni zanata od starijeg i iskusnijeg kolege: Ako si izgledaš grozno dok se gledaš na displeju kamere....ne gledaj se. Ako zaključiš da si preloš i da će ti se prijatelji smijati.....reci da su ti rekli da tako glumiš. I jedna produkcijska: Galamom se prikrivaju trenuci kad zaštekaš u dijalogu/glumi, pa budi glasan. |
- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
