/
ponedjeljak, 27.02.2012.
Deset godina poslije
ponedjeljak, 27.02.2012.
Deset godina poslije
|
Te dvije čudne riječi ,"godišnjica mature". Evo, već sam se naježila. Godinama se osjećam čudno nakon što čujem taj izraz, zabrinuto i pomalo uplašeno. Nije mi nikad bilo jasno zašto, zapravo. Nisam imala traume u gimnaziji, odnosno, za njih nisu bile krive moje kolege (Za razliku od osnovnjaka. To je bio užas.) Kad sam promijenila razred nisu ni profe bile nešto pregrozne. Sve je bilo ok. Pa zašto onda to? Konačno mi je sinulo neki dan, dok sam se spremala za kavu s dvije kolegice iz razreda. (Od nas 3 za stolom, dvije su propustile desetu godišnjicu lani. Bila je, smatramo, blesavo organizirana). Godišnjice mature slične su razgovorima za posao ili prvim spojevima. To su stresne situacije u kojima se nastojiš nekome svidjeti. Praviš se bolji nego što jesi, opušten, sposoban, lijep, zadovoljan. Zapravo se potajno uspoređuješ s kolegama da dobiješ bolju sliku o tome kakav je zapravo tvoj život. "Postala sam najmlađa direktorica pa sam kupila stan. Plešem slasu, planinarim i crtam. Trenutno se spremam na put u Maroko sa dečkom". Druga stvar je u tome što se odnos s kolegama promijenio. Provodio si s nekim ljudim dobar dio godine, dijelio stresne situacije,no to je bilo toliko davno da se mutno toga sjećaš. Ne sjećaš se zajedničkih fora, zaboravio si kad si se izašto na nekoga ljutio i kako ste se skupa rugali profesoru iz hrvatskog kad je imao svoje glupe trenutke. Promijenili smo se. Svašta se dogodilo u međuvremenu. Faks, seks, posao, novac. Imamo nove prijatelje, nove hobije, novu odjeću i nove živote. Bili smo zajedno u ratu, ali danas smo veterani koji sasvim dobro žive u svijetu mira. I naši razgovori su općeniti. Radio, magistrirao, oženio se, dobio djecu, živi u centru. Teme se ispspavaju na isti način kao sa strancima, poznanicima ili susjedima, dok se ne nađe nešto za što se možeš uhvatiti i o tome razgovarati neko vrijeme uz iskreno razumijevanje i smješak. Iskreno, kad se sjetim slika s večere na kojoj smo slavili maturu, polupijane mlađarije u piceriji blizu mora, i kad se sjetim sebe u pozadini jedne slike, s rozim kolutom za plivanje, dođe mi da si odvalim šamarčinu. Bila je, naime, ta Candy nevjerojatno glupa. Ali radila je na tome, i još radi. Sada je malo pametnija. I to je jedan od dobrih pokazatelja da je prošlo puno vremena i da su stvari sada puno drugačije. Promjene su svuda oko nas, normalan dio života. Ne bih se trebala sjećati tadašnjeg druženja sa sjetom ili pomalo žaliti zato što se s nekim više ne čujem. Zašto žaliti za vremenom kad si bio pilić na farmi kad si sada fina masna free range koka? Ne znam zašto se to događa. Možda je to podsjećanje na starenje, smrtnost i prolaznost ili nešto jednako filozofski. Ali mislim da je ovog vikenda to žaljenje konačno prestalo. |
- 23:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 20.02.2012.
Be all you can be
|
Svake godine dobijem poriv za maškaranjem i odlaskom na karneval, ali rijetko kad ostvarim svoje ideje. Mislim da je to zato što obično u zadnji tren shvatim da bez opsežnih priprema ne mogu biti ništa bolje/drugačije od nečeg iz dućana, a nemam uvijek ni društvo, pa odustanem. Djelomično je to i zato što nisam dovoljno puta išle u maškare kao dijete, smatram. No 2009. i 2010. išla sam na Riječki karneval, na ovaj zadnji u kostimu iz Getroa za 20ak kuna, i stvarno sam se sjajno zabavila. Divili smo se maskama i alegorijskim kolima, objašnjavali ih Englezu, krkali dok nam nije bilo zlo i smrzavali se. No, ove godine od silne vikend lijenosti nismo se ni maškarali ni išli ni u muzej grada ni u Rijeku ni u Samobor. Strašno. Pripisat ćemo to proljetnom umoru :P Ali iduće godine možda konačno budem jedna od ovih stvari o kojima razmišljam godinama... -Wednesday Addams, sva u crnom, s bezglavom lutkom. -James Dean iz Buntovnika. Treba mi samo perika s kokoticom. -Black Widow . U biti, može bilo koja Marvelova junakinja u priprijenom kostimu. Ili DC-eva Poison Ivy, kostim bi bio zabavan. -Časnica s originalnog Enterprisea iz 60ih. -Navijačica- pomponi, skakutanje i sve. (Za ovo želim nabaviti jedan od starih kostima iz Rijeke. Pitam se postoji li negdje tajna burza kostima. Ako tko zna nek mi javi.) -Marioneta- to sam vidjela ove godine. Jednostavno, a fora. |
- 14:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 13.02.2012.
Šteta
|
U ono doba (prije deset godina) internet je bio spor i skup, a Napster je bio nedavna i neprezaljena povijest. Srecom, u gradskoj knjiznici si mogao posuditi cde i skinuti glazbu s njih, skoro pa besplatno. Sjecam se, jednog dana sam posudila dvostruki Greatest hits Whitney Houston. Na omotu je Whitney stajala na ljestvama s busilicom, ulovljena usred vjesanja vjerojatno pedesete zlatne ploce na zid. U mom drustvu,ako si drzao do sebe, kao tinejdzer nisi govorio glasno da slusas Mariah Carey ili Celine Dion. Imao si mozda par njihovih pjesma, negdje sakrivenih u nekom folderu, ili cd medju knjigama. Po nekoj logici, Whitney Houston nije bila daleko od tog djira. Ali dok sam rippala pjesme s cda i ljutila se kad se neka pokazala necitljivom, nije mi uopce bilo stalo da se skrivam zbog Whitney. Ona je imala talent i bila je zgodna, a nije nikad hodala uokolo polugola kao sto su Carey i Aguilera radile u to doba. Kod Whitney, te nista nije nerviralo, osim toga sto se povremeno mlatila s muzem, i, govorilo se, rekreativno se drogirala. Snimila je relativno malo albuma, ali imala je hrpetinu hitova. Najnagradjivanija inajprodavanija pjevacica. Miljenica Amerike, njena verzija himne usla je na Billboard i stalno se spominje kao jedna od najboljih, i izvlaci kao primjer kad netko zabrlja himnu. Snimala je filmove, i nije glumila lose, za razliku od Madonne. Pjevala je pop pjesme, ali one nisu bile preglupe. Nisi joj mogao nista zamjeriti. (Tada nisam pojma imala da ju vec godinama optuzuju da njena glazba nije dovoljno crna i da se prodala bijeloj pop publici. Niti da je brak s Brownom farsa.) Bila je jednostavno mocna. Dugi tonovi,visoki ali ne iritantni, snazan glas u krhom tijelu, jezenje koze koje si uvijek osjecao u nekim dionicama. Pjevala je s lakocom i bila odgovorna za mnoge grozne nastupe na karaokama i talent souovima, ali i za mnoge sjajne nastupe. Kad dobro otpjevas Whitney, svi znaju da si faca. U to doba sam otkrila njene vesele pop 80e, koje su bile zgodan odmor od balada iz 90ih s kojima sam odrastala. Glazbeni kriticari se uvijek rugaju 80ima, ali vec sam tada znala da ih volim i nije mi uopce bilo neugodno zbog toga. A nakon nekog vremena....zaborav. Fakultet, dileri glazbe i filmova, jeftiniji i brzi internet, poslovi, novi bendovi, Yout tube, torrenti. Jos droge, jos mlacenja s muzem,razvod, lijecenje, promjene u glasu, intervju s Oprah. Rekoh sebi, nece ovo dobro zavrsiti. Dok je pricala o nekoc svakodnevnom drogiranju jednostavno je izgledalo kao da joj nedostaju dobri stari dani. (Oprah: "Znala sam ja da nisi tako dobra i draga kao sto ti je bio imidz. Znala sam da ces puknuti prije ili kasnije." Doslo mi da ju klepim.) Slusala sam samo njene stare stvari. Na nove bas i nisam trzala. Sve do Million dollar bill. Super zvuci. Mozda bude nesto od nje. Michael Jackson. Amy Winehouse. I sada ona. Svi su iznenadjeni. Ali opet...nije kao da se nije ocekivalo. Ali nadali smo se da ce izvuci, djelovala je ok. No bila je i savrseni primjer djeci i mladjim kolegama sto droga radi od covjeka. Uz sve sto je postigla, kad pomislis na taj glas ne mozes ne pomisliti na svu tu drogu. Jednostavno vrazja steta. |
- 09:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.02.2012.
Snijeg na moru
|
Dok sam živjela na moru snijeg je padao svakih deset godina. Točno se sjećam- snijeg u osnovnoj, snijeg u srednjoj i snijeg na faksu. Trajao bi najviše tri dana. Prvi dan bila bi to velika uživancija i narodno veselje, pogotovo ako ga je bilo dovoljno za sanjkanje i grude. Trećeg dana bi već svima dojadio i počeli bi se žaliti, a on bi se zatim džentlemenski brzo otopio. Uvijek je postojao problem nedostatka zimske opreme, unatoč postojanju bure,ali riješio bi se navlačenjem slojeva na slojeve. S godinama su se pojavile i kvalitetne rukavice, robusnije cipele i slično. Zimska oprema prihvaćena je i kao modni dodatak. Jedan moj kolega iz srednje imao je teoriju da nisu važne cipele već "samo treba znati hodati po snijegu. Ideš polako i to je to". Otkad sam se odselila, prvo na određeno, a zatim i na neodređeno, snijeg je padao skoro svake godine. Jedne godine čak u obje zime. Jako me frustriralo to, sad kada ima snijega i ja imam dobar fotić nisam na licu mjesta. Samo ga gledam preko interneta. Nikako da doživim pošteni snijeg na moru. Ove godine ima ga toliko da će se legende o njemu pričati godinama. Ekipa iz susjednog kvarta izgradila je Donat od snijega. Snijega, naravno, ima i ovdje, ali nije to to. Doduše, sviđa mi se kako pada, pravi pršić sinatrast, što škripi i što se je postojan poput friza Heidi Klum. Pahuljice su bile jako lijepe danas, baš kao nacrtane. Možda sam se malo čak opustila u hodanju po snijegu. (Što se za bljuzgu ne može reći. ) Čak sam hodala do tržnice i natrag u subotu. Smrzla sam se ko siga. Nikad više na takav vjetar bez vunenih čarapa. Imam i rum punč s kojim mogu kratiti gledanje kroz prozor. Snježno iskustvo je vrlo civilizirano, relativno opušteno, stoičko... A u mom starom kvartu odvija se komedija-dućan je prodao sve zalihe, ljudi se ili skližu po cesti ili ne izlaze iz kuće, auti se zabijaju, gura ih se, pas se zabavlja skakućući po vrtu dok se ne sledi, mačka ne bi izašla kroz vrata ni da joj platiš, fotografira se i snima kao da nema sutra.... |
- 22:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
