/
ponedjeljak, 27.02.2012.
Deset godina poslije
ponedjeljak, 27.02.2012.
Deset godina poslije
|
Te dvije čudne riječi ,"godišnjica mature". Evo, već sam se naježila. Godinama se osjećam čudno nakon što čujem taj izraz, zabrinuto i pomalo uplašeno. Nije mi nikad bilo jasno zašto, zapravo. Nisam imala traume u gimnaziji, odnosno, za njih nisu bile krive moje kolege (Za razliku od osnovnjaka. To je bio užas.) Kad sam promijenila razred nisu ni profe bile nešto pregrozne. Sve je bilo ok. Pa zašto onda to? Konačno mi je sinulo neki dan, dok sam se spremala za kavu s dvije kolegice iz razreda. (Od nas 3 za stolom, dvije su propustile desetu godišnjicu lani. Bila je, smatramo, blesavo organizirana). Godišnjice mature slične su razgovorima za posao ili prvim spojevima. To su stresne situacije u kojima se nastojiš nekome svidjeti. Praviš se bolji nego što jesi, opušten, sposoban, lijep, zadovoljan. Zapravo se potajno uspoređuješ s kolegama da dobiješ bolju sliku o tome kakav je zapravo tvoj život. "Postala sam najmlađa direktorica pa sam kupila stan. Plešem slasu, planinarim i crtam. Trenutno se spremam na put u Maroko sa dečkom". Druga stvar je u tome što se odnos s kolegama promijenio. Provodio si s nekim ljudim dobar dio godine, dijelio stresne situacije,no to je bilo toliko davno da se mutno toga sjećaš. Ne sjećaš se zajedničkih fora, zaboravio si kad si se izašto na nekoga ljutio i kako ste se skupa rugali profesoru iz hrvatskog kad je imao svoje glupe trenutke. Promijenili smo se. Svašta se dogodilo u međuvremenu. Faks, seks, posao, novac. Imamo nove prijatelje, nove hobije, novu odjeću i nove živote. Bili smo zajedno u ratu, ali danas smo veterani koji sasvim dobro žive u svijetu mira. I naši razgovori su općeniti. Radio, magistrirao, oženio se, dobio djecu, živi u centru. Teme se ispspavaju na isti način kao sa strancima, poznanicima ili susjedima, dok se ne nađe nešto za što se možeš uhvatiti i o tome razgovarati neko vrijeme uz iskreno razumijevanje i smješak. Iskreno, kad se sjetim slika s večere na kojoj smo slavili maturu, polupijane mlađarije u piceriji blizu mora, i kad se sjetim sebe u pozadini jedne slike, s rozim kolutom za plivanje, dođe mi da si odvalim šamarčinu. Bila je, naime, ta Candy nevjerojatno glupa. Ali radila je na tome, i još radi. Sada je malo pametnija. I to je jedan od dobrih pokazatelja da je prošlo puno vremena i da su stvari sada puno drugačije. Promjene su svuda oko nas, normalan dio života. Ne bih se trebala sjećati tadašnjeg druženja sa sjetom ili pomalo žaliti zato što se s nekim više ne čujem. Zašto žaliti za vremenom kad si bio pilić na farmi kad si sada fina masna free range koka? Ne znam zašto se to događa. Možda je to podsjećanje na starenje, smrtnost i prolaznost ili nešto jednako filozofski. Ali mislim da je ovog vikenda to žaljenje konačno prestalo. |
- 23:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
