/
ponedjeljak, 29.11.2010.
Rukomet
ponedjeljak, 29.11.2010.
Rukomet
|
Hladno je i pada kiša i postoji dobra mogućnost da se za dva sata pretvorimo u snjegoviće. Ipak, Mirni Zagrepčanac i ja hrabro krećemo na utakmicu u Arenu. Mentalno se pripremamo za prometni krkljanac, ali imamo sreće -hvatamo Doris Day parking. Karte za utakmicu koštaju 1 kunu i zato sjedimo u zadnjem redu. Kad to shvatim lagano mi je zlo i zamišljam sebe kako cijelo vrijeme škiljim pokušavajući razaznati mrave na terenu. Ubrzo shvaćam da se, zapravo, sve odlično vidi, i publika i igra. Po staroj navici iz starog kina ne obazirem se na broj sjedala već produžim dalje redom do mjesta gdje se još bolje vidi. Sjedamo desno od glavne kamere, iznad protivničkog gola. Počinjem vježbati osmjeh isprike za slučaj da nas netko digne sa sjedala, ali to se ne događa. Arena je ,čini mi se, napola puna, ali atmosfera je sjajna, a zvukovi bodrenja probijaju uši u nekim trenucima. Sve bi bilo savršeno kad bi se odnekud pojavio tip s grickalicama, no ako ga ima, ne da mu se doći do nas. Šmrc. Miris kikirikija oko mene čini me gladnom i ljubomornom. Jednom sam pisala o ženskoj rukometnoj utakmici, bila je doista brza i žestoka, ali bilo je teško pisati o njoj. I naravno, nije bilo toliko zabavno gledati kad se brineš da li si sve dobro zapisao. Ovdje je zabavno, a mogu si dopustiti i da se zamislim na trenutak ili da mi pogled odluta na zaštitare, maskote ili plesače akrobatskog R'n'R-a, no tada se obavezno dogodi neka spektakularna akcija. Čini mi se kao da mi dajemo više golova od njih, ali vodimo zapravo za gol ili 2. Žao mi je što ne znam imena igrača pa ne mogu skandirati kad daju gol. Često sve nalikuje grčko-rimskom hrvanju. Napeto je i prolazi brzo. Konačno shvaćam zašto se daje ritam tijekom napada, tako da publika može raditi nešto drugo osim kršenja ruku i gledanja kroz prste. Kada nam daju gol ime igrača se izgovori toliko tiho da ga se jedva čuje, od čega se smijuljim. I tako u napetom iščekivanju utakmica prolazi u trenu, Zagreb pobjeđuje i odjednom je kraj. Arena mi izgleda lijepo, pa buljim kao seljanka dok izlazimo. Ima i nedovršenih dijelova, lokvi na cesti i sklizavih površina, ali pokušavam ih ignorirati. Ubacujemo se u auto dok pahulje postaju sve veće. Javljam Super G da podgrije ručak. Fora način za provesti nedjeljno popodne. Jedna stvar mi ipak nije jasna. Kad preko mikrofona dreknu "obrana", zašto svi počnu vikati BUUUUUU umjesto da viknu OBRANA? |
- 13:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 22.11.2010.
Tjedan u zaključcima
|
Tko kaže da voli raditi s ljudima očito je lud. Ili nikad nije radio s ljudima. Lakše je utući masu para u promidžbu knjige nego platiti lektora i urednika. Kolači, grickalice i Cola su dobre stvari. Ali sve dobre stvari treba pažljivo kombinirati u odgovarajućim količinama. Sva sreća da je Interliber samo jednom godišnje po 4 dana. U stanu ozbiljno ponestaje mjesta. Protiv božićnih reklama rano u studenom se ne možeš boriti. Jedini način za očuvanje zdravog razuma je praviti se da ih ne vidiš. Međunarodni sajam erotike i prateće industrije cjenovno diskriminira muškarce. Vrijeme je da se izmisli telepatija. Glasnice doista imaju previše posla. |
- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 15.11.2010.
Eeeek
|
Prošlo tjedna jedna radio stanica je pustila Last Christmas. Još smo bili na jednoznamenkastim datumima. Srećom, nisam ju čula osobno, ali kad mi je rečeno za nemili incident osjećala sam se ....zgroženo. Osjećala sam se kao glavni lik knjige (i filma) About a boy, koji se ježi jedne božićne pjesme i svake godine ju čuje sve ranije i ranije. Sad, ja volim tu stvar, ali jednostavno je prerano. I da nije 15 'C bilo bi jednostavno preglupo. Ok, Lesnina i slični već imaju božićne kataloge, božićni keksi, marcipan i druge stvari većse mogu nabaviti u dućanima, putničke agencije nude Novu godinu u Istanbulu, ali ovo je....fuj! Upropastit će mi Božić! A bez Božića kako ćemo preživjeti zimu??? |
- 09:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 08.11.2010.
Tečaj / Kako biti dobar
|
Njemački U srednjoj jezičnoj, koliko se sjećam, baš svi su učili engleski, a drugi jezik bio je njemački ili talijanski. Onih koji su tek u srednjoj počeli učiti engleski u razredu je bilo oko 5 i oni su imali pravo učiti od početka, polako i na tentane. Mi novi "Nijemci" smo, naravno, upali u 4. godinu učenja i morali stizati ostale kako god smo znali. Najčećšće kroz repeticije koje nam je držala ili profa njemačkog ili njena umirovljena frendica. Ovdje bih mogla razvezati priču o reketu, nepoštenju i fuj ljudima koji su se motali po zbornici te škole, ali to ću ostaviti za neki drugi post. Uglavnom, vrlo iznervirana krenula sam na prvi stupanj njemačkog, uz studoše, umirovljenike, iznajmljivače apartmana i slično. S obzirom na ogromno iskustvo, bila sam često najbolja. Čak sam nekoliko puta dobro razumjela razgovor s kazete koja je krčala preko preloših zvučnika mini linije i izazvala zavist kolega. Nakon toga sam promjenila razred i profu njemačkog i odjednom mi taj jezik više nije bio tako grozan i nije izazivao traume, znojenje, čvoreve u želucu i slično. Učila sam ga i na faksu. Naglasak je bio na konverzaciji i vokabularu struke. Uglavnom ga nisam pričala od 4.godine i pozaboravljala sam sav vokabular. Ipak,danas bih ga rado pričala, unatoč mnogim greškama koje bih napravila. Ranije sam jako pazila na točnost i uopće nisam bila tako opuštena kao danas. Španjolski U četvrtom razredu ravnatelj je imao nadahnut potez- zaposlio je neku našu ženu koja je odrasla u Južnoj Americi da nam drži španjolski. Tada su španjolske sapunice još bile u modi pa je na prvi sat došlo više ljudi nego što je stalo u razred. Naravno, tijekom polugodišta redovito se pojavljivalo jedva nas 10. Termin je bio najgori mogući-subotom u 10 ujutro. Spacey iz mog razreda mi je pružala moralnu potporu i uglavnom se pojavljivala jednako često (rijetko) kao ja, ili još rjeđe. Naravno, ona pamti kao slon, pa je, kad bi se konačno pojavila, puno bolje pričala španjolski od mene. Knjigu još imam, kao i bilježnicu. Čak i rječnik koji se prodavao na kiosku. Ne sjećam se više niti jedne jedine riječi ili konstrukcije. Ali nije mi žao. Jednom, kad odlučim posjetiti Španjolsku ili Meksiko, počet ću učiti opet. Ili ako mi bude baš toliko dosadno u životu da ne znam što ću sa sobom. Vratit će se španjolski... Engleski Već dva tjedna idem na konverzacijski engleski. Prijatelji i rodbina su me zafrkavali oko toga, naravno. Luda Ameriknaka me pitala "Što, plaćaju te da drugima nabijaš komplekse?" Ne, iako je tečaj doista plaća na neki način, odnosno tečaj je kompenzacija. Ima nas 7 komada, svi su studoši ili netom diplomirali. Predaju nam izvorni govornici ili naši ljudi koji su odrasli/živjeli vani. Ponekad se čak igramo s psom, kada ga jedna od administratorica dovede na posao. Imamo balkon s kojeg možemo pratiti što se događa u obližnjim finim kafićima. Uglavnom,fora je. Jedino se ponekad uhvatim kako pazim da se ne javljam ili ne odgovaram baš prečesto kako ne bih išla drugima na živce. Teško je biti dobar. |
- 11:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 02.11.2010.
Groblje
|
Groblja. Tužna, hladna, velika. Ali i interesantna. Stari natpisi, čudni spomenici, zanimljivi životi. Jednom godišnje groblja nas natjeraju da obratimo pozornost na njih, da se iskupimo za mjesece ignoriranja. Kako se listopad bližio kraju psihički sam se pripremala na posjet groblju, govorila si da to nije ništa strašno i da će brzo proći. A kad završim s tim mogu na ulazu u groblje kupiti i bombone za utjehu, toliko se to komercijaliziralo. U četvrtak me Starčad iznenadila poštedivši me posjeta. Odlučili su se na produženu turneju bez mene. Ipak sam sudjelovala u blagdanskoj tradiciji u nedjelju, dajući podršku Super G, koja na sličan način nije oduševljena grobljima. Pomogla sam izabrati buket, nosila sam lampione, aranžirala cvijeće. Čak mi je bilo žao što nisam uzela sa sobom fotić i snimila žuto-bijelo-crno-sivo groblje, hrpe krizantema. Uglavnom, nije dugo trajalo. Nakon groblja otišli smo u birtiju, da dođemo sebi. U birtiji sam listala novine i otkrila kako su novinari i urednici željeli biti korisni pa su pripremili - tadam!-mapu Mirogoja. "Kaj je ovo, Maps to the stars?? Svašta!" frknula sam nosom odmah. "O,gle, Ena Begović!" Danas mi je već krivo što me Starčad nije vodila sa sobom, pa planiram put na Miroševac sama. |
- 21:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
