Groblja. Tužna, hladna, velika. Ali i interesantna.
Stari natpisi, čudni spomenici, zanimljivi životi.
Jednom godišnje groblja nas natjeraju da obratimo
pozornost na njih, da se iskupimo za
mjesece ignoriranja.
Kako se listopad bližio kraju psihički sam se pripremala na
posjet groblju, govorila si da to nije ništa strašno i da će
brzo proći. A kad završim s tim mogu na ulazu u groblje
kupiti i bombone za utjehu, toliko se to komercijaliziralo.
U četvrtak me Starčad iznenadila poštedivši me posjeta.
Odlučili su se na produženu turneju bez mene.
Ipak sam sudjelovala u blagdanskoj tradiciji u nedjelju, dajući podršku
Super G, koja na sličan način nije oduševljena grobljima.
Pomogla sam izabrati buket, nosila sam lampione,
aranžirala cvijeće.
Čak mi je bilo žao što nisam uzela sa sobom fotić i
snimila žuto-bijelo-crno-sivo groblje, hrpe krizantema.
Uglavnom, nije dugo trajalo.
Nakon groblja otišli smo u birtiju, da dođemo sebi.
U birtiji sam listala novine i otkrila kako su novinari i urednici
željeli biti korisni pa su pripremili - tadam!-mapu Mirogoja.
"Kaj je ovo, Maps to the stars?? Svašta!" frknula sam nosom odmah.
"O,gle, Ena Begović!"
Danas mi je već krivo što me Starčad nije vodila sa sobom, pa
planiram put na Miroševac sama.
Post je objavljen 02.11.2010. u 21:55 sati.