Hladno je i pada kiša i postoji dobra mogućnost da se za dva sata
pretvorimo u snjegoviće. Ipak, Mirni Zagrepčanac i ja hrabro krećemo
na utakmicu u Arenu.
Mentalno se pripremamo za prometni krkljanac, ali imamo sreće
-hvatamo Doris Day parking.
Karte za utakmicu koštaju 1 kunu i zato sjedimo u zadnjem redu.
Kad to shvatim lagano mi je zlo i zamišljam sebe kako cijelo vrijeme škiljim
pokušavajući razaznati mrave na terenu.
Ubrzo shvaćam da se, zapravo, sve odlično vidi, i publika i igra.
Po staroj navici iz starog kina ne obazirem se na broj sjedala već
produžim dalje redom do mjesta gdje se još bolje vidi.
Sjedamo desno od glavne kamere, iznad protivničkog gola.
Počinjem vježbati osmjeh isprike za slučaj da nas netko digne sa
sjedala, ali to se ne događa.
Arena je ,čini mi se, napola puna, ali atmosfera je sjajna, a zvukovi bodrenja
probijaju uši u nekim trenucima.
Sve bi bilo savršeno kad bi se odnekud pojavio tip s grickalicama, no ako
ga ima, ne da mu se doći do nas. Šmrc. Miris kikirikija oko mene čini me gladnom
i ljubomornom.
Jednom sam pisala o ženskoj rukometnoj utakmici, bila je doista brza i žestoka,
ali bilo je teško pisati o njoj. I naravno, nije bilo toliko zabavno gledati kad se
brineš da li si sve dobro zapisao.
Ovdje je zabavno, a mogu si dopustiti i da se zamislim na trenutak ili da mi pogled
odluta na zaštitare, maskote ili plesače akrobatskog R'n'R-a, no tada se obavezno
dogodi neka spektakularna akcija.
Čini mi se kao da mi dajemo više golova od njih, ali vodimo zapravo
za gol ili 2.
Žao mi je što ne znam imena igrača pa ne mogu skandirati kad daju gol.
Često sve nalikuje grčko-rimskom hrvanju.
Napeto je i prolazi brzo.
Konačno shvaćam zašto se daje ritam tijekom napada,
tako da publika može raditi nešto drugo osim kršenja ruku i gledanja kroz prste.
Kada nam daju gol ime igrača se izgovori toliko tiho da ga se jedva čuje, od čega se smijuljim.
I tako u napetom iščekivanju utakmica prolazi u trenu, Zagreb pobjeđuje i odjednom je kraj.
Arena mi izgleda lijepo, pa buljim kao seljanka dok izlazimo. Ima i nedovršenih dijelova,
lokvi na cesti i sklizavih površina, ali pokušavam ih ignorirati. Ubacujemo se u auto dok
pahulje postaju sve veće. Javljam Super G da podgrije ručak.
Fora način za provesti nedjeljno popodne.
Jedna stvar mi ipak nije jasna.
Kad preko mikrofona dreknu "obrana", zašto svi počnu vikati BUUUUUU umjesto
da viknu OBRANA?
Post je objavljen 29.11.2010. u 13:20 sati.