/
četvrtak, 25.02.2010.
Piove sul bagnato
četvrtak, 25.02.2010.
Piove sul bagnato
|
Po drugi put u životu imala sam višak karata za koncert jer su mi se isplatile čak 2 nagradne igre. Ne mogu vjerovati. Pokušavam se napraviti statistiku uspješnosti u nagradnjačama, ali ne ide mi jer se sjećam samo onih u kojima sam nešto dobila. Možda bih trebala uplatiti loto. Za svaki slučaj. |
- 01:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 23.02.2010.
Blast from the past
|
Da vidimo imam li pošte. Spam. Spam. O, forvarduša. Dobra. Facebook. Hm. Frendala me Delta. Woa, Delta. Uf. Nisam ju vudjela....jedno 13 godina. Draga mi je bila u osnovnjaku. Pitam se što sad radi. Da vidimo profil. Glazbena akademija. Odlično. Pa da, išla je u glazbenu tada. Kupila moćan sintić. Super.Ima li slika? Ima. Ajme, vidi ju. Ista faca, samo na odraslom tijelu. Čovječe. Kad se to desilo? Jel već toliko godina prošlo? Da li da joj pošaljem poruku? Zabrinjavajuće je kad 13 godina možeš svesti na 3 rečenice. Kako me je uopće našla? Ah, sigurno preko Bete. S njom sam frendana već dvije godine, našla sam ju slučajno. Nismo se čule već neko vrijeme. Popile smo kavu. Komentirala sam njene slike sa vjenčanja. Tu i tamo razmjenimo forvarduše. Vjerojatno ni ovo s Delta neće biti drugačije. Ali ima ljudi iz srednje škole koje bih voljela pronaći. Nisam ih već dugo tražila. Search: Ivana. Uh, deset komada. Da vidimo. Ova nije. Nije ni ova. Ova nema sliku. Ova nema frendove. Ova je iz istog mjesta, ali nije po faci. Zapravo, po faci nemam pojma jel je ili nije. Hm,ajmo dalje. Nevena. Nevena...kako se ono prezivala....kvragu. Postoji li negdje onlajn popis mauranata....evo ga, postoji. A, tako se zvala. Evo jedne na Facebooku. Mogla bi biti ta. Poslat ću joj poruku da vidim jel to ta. Ali ne danas.....Koga još ima na popisu? Joj, Mislav. Jedan od 6 dečki u razredu. Liči na Travoltu. Što li on radi? Search: Mislav. Studirao u Njemačkoj. Naravno. Fora slika na profilu, penje se po stijenama. Kul. Gle, frendan je s Irenom. Joj, Irena, nisam se nje sjetila....15 godina? Udana je! Frendana je s Petrom. Petru sam vidjela u gradu prije godinu i pol. Dok sam se sjetila otkud ju znam već je otišla. Natrag na popis.....gle, ova je išla sa mnom na fax, ali nisam ju znala iz škole. Gle, ovaj dečko iz osnovne je išao u istu srednju, ali nikad ga nisam srela. Hm. Znači još uvijek postoje i nisu pali s lica Zemlje. Motamo se po istom malom gradu s tim ljudima i nisam ih vidjela 15 godina?? Pa kako??? Ustvari.....osnovna je bila odvratna. Srednja je bila dobra. Nisam sigurna da se želim naći s ljudima iz osnovne. Trebalo mi je osam godina da pobjegnem od njih. Fakat mi je dobro išlo. Sad kužim Ludu Amerikanku kad je rekla „ne želim da me nađu“....taman prije nego što se registrirala na Fejs. -Hej,Super G,znaš kolko frendova imam na Fejsu? -? -Ravno 100. -S nekima od njih si i dobra. - >:/ |
- 00:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 14.02.2010.
Riječki karneval u slici
|
Englez ima love, 4 ili 5 tjedana godišnjeg i slinu želju i volju za putovanje svijetom. Ne znam gdje sve nije bio, a poslao mije i nekoliko krasnih razglednica (Kina,Brazil,Tajland). Pristojan kakav je ,uvijek donese stvari koje me vesele (britanske novine) Iako silno voli otkrivati nova mjesta u Hrvatsku dolazi barem jednom godišnje zadnje 4 godine. Njegovi kolege u uredu uvjereni su da ima vanbračno dijete ovdje, njegovo objašnjenje "ali baš je zgodno tamo" čini im se potpuno suludim. Prije par mjeseci me pitao "Je li Riječki karneval stvarno tako zabavan kao što izgelda na tvojim fotkama? Volio bih ga vidjeti." Odmah sam se zabrinula. Nikad nije bio ovdje u zimi. Što ako mu se ne svidi? Što se uopće događa ovdje po zimi? Neće shvatiti puste zafrkancije na političare.Odlučila sam da je najbolje da idem s njim. Super G i ja smo tako u nedjelju ujutro zamaskirale i u auto utrpale našu kvartovsku intelektualku Punditu, (džokera koji može odgovarati na sva Englezova povijesno-umjetničko-geografska pitanja) te odjezdile prema suncu, moru i tropskih 9 stupnjeva. Dok smo obavile sve kave i pronašle Engleza među gomilom bilo je već blizu 2 sata. Stali smo na strateško mjesto kraj pozornice. Iz drugog reda gledali smo prolazak tridesetak grupa, divili se njihovim alegorijskim kolima, volji, vremenu i strpljenju kje su uložili u nastup, kao i činjenici da su neki od njih još vertikalni i funkcionalni unatoč velikim količinama alkohola. Kraljevčani su poslali kartulinu iz koksare   Šmričanke su nabrale mandarine  Trsačke maškare ribarile su po suhom (fora)  Fužinci su došli boboklizom  s Berniem (odličnim)  Klanjci su organizirali veliku nagradu Klane  Njihov pit stop ima dva moda: pit  i jako pit  Gerovo je poslalo svoje svemirske ratnike  Delničani su razmišljali o svih svojih 20 godina  Crikveničani su odigrali fuckball   (jedan od mojih favorita)Grobničani su radili A je to majstorije     Svi žele fotić kakav imaju Foto Kruti iz Svilna   (pa i ja)Desperadosi su došli iz Čavla  Nekim Flintstonesima iz Jelenja nije uopće bilo hladno   Nešto prikladno za ovaj blog- divovska grihota iz Grobnika   Svi su slikali grobničke dondolaše iz (Čavle)  Grižanci su ovako ukrali Valentinovo  Nekoliko dodataka za kraj: Još jedan Bernie, sa Slavicom?  Faraon na čik pauzi?  Dok se grad zabavlja neki moraju i raditi  Nakon 60 maškaranih grupa, tj nešto više od 2 sata nakon dolaska na Korzo, totalno smrznute odlučile smo da je vrijeme za ručak. Ostavile smo Engleza da partija i divi se kreativnosti Riječana i gostiju i krenule u Meju. U krčmi Bujan skoro smo se ubile jelom, galonom juhe, ogromnim njokama, velikim odreskom, fritulama..... neću stavljat slike jer su opasne po zdravlje. Dvanaest sati nakon polasaka vratile smo se kući i nekvalitetno odspavale drugu noć za redom (sa subote na nedjelju noć je skratilo igranje Guitar hero). Englez se u ponedjeljak popodne vratio iz Rijeke u Glavni grad. Nismo se našli prije nego što je odletio kući u utorak. -Nije mi dobro- smsao mi je. - Ni meni- odgovorila sam mu. |
- 22:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 08.02.2010.
Grabež knjiga
|
Sociološki eksperiment zvan "Algoritmove knjige po kunu" odvijao se jučer od 10 do 14 sati u mom omiljenom Algoritmovom dućanu, u Gajevoj. Mailom sam dobila kupon, ugnjavila Super G da ga kopira i teškom mukom se digla u nedjelju u 8 sati kako bih kupila 3 do 5 knjiga s popisa sniženih 33, koje i nisu tako spektakularne. Zbog zimskih uvjeta krenula sam ranije i došla već u 9.30 misleći kako ću se zagrijati u toplom dućanu. Šipak. Red je bio već do ulaza u Bulldog. Zaboravila sam da imaju i akciju knjiga i igrica "2 za 1". Šokirana razvojem događaja stavila sam slušalice mp3 playera, zabundala se i nastavila čitati krimić koji sam nedavno započela, kupljen na Interliberu za 2 kune. Ljudi koji su šetali od Trga do Cvjetnog su nas čudno gledali, često fotkali mobitelima, a svako malo netko bi pitao: "A za što se čeka? Jesu ovo neke demonstracije?" Dvadeset i četiri minute kasnije od ulaza u Bulldog pomaknula sam se do skulpture Sunca. Osjećala sam se kao idiot. Ali ako sad odem, zašto sam se dizala? Oko mene su uglavnom cupkali studenti i tinejdžeri pokušavajući se ugrijati. Ljupke hostese smrznutih noseva dijelile su kolače, Red bull i majonezu u vrećicama. Za kolače nisam reagirala na vrijeme, Red bull mi nisu ni ponudile,pa sam revoltirana time majonezu prezrivo odbila. Cura iza mene se silno brinula hoće li Algoritam primiti fotokopirane kupone. Htjedoh joj reći da očito nisu izbirljivi kad prodaju knjige za kunu, ali bilo mi je prehladno da bih otvorila usta. Studoši ispred mene su se hrabrili "Knjiga je knjiga.Barem za plažu. Možeš poklonit nekom." Ova zadnja rečenica me zgrozila. Zamislila sam mase ljudi koji dobivaju dar snižen 99 posto i svi znaju koliko je koštao i kako je nabavljen. Dečko ispred mene čita mi misli i veli: "Po buvljacima će biti masa knjiga za 5 kuna". Iza 11 sati već sam ozbiljno razmišljala o odustajanju. Ruke i noge zeble su kao da sam zapela na ledenjaku i nikako ih nisam mogla ugrijati. Vjetar me šamarao po faci i nos mi je curio. A ipak, red se kretao. Čak je došao i dostavni kombi da popuni zalihe. Već sam bila blizu ulaza, rekoh, ajd, dobro, čekat ću još. Bacam pogled iza sebe, red je sve do Cvjetnog trga. Petnaest do 12 već sam bila naslonjena na izlog, zaštićena od vjetra tampon zonom desetina ljudi i učinilo mi se da sam počela osjećati prste na nogama. Netko je počeo širiti trač da se akcija produljila do 14 sati, trebala je završiti u 12. U podne sam konačno ušla. Na prvom stolu s jeftinjarama na kojeg sam naišla ostale su samo knjige koje me nisu zanimale. Kako nije bilo onih koje sam htjela, uzela sam desetak ovih drugih i počela đirati po dućanu da se zgrijem. U điru sam našla one po koje sam i došla i shvatila da knjige i dalje stižu i odlučila sačekati još malo pa sam na kraju kupila i one po koje sam došla. Shvaćam da sad imam cijelu policu iste biblioteke, postala sam kao jedna od onih što su pokupovali sve sveske nečega što je izlazilo uz novine. Oko mene ljudi su grabili po jednu od svake, kao u nekoj sumanutoj verziji skupljanja sličica Životinjskog carstva, žene i muževi su si dovikivali rečenice poput: "Imaš li knjigu 19? Našao sam 21". Bez problema su se prodavale knjige i onima bez kupona. Bilo mi je drago što nisam trošila svoj toner. Pokušavala sam odlučiti je li cijela stvar dobra za moj omiljeni Algoritam jer će očito rasprodati skladište, ili loša zato što su morali sniziti cijenu na samo1 kunu da bi se to dogodilo. Kad mi je filozofiranje dojadilo zagrijana i umorna bila sam spremna sam za pokret. Odjednom shvaćam problem. Kupila sam više knjiga nego sam htjela, a nemam dovoljno čvrste i velike vrećice za njih. Jedna mi puca već u dućanu dok vucaram stvari od blagajne do blagajne kupujući "još ovu, još onu". Pretovarujem po vrećicama, neke stavljam u ruksak. Maštam o viličaru, taksiju, kolicima za plac ili barem dostavnom mopedu. Izlazim iz dućana, a trgovci i dalje unose kile i klel knjiga koje im ljudi grabe iz ruku čim se pojave. Vani je i dalje red, ali samo do optike. Dok milim po cesti usredno se molim da vrećice izdrže do prvog dućana. Kad stanem na semaforu moram čučnuti držeći vrećice jer mi treba oko 5 minuta da pohvatam sve ručke. Uspijevam doć u Importanne gdje kupujem vreće za smeće i opet pretovarujem knjige. Nek sad vreće pucaju kolko oće, imam ih dovoljno do kuće. Vučem ih po podu do busa, ubacujem unutra. Kad izađem na svojoj stanici shvaćam da najgori dio tek počinje. Imam 3 vreće različite težine koje moram dotegliti do stana po snijegu. Kreativno ih pokušavam zakačiti za razne dijelove tijela ili ih ne držim za vezice, ali ništa ne pomaže. Iz ruku mi klize, a na ramenima smetaju. Pet minuta od kuće desi se ono što me najviše brinulo cijelo vrijeme, jedna vreća puca filmski, samo se odjednom izvali dno. Pljas. Nema veze, pred ciljem sam. Pretovarujem u novu vreću i krećem dalje. Stajem svakih 10 do 20 (ako imam lud napadaj snage) koraka,pa mi do stana treba jedno pola sata. Slavodobitno ulazim u zgradu, kližem vreće po podu i upadam u lift. Bacam knjige na pod stana. Čestitam sama sebi dok se mažem gelom za opuštanje mišića.  |
- 10:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 02.02.2010.
The Izložba
|
Likovna radionica ovaj tjedan se pripremala za izložbu, odnosno prezentaciju raznih Močvarinih radionica koje su se održavale ove jeseni i zime. Bo, Lu, Mi, Ma, Mr, Candy i Ja pod vodsvom Ms ovaj tjedan su do koljena bile u hameru, ugljenu i ljepilu. Ovako je to izgledalo: Ponedjeljak - neozbiljno sastančenje u nepunom sastavu, ujedno i prvo druženje u novoj godini. Loše spavam zbog sinusa. Utorak - pomažem u izradi završnog rada fotkajući čarape koje pričaju. I igram se s mačkom. Opet loše spavam zbog sinusa. Srijeda - ozbiljno sastančenje u nepunom sastavu, kritika završnih radova, dogovor za nedjelju. Sinusi me tlače. Četvrtak - likovna radionica prelazi u druge medije, točnije na radio. Sudjelujem u pravoj pravcatoj radijskoj emisiji (koju vode Bo&Lu) s vrlo rubnoznanstvenom temom. Sinusi mi vrlo ozbiljno idu na živce. Petak - foto kriza spriječena je zahvaljujući brzoj reakciji kvartovskog foto studija. Radim kolač za izložbu. Mrvice keksa dospijevaju svuda, ali u puno manjem obimu nego za Novu godinu kad sam radila isti kolač. Subota - Otapamo fridž. Kolač za izložbu skladištimo u bunker auta, na ugodnih -3 po danu te -9 po noći. Nakon laganini ručanja i popodnevnog druženja s Piano manom počinjem raditi na superjunačkom završnom radu. Tren posla, samo ga treba obojati, naivno mislim ja. Tri do četiri sata kasnije rad je gotov. Oko ponoći počinjem rad na petom radu. Idem spavati u tri. Nedjelja - sastanak u klubu u podne. Baš svi kasnimo. Razvrstavamo radove, dovršavamo nedovršene i pokušavamo sve estetski posložiti po zidovima. Zabrinuti smo što nas je jedna članica radionice otkantala bez ijedne riječi. Oko 16.30 zlo nam je od radova, patafiksa i selotepa i demonstrativno odlazimo na ručak. Usrdno se molimo da će se radovi zadržati na zidovima jer nismo imali dovoljno patafiksa. Ručam kreolsku pizzu, s račičima i umakom od kokosa. Zgutam ju u 20 minuta. Dogovor je da se nađemo u 19.45 u klubu, ali naravno, kasnim. Dolazi mi masa prijatela, i to na vrijeme, kako bi vidjeli to one night only prezentacijsko čudo. Nisam uopće stigla probati tuđe kolače jer su nestali dok sam ja okolo slikavala. Minglam i trudim se da nitko ne bude zapostavljen dok slušamo live etno i DJev izbor. Nakon odličnog nastupa zlih bubnjara ekipa se razilazi. Neki ujutro rade, a neki su neispavani. Ponedjeljak - spavam 5 sati. Dolazim u Močvaru već u 8.20. Dok Mi i ja skidamo radove za uspomenu i dugo sjećanje, dečki čiste krš i lom od prethodne noći. Nakon nešto malo ospremanja, gubljenja vremena, deserta i ručka liježem u 17.30. Sanjam patafiks. |
- 11:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 01.02.2010.
Današnji blog........
|
..........stiže kad se otrijeznim.............. |
- 08:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
