|
/
ponedjeljak, 08.02.2010.
Grabež knjiga
Sociološki eksperiment zvan "Algoritmove knjige po kunu"
odvijao se jučer od 10 do 14 sati u mom omiljenom Algoritmovom dućanu,
u Gajevoj.
Mailom sam dobila kupon, ugnjavila Super G da ga kopira i
teškom mukom se digla u nedjelju u 8 sati kako bih kupila 3 do 5 knjiga s popisa sniženih 33,
koje i nisu tako spektakularne.
Zbog zimskih uvjeta krenula sam ranije i došla već u 9.30 misleći
kako ću se zagrijati u toplom dućanu. Šipak.
Red je bio već do ulaza u Bulldog.
Zaboravila sam da imaju i akciju knjiga i igrica "2 za 1".
Šokirana razvojem događaja stavila sam slušalice mp3 playera, zabundala se i
nastavila čitati krimić koji sam nedavno započela, kupljen na Interliberu za 2 kune.
Ljudi koji su šetali od Trga do Cvjetnog su nas čudno gledali,
često fotkali mobitelima, a svako malo netko bi pitao:
"A za što se čeka? Jesu ovo neke demonstracije?"
Dvadeset i četiri minute kasnije od ulaza u Bulldog pomaknula sam se
do skulpture Sunca. Osjećala sam se kao idiot. Ali ako sad odem, zašto sam
se dizala?
Oko mene su uglavnom cupkali studenti i tinejdžeri pokušavajući se ugrijati.
Ljupke hostese smrznutih noseva dijelile su kolače, Red bull i majonezu u vrećicama.
Za kolače nisam reagirala na vrijeme, Red bull mi nisu ni ponudile,pa sam revoltirana
time majonezu prezrivo odbila. Cura iza mene se silno brinula hoće li Algoritam
primiti fotokopirane kupone. Htjedoh joj reći da očito nisu izbirljivi kad prodaju knjige za kunu,
ali bilo mi je prehladno da bih otvorila usta.
Studoši ispred mene su se hrabrili "Knjiga je knjiga.Barem za plažu. Možeš poklonit nekom."
Ova zadnja rečenica me zgrozila. Zamislila sam mase ljudi koji dobivaju dar snižen 99 posto i
svi znaju koliko je koštao i kako je nabavljen.
Dečko ispred mene čita mi misli i veli: "Po buvljacima će biti masa knjiga za 5 kuna".
Iza 11 sati već sam ozbiljno razmišljala o odustajanju. Ruke i noge zeble su kao da sam
zapela na ledenjaku i nikako ih nisam mogla ugrijati. Vjetar me šamarao po faci i
nos mi je curio. A ipak, red se kretao. Čak je došao i dostavni kombi da popuni zalihe.
Već sam bila blizu ulaza, rekoh, ajd, dobro, čekat ću još. Bacam pogled iza sebe, red je
sve do Cvjetnog trga.
Petnaest do 12 već sam bila naslonjena na izlog, zaštićena od vjetra tampon zonom
desetina ljudi i učinilo mi se da sam počela osjećati prste na nogama. Netko je počeo
širiti trač da se akcija produljila do 14 sati, trebala je završiti u 12.
U podne sam konačno ušla.
Na prvom stolu s jeftinjarama na kojeg sam naišla ostale su samo knjige koje me
nisu zanimale. Kako nije bilo onih koje sam htjela, uzela sam desetak ovih drugih i počela
đirati po dućanu da se zgrijem.
U điru sam našla one po koje sam i došla i shvatila da knjige i dalje stižu i
odlučila sačekati još malo pa sam na kraju kupila i one po koje sam došla.
Shvaćam da sad imam cijelu policu iste biblioteke, postala sam kao jedna od onih što su pokupovali
sve sveske nečega što je izlazilo uz novine.
Oko mene ljudi su grabili po jednu od svake, kao u nekoj sumanutoj verziji skupljanja
sličica Životinjskog carstva, žene i muževi su si dovikivali rečenice poput:
"Imaš li knjigu 19? Našao sam 21".
Bez problema su se prodavale knjige i onima bez kupona. Bilo mi je drago što nisam trošila
svoj toner.
Pokušavala sam odlučiti je li cijela stvar dobra za moj omiljeni Algoritam jer će očito rasprodati
skladište, ili loša zato što su morali sniziti cijenu na samo1 kunu da bi se to dogodilo.
Kad mi je filozofiranje dojadilo zagrijana i umorna bila sam spremna sam za pokret.
Odjednom shvaćam problem.
Kupila sam više knjiga nego sam htjela, a nemam dovoljno čvrste i velike vrećice za njih.
Jedna mi puca već u dućanu dok vucaram stvari od blagajne do blagajne kupujući
"još ovu, još onu". Pretovarujem po vrećicama, neke stavljam u ruksak.
Maštam o viličaru, taksiju, kolicima za plac ili barem dostavnom mopedu.
Izlazim iz dućana, a trgovci i dalje unose kile i klel knjiga koje im ljudi grabe iz ruku
čim se pojave. Vani je i dalje red, ali samo do optike.
Dok milim po cesti usredno se molim da vrećice izdrže do prvog dućana.
Kad stanem na semaforu moram čučnuti držeći vrećice jer mi treba oko 5 minuta
da pohvatam sve ručke.
Uspijevam doć u Importanne gdje kupujem vreće za smeće i opet pretovarujem knjige.
Nek sad vreće pucaju kolko oće, imam ih dovoljno do kuće.
Vučem ih po podu do busa, ubacujem unutra.
Kad izađem na svojoj stanici shvaćam da najgori dio tek počinje.
Imam 3 vreće različite težine koje moram dotegliti do stana po snijegu.
Kreativno ih pokušavam zakačiti za razne dijelove tijela ili ih ne držim
za vezice, ali ništa ne pomaže. Iz ruku mi klize, a na ramenima smetaju.
Pet minuta od kuće desi se ono što me najviše brinulo cijelo vrijeme, jedna vreća puca filmski,
samo se odjednom izvali dno. Pljas. Nema veze, pred ciljem sam.
Pretovarujem u novu vreću i krećem dalje.
Stajem svakih 10 do 20 (ako imam lud napadaj snage) koraka,pa mi do stana treba jedno
pola sata.
Slavodobitno ulazim u zgradu, kližem vreće po podu i upadam u lift.
Bacam knjige na pod stana. Čestitam sama sebi dok se mažem gelom za opuštanje mišića.
|
|
|
< |
veljača, 2010 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
|
|
|
|
|
|
|
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed,
or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed.
You know, as a career, I don't want to do that.
(John Cusack, Say Anything)
|
|