/

ponedjeljak, 30.11.2009.

Novi Sad

Prepričavanje dogodovština sa putovanja specijalnost je SuperG. U zadnjih godinu dana službeno obilazi Sloveniju,Srbiju a pomalo i Bosnu, pa su njene priče uvijek začinjene opisima obilnih ručkova i večera koje njena publika sluša s oduševljenjem i obično ju pita nešto kao "Što misliš, da odemo u Sarajevo na vikend?" Nedavno je SuperG pričala što je sve vidjela i pojela u Srbiji, na što je Minka pitala "I, kakvi su tamo ljudi? Jesu li zeleni? Imaju li ticala?" Umrla sam od smijeha na ovu vrhunsku foru, a zatim sam ju potpuno zaboravila dok nešto kasnije SuperG nije rekla "Idem u Novi Sad, oćeš sa mnom?" Oblio me hladan znoj. Nije li to opasna divljina bogu iza nogu? Što ako su ljudi zaista zeleni i imaju ticala? Razmišljala sam, razmišljala....i sjetila se da imam novu putovnicu u kojoj postoje samo dva žiga i da novi vjerojatno neće stići tako brzo. Spakirala sam se i u zadnji tren obavijestila obitelj da me ne zivka svako malo idućih dana jer sam na putu po Vojvodini. Očekivano, oni su reagirali kao da idem u Irak ili Afganistan (nema pomoći). Kakva je, dakle, Vojvodina? Skoro pa isto ko i ovdje, uz fazni pomak. Ceste grbave. Često prljave, uglavnom nema rubnjaka. Auti lošiji nego doma. Neobično puno zgaženih životinja, uglavnom pasa. Uz ceste često smeće, jako puno vrećica smokija. Dosta ljudi (svih dobi) stopira. Natpisi su i na latinici i na ćirilici, srećom, jer mi čitanje ćirilice oduzima puno vremena, a posebno me muče paltali. Slušamo radio Roadstar i mnoge riječi tjeraju me da se hihoćem ko glupača. Vakcina, grip, odsto, drumarina, farbara, cipelar, poslastičarnica..... Smiješni su mi i natpisi (trgovine Baš džabe i Čudesa od mesa, kineski butik Žika, pizza parče, fabrika za preradu jaja, itd) Prelazimo Frušku goru i divimo se velebnim vilama. Vlasnici jedne su redefinirali kič- na ogromnoj kapiji se umjesto gipsanih lavova ili labuda nalaze 2 biste dobermana. Umirem od smijeha. Uz cestu se prodaje ne samo med i rakije već i kravlje kože koje bi fenomenalno izgledale kao tepih u našem smiješnom stanu. Prelazimo Dunav, ulazimo u staru jezgru Novog Sada. Nisam slikala jer nismo ni izašle iz auta, zato ću ovdje nakeljiti par ukradenih s neta. Noćimo u Salašu, desetak minuta od grada. To je seosko gospodarstvo pretvoreno u hotelčić i restoran. Imaju i školu jahanja. U sobi je sav namještaj drven, loži se peć. U kupaoni grijani pod. Restoran je u skladu s hotelom, mnoštvo starih i retro stvarčica na svakom centimetru prostora. Teškom mukom odlučujemo što ćemo naručiti iz jelovnika,sve zvuči prefino. Ja jedem medaljone na kajmaku, SuperG piletinu u medu i limunu. Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others! Kasnije u sobi štoljam po kabelskoj ne kojoj zapravo nema ništa zanimljivo i kuham se od vrućine peći dok SuperG hrče. Iz restorana se čuje pjevanje. Popularno je mjesto za večernju krkačinu. Povremeno se čuje lavež pasa koji žive na salašu, a ujutro me budi pijetao. Još dok je mrkli mrak. Dok SuperG sastanči gubim vrijeme po Novom Sadu. Tražim razglednice po kioscima, ali iz nekog razloga ni jedan ih ne drži. Usput zaboravljam i slikati grad. Jedina slika okinuta taj dan, fora natpis na staklu: Kupujem Alan Ford (90dinara) i mix filmova na dvdu (150 dinara). Ubijamo se u torti od sira (165 dinara). Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others! Iako je plan uključivao i posjet Beogradu, na kraju nismo otišle, što nije bilo ni loše jer su taj dan studenti protestirali na glavnim prometnicama. Za tren smo prešle granicu i vratile se kući u Oz. Odmah sam nazvala Majku da joj kažem kako smo bez ikakvih problema preživjele Kanzas.

- 17:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.11.2009.

Aktivna nedjelja

8:30 Dizanje. 9:30 Odugovlačenje. 10:30 Pokret. Hiking ne čeka nikoga. Zabrinutost zbog guste magle i niske temperature. 10:40 Divljenje urbanim vilama na kraju grada. 10:50 Traženje parkirnog mjesta uzduž sićušnih zakrčenih ulica negdje u Šestinskom Nečemu uz izbjegavanje prolaznika i automobila u pokretu. 11:00 Kretanje uzbrdo edukativnom stazom do Kraljičinog zdenca. 11:20 Shvaćanje da je doista mnogo ljudi i pasa odlučilo šetati.....i da većina ima bolje cipele i kondiciju od mene.....iako su puno stariji. 11:40 Klizanje po stramim dijelovima staze prekrivenim lišćem. Magla se digla, temperatura oko ugodnih 12'C. 12:15 Dolazak do britije. Spas! Čaj s rumom. (otkriće: rum lijepo miriši, ali okus mu baš i nije nešto ako nije žestoko pošećeren) 12:25 Kolači. 13:05 Pokret nazad prema autu. 13:20. Neprepoznavanje poznatog lovaša koji također šeta sebe i pse po navedenoj stazici. 13:45 Divljenje kapelici sv. Roka. I raskošnoj drvenoj građevini u stilu M.Minnifielda uz nju. 13:50 Gnušanje Todorićevih dvora. 14:00 Natrag u grad na ručak. Gladne smo i ne da nam se kuhati. Idemo u talijanski. 14:35. Zaljubljena sam. Moja nova najdraža kombinacija okusa je naranča-čili. 14:55 Zadnjim snagama ugurale smo u sebe kolač toliko čokoladan da izaziva zastoj srca, prikladno nazvan Death by Chocolate. 15:15 Pokret. Idemo na rođendansku zabavu. Pokušavamo se ne pitati gdje ćemo staviti hranu koju ćemo tamo jesti....

- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.11.2009.

Na kraju grada

Ove godine sam na Interliber krenula s puno manje para nego prethodne. Srecom i to malo sam uspjela spiskati- na policu sam slavodobitno stavila 7 Alan Fordova i 8 jeftinih romana (2 kune svaki). Za Fordove sam čak dobila i vrećicu s mojim omiljenim motivom. Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others! Jedna dobra stvar koju sam ubola je novi plan Grada. Više ne živim u njemu već ga često posjećujem, ali funkcionalan (čitaj:mlađi od 20 godina) plan Grada mora se imati, objašnjavala sam sama sebi dok sam se teškom mukom odvajala od 20 kuna. Dogegam se doma, izvadim sve iz vrećica i nakon par minuta divljenja napadnem plan grada. A onda šok. U prvi tren učinio mi se toliko malen da sam bila sigurna kako su neke ulice ispustili. Pažljivijim gledanjem shvaćam da je plan sasvim u redu i da Grad doista je toliko malen. Valjda to dođe s odrastanjem, kad vidiš mjesta iz djetinjstva čini ti se kako su se smanjile, pomislih. U trećm trenu shvatila sam nešto grozno. Gornju trećinu karte zauzimaju zeleni kvadratići. Livade, polja, maslinici i slično. Odmah ispod njih je glavnija cesta, a odmah ispod nje je moja kuća. Horor. Kakva je to glupa karta prema kojoj ja živim na kraju grada???? Ja nisam na kraju grada!! Podijelila sam svoju nevjericu s prijateljima dok smo se samoubijali pizzom ogromnih proporcija negdje u Zagorju. - Jelda da ne živim na kraju grada? - Živiš!- vrlo kratka i brutalna bila je SuperG. Mirni Zagrepčanac, koji nikad nije ni vidio moju kuću, odmah je stao na njenu stranu. - Ako si na kraju karte, onda živiš. - Do mora je samo dva kilometra! - Zračne linije. I onda završiš u luci! Nalaziš zmije u vrtu!- protisnula je SuperG kroz usta puna vrhnja i raznih suhomesnatih stvari. - U mom kvartu nema zmija-dodao je Mirni Zagrepčanac. - Novi Bokanjac je na kraju grada, to je ulijevo i dijagonalno gore! - Svejedno- mljackali su ljudi s kopna u stereu. Odmah sam se nadurila. Po povratku kući s prejedanja odmah sam otvorila kartu i počela je proučavati. Moja hacijenda, velika i loše građena, s dva vrta i pogledom na more, udaljena je dva brda (20ak minuta hoda) od gradske jezgre i time se, što se prosječnog kartogledca tiče, našla na kraju grada. Što je još gore, 25 godina nakon izgradnje još je uvijek na kraju grada. Ispade da sam neki jadničak koji se zadnji doselio u grad i jedva uhvatio malo mjesta daleko daleko od patricija koji obitavaju u centru. A moja bodulska strana već godinama promatra Grad iz prvog reda! Uglavnom,kriza identiteta.Totalna. Ipak,tješi me jedna stvar. Zeleni kvadratići iznad moje kuće, oni na kojima gotovo pa da piše "Here be dragons", sada vrve geometrima koji ih pažljivo mjere, a moji susjedi već su tamo počeli kupovati zemljište. Za 5 do 10 godina....neću više ja biti na kraju grada.

- 23:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.11.2009.

Arty spike

Počelo je s platnom za Novu godinu. Minka ga je donijela i rekla "nacrtaj nešto, izložit ću ga na stubištu". Deset mjeseci i tri platna kasnije došla je s novom idejom. "Idemo učiti crtati!". Pa smo počele i to. Na kraju sam se likovno posve povampirila i odvukla jednu crtokolegicu na školu stripa u sklopu festivala Crtani romani šou, nažalost, samo na jedan od tri dana. Ali bilo je zabavno. Na scary način. Sjeli smo za stol i napravili vježbu koja se zove "nacrtaj jedan kadar pa pošalji osobi desno od sebe". Zvuči fora, ali je teško. Prvo, treba nešto suvislo smisliti. Brzo. Zatim to treba nacrtati. Također brzo. Bilo mi je grozno na početku, ali ipak sam se ufilmila. Nakon nekog vremena. Zanimljivo je kako su se neke priče razvile i otišle....daleko, daleko... vrijedna ekipa Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others! krimić: najjaci strip junak stvoren u petak: prvi biseksualni strip u hrvata: moja svinja je ukrala priču: jež: p.s. čak sam nešto i kupila na CRŠ- teško natjerat bodula da nešto bodulsko kupi... - Lavanderman u JL - kritika stripa Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

- 09:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 03.11.2009.

Forvm

- 01:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #