Marketing
Novi Sad
Prepričavanje dogodovština sa putovanja specijalnost je SuperG.
U zadnjih godinu dana službeno obilazi Sloveniju,Srbiju a pomalo i Bosnu, pa
su njene priče uvijek začinjene opisima obilnih ručkova i večera koje njena publika
sluša s oduševljenjem i obično ju pita nešto kao
"Što misliš, da odemo u Sarajevo na vikend?"
Nedavno je SuperG pričala što je sve vidjela i pojela u Srbiji, na što je Minka pitala
"I, kakvi su tamo ljudi? Jesu li zeleni? Imaju li ticala?"
Umrla sam od smijeha na ovu vrhunsku foru, a zatim sam ju potpuno zaboravila dok
nešto kasnije SuperG nije rekla
"Idem u Novi Sad, oćeš sa mnom?"
Oblio me hladan znoj. Nije li to opasna divljina bogu iza nogu? Što ako su ljudi zaista zeleni i imaju ticala?
Razmišljala sam, razmišljala....i sjetila se da imam novu putovnicu u kojoj postoje samo dva žiga i
da novi vjerojatno neće stići tako brzo.
Spakirala sam se i u zadnji tren obavijestila obitelj da me ne zivka svako malo idućih dana jer sam na putu
po Vojvodini.
Očekivano, oni su reagirali kao da idem u Irak ili Afganistan (nema pomoći).
Kakva je, dakle, Vojvodina?
Skoro pa isto ko i ovdje, uz fazni pomak.
Ceste grbave. Često prljave, uglavnom nema rubnjaka.
Auti lošiji nego doma.
Neobično puno zgaženih životinja, uglavnom pasa.
Uz ceste često smeće, jako puno vrećica smokija.
Dosta ljudi (svih dobi) stopira.
Natpisi su i na latinici i na ćirilici, srećom, jer mi
čitanje ćirilice oduzima puno vremena, a posebno me muče paltali.
Slušamo radio Roadstar i mnoge riječi tjeraju me da se hihoćem ko glupača.
Vakcina, grip, odsto, drumarina, farbara, cipelar, poslastičarnica.....
Smiješni su mi i natpisi
(trgovine Baš džabe i Čudesa od mesa, kineski butik Žika, pizza parče,
fabrika za preradu jaja, itd)
Prelazimo Frušku goru i divimo se velebnim vilama.
Vlasnici jedne su redefinirali kič- na ogromnoj kapiji
se umjesto gipsanih lavova ili labuda nalaze 2 biste dobermana.
Umirem od smijeha.
Uz cestu se prodaje ne samo med i rakije već i kravlje kože koje bi fenomenalno
izgledale kao tepih u našem smiješnom stanu.
Prelazimo Dunav, ulazimo u staru jezgru Novog Sada. Nisam slikala jer nismo ni izašle iz auta, zato ću ovdje
nakeljiti par ukradenih s neta.
Noćimo u Salašu, desetak minuta od grada.
To je seosko gospodarstvo pretvoreno u hotelčić i restoran. Imaju i školu jahanja.
U sobi je sav namještaj drven, loži se peć.
U kupaoni grijani pod.
Restoran je u skladu s hotelom, mnoštvo starih i retro stvarčica
na svakom centimetru prostora.
Teškom mukom odlučujemo što ćemo naručiti iz jelovnika,sve zvuči prefino.
Ja jedem medaljone na kajmaku, SuperG piletinu u medu i limunu.
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Kasnije u sobi štoljam po kabelskoj ne kojoj zapravo nema ništa zanimljivo i
kuham se od vrućine peći dok SuperG hrče.
Iz restorana se čuje pjevanje. Popularno je mjesto za večernju krkačinu.
Povremeno se čuje lavež pasa koji žive na salašu, a ujutro me budi pijetao.
Još dok je mrkli mrak.
Dok SuperG sastanči gubim vrijeme po Novom Sadu.
Tražim razglednice po kioscima, ali iz nekog razloga ni jedan ih ne drži. Usput zaboravljam i slikati grad.
Jedina slika okinuta taj dan, fora natpis na staklu:
Kupujem Alan Ford (90dinara) i mix filmova na dvdu (150 dinara).
Ubijamo se u torti od sira (165 dinara).
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Iako je plan uključivao i posjet Beogradu, na kraju nismo otišle,
što nije bilo ni loše jer su taj dan studenti protestirali na glavnim prometnicama.
Za tren smo prešle granicu i vratile se kući u Oz.
Odmah sam nazvala Majku da joj kažem kako smo bez ikakvih problema preživjele Kanzas.
Post je objavljen 30.11.2009. u 17:52 sati.