/
ponedjeljak, 31.08.2009.
Jednostavne stvari za koje sam previše smotana
ponedjeljak, 31.08.2009.
Jednostavne stvari za koje sam previše smotana
|
Vrlo često ne mogu - proći kroz vraat bez nabijanja u štok ili kvaku - obući potkošulju ili gaće na pravu stranu - ne zapeti za kabel ili ladicu - nalakirati nokte jednako dobro na lijevoj ruci - počupati obrve simetrično - se ne zamrljati po faci i pokapati po odjeći dok jedem - ne spotaknuti se dok hodam po ravnom - vidjeti stvari koje tražim iako su mi pod nosom - prepoznati poznanike u prolazu - naći stvari nakon što ih spremim na „sigurno“ ili „očito mjesto“ - otprve šibicama upaliti plin na štednjaku - okrenuti palačinke - otvoriti bocu ili staklenku, a ponekad ni tetrapak - biti socijalno vješta da mi život ovisi o tome (telefoni, šalteri, ćaskanje) Inspirirano temom Jednostvane stvari u kojima ste ekstremno smotani nedavno objavljenom na Forum.hr. Užasno smiješno i krajnje utješno. |
- 09:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 24.08.2009.
Samo plivaj, samo plivaj
|
Prvi put sam u bazenu plivala u poznoj 25 godini. Bazen je bio okrugao, s miješanom vodom,u dvorištu hotela, a s njegova ruba vidjela se gradska plaža, jedva 50 metara dalje. Najdublji je bio u samom centru, gdje sam stajala na prstima, a širok je bio taman koliko treba. Osjećala sam kao da sam u Dinastiji. Odrasla sam na moru i bazen mi nikad nije trebao, a nisam se ni družila s bogatunima koji su bili morski deprivirani. Ustvari, dobar dio života provela sam praveći se kul pred obitelji i prijateljima koji su mi, tamo negdje blizu slovenskoj i mađarskoj granici, užasno zavidjeli. - U moru se možeš kuati samo 3 mjeseca godišnje- govorila sam. (Ok, ako nisi zimogrozan ta 3 se rastegnu na 5) I pri tom ignorirala da je velika prednosti imanja mora samo to što se možeš šetati po obali i što je lipo za vidit u svim godišnjim dobima. Unatoč tom divnom daru, nisam bila ni dobar niti samosvjesan plivač, zbog čega su mi se kontinentalni prijatelji s guštom smijali. Nikad nisam ni svojevoljno stavljala glavu pod vodu. Ubrzo nakon bazeniranja guštala sam na pješčanoj plaži na Silbi, promatrajući dno bistrog mora, čvrsto uvjerena da sam u plitkom. Dok mi nije pobjegla lopta tijekom picigina, kad sam shvatila da ako ovdje je plitko, tamo može biti duboko, pa opet plitko. Koji šok! Samo plivaj, samo plivaj, ponavljala sam dok sam puzila prema obali. Dva mjeseca nakon svog prvog bazenskog iskustva imala sam i drugo, u pravom bazenu, sa slatkom vodom i klorom, u dvorištu istarske kućerine, a plaže nije bilo za vidjet ni dalekozorom. U najdubljem dijelu nisam mogla ni stati. Unatoč zimogroznosti prva sam se uvalila u njega i natjerala društvo da me još i slika u raznim Alexis pozama oko njega. Slike su ispale krasno jer su badić, ručnik, šlape i voda bile otprilike iste nijanse plave. Ah, da, tog vikenda sam prvi put ronila s bocama. To je bilo wow. Idućeg ljeta dogodila se vrlo važan vodeni događaj. Prvo riječno kupanje. Do tada sam čula samo grozne priče o tome kako te riječna voda ne drži i horore o jakim strujama. Bila sam zgrožena. Dođem na rijeku i shvatim da u vodi ima trave i mulja i svega i zgrozim se. Tog prvog puta nisam se maknula iz plićine za djecu. Idući put već sam išla malo dalje. To kupanje je bilo vrlo dramatično jer smo ga izvodili tijekom nevremena. Jaka kiša, munje i gromovi, svi pobjegli s plaže u treptaju oka, a mi se brčkamo. Jedno od boljih popodneva. Ove godine konačno sam posjetila gradski bazen. Stajala sam ispred zgrade s ručnikom oko vrata čekajući društvo, kad me je Super G obavijestila - Izgledaš smiješno. Skini to. - Ali idemo se kupati- protestirala sam. - Svejedno. - Ali bazen je 100 metara niz ulicu! Zakolutala je očima i odustala. Gradski bazen. Tri metra dubine, klora koliko ti srce želi, ima ljudi, ali ima i Mitcheva, tj spasitelja. Bar nema valova i cijelo vrijeme možeš slušati radio, pomislih i zagrcnuh se istog trena. Ali prošlo je dobro, uglavnom. Preplivala sam 550 metara prije nego što sam crkla. Prije mjesec dana bez ikakvih sam plutala sam krenula u duboke krčke vode, imajući obalu na oku, ali svjesna da su pijesak, morski krastavci i ona biljka što liči na pseći drek daleko, daleko ispod mene. I to preživjeh. Ove subote sam u rijeci, gdje su trave, mulj i sedrene barijere, plivala najdalje do sad. Čak sam preživjela i ogroman slap koji mi je skoro odnio badić, prožvakao me i ispljunuo nizvodno. Jako sam ponosna na sebe. Idućeg ljeta kupit ću si masku i dihalicu. Mislim da je vrijeme za ronjenje u plićaku. |
- 09:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 17.08.2009.
Foto evolucija
|
Prvi put u 5 ili 6 godina otišla sam u Foto Nešto i razvila slike. Aha, prave pravcate fotografije koje nisu za osobnu ili putovnicu. Shvatila sam to dok su fotke ispadale iz velikog printera i ubrzo počela razmišljati o svojoj foto-povijesti. Moja obitelj ima nekoliko onih starih, ogromnih foto albuma u kojima su stranice prekrivene prozirnom .....hm, ajmo reć folijom. Fotke su čudnih formata, one ih šezdesetih crno bijele, a od sedamdesetih su u boji. Što su mlađe imaju ljepše i jače boje. Prikazuju vatrogasne kompozicije stričeva i teta posloženih u tri reda , krstitke sestrični i bratića, vjenčanja, crkvene procesije, dopuste tijekom odsluženja vojske, omiljena mjesta s davnih godišnjih, a tu je i foto dokumentacija gradnje kuće. Od devedsetih slika je sve manje. Prva pričest, drugi pas. I onda gotovo ništa do mature. Kad sam bila maturant Nokia 3310 bio je vrhunac tehnologije. U razredu su ga imali sami mali bogataši, njih 5 komada. Ne sjećam se je li tko imao digitalni fotić i je li tako nešto uopće bilo u širokoj upotrebi tada, ali znam da su neki otiskivali onaj hi-tech date stamp u kutu slike, koji bi totalno odvlačio pogled svojim ogromnim crvenim brojkama. Foto Lovre, školi najbliža fotokopirnica i foto studio, bio je okupiran maturantima koji su razvijali sliku 11 pet puta, a 23A dvadeset puta i kako smo na kraju svi uspjeli dobiti sve koje smo htjeli. Krenuli smo na fax, a ja sam dobila fotić iz Neckermanna i tu i tamo kupovala filmove, obično za blagdane i izlete. Ubrzo su dobri ljudi iz Foto Lovre počeli uz svaki razvijeni film gratis davati još jedan, i time poticati foto maniju. Neki moji kolege su tada već imali fotiće ugrađene u mobitele (Nokia 3510i, ako se dobro sjećam). Ubrzo su prijatelji počeli kupovati fotiće s mnoštvom pixela, a zajedničke fotke su mi pržili na cde. Twiggy je kupila poluprofesionalni fotić. Kad joj je fotka završila na izložbi, otkrila sam format 20x30. Otada planiram razvit nekoliko svojih fotki u toj veličini i staviti ih na zid, dekoracije radi. Svi su fotkali na veliko, osim mene. A zatim – rez. Dobrotom velikodušnog stranog sponzora u ljeto 2007. dobila sam na poklon fotić. Leica, 10x zoom i dvije ogromne (2G) memorijske kartice. Košta je tada nešto više od 3000 kuna. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se me popusti paničan strah koji se javljao svaki put kad bih ga uzela u ruke. Sve slike snimljene otada sada bi stale na 3 ili 4 dvda, uglavnom su na kopmu ili eksternom disku. Uskoro cu ih backupati i zapržiti, za svaki slučaj. Ove godine mahnito sam snimala na izletima na Rastoke i u Zagorje, djevojačkoj večeri, vjenčanju, prvom godišnjem, putu u Munchenu, drugom godišnjem, na promociji ....a tu su i posebni folderi za kućne ljubimce te masa slika s mora, tj. od kuće. I još slike koje spadaju u Razno (snijeg, sushi, nova haljina). Konačno sam iz mase materijala izabrala dvadesetak slika za Baku i Dedu, odnijela ih na cdu u Foto Nešto i teta ih je odmah isprintala. I to je bilo to. Ah, da. Otkrila sam novi format- 13x18. Istog dana Piano man mi je sa turneje po Njemačkoj poslao njurgavi sms. "Shvatio sam zašto mi smeta kad me snimaju. Danas, kad su fotografije besplatne, ljudi bi samo pucali po svemu. da nemaju kamere vecina njih uopce ne bi zastali. To su zapravo smetala. Performerima smetaju siledije, trablmejkeri- moji siledije imaju fotoaparate i kamere." Pokušah mu objasniti da je fotka neplaćena reklama. "Ne nego im kamere daju pravo da se stanu između mene i publike i pokvare doživljaj. Public doesn't have the right to know, public has to find it out for itself". Odlučih ga totalno ignorirat. Nedavno mi je rekao da su boje na mojim fotkama neprirodne.   Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others! |
- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 12.08.2009.
Kako nismo ušli na stadion
|
-Bit će karata za U2 po 100 kuna- rekla je Super G kad smo na minhenskom stadionu prošle desetog preprodavača koji je karte za Springsteena od 80 eura nudio za 50. Samo sam se nasmijala. Prošlo je mjesec dana, glavni grad tresla je rock groznica, uopće nismo slušale radio jer nam se već gadio spomenuti irski bend. U grad smo stigle dok su predgrupe zagrijavale tisuće ljudi na stadionu, raspakirale sve što smo teglile na godišnjem, a zatim na internetu pročitale da je bilo karata za 100 kuna. -Ha!- rekla je Super G. –Sutra odi u grad, misija stadion.- Idućeg popodneva Majkl, njegov brat Đorđ Majkl i ja, s 900 kuna između sebe, odšetali smo se do stadiona. Imali smo provjerenu informacij- ima karata za 150 kuna. Dok su tisuće ljudi pristizale, mi smo obišli preprodavače (kojih je bilo neugodno malo) i nudili uvredljivo niske ponude na koje oni nisu uopće trzali. Snow Patrol je tek počeo svirati pa rekosmo sebi „vidjet ćemo za sat vremena“. Sjedili smo na panju u parku, upoznavali se sa žabama i sastavljali taktične smsove koji su se ticali muško-ženskih odnosa. Preprodavača je bilo sve manje i manje, a mi smo se znojii. Jedan je tražio za 2 karte 1000 kuna, a zatim ih u roku 4 minute prodao obje za 650 meni ispred nosa. Kad ne ide nepošteno, ajmo probat pošteno, rekosmo sebi. Majkl je stao u red za blagajnu. Karte su se rasprodale prije nego se uopće približio šalteru. Priznali smo poraz i sjeli na stepenice pred glavni ulaz. Kad smo već tu da malo poslušamo. Uz Colu i štapiće osjećali smo se užasno luzerski i obećavali sebi da „idemo nakon iduće stvari“. Usput smo smišljali razne kreativne načine ulaska u stadion (preuršavanje u zaštitara, otimanje i pljačka crewa ili ljudi iz Eventima ili Lupa promocije, preskakanje preko ograde, potkupljivanje....). Iza 22 sata marljivi Sokolovi zaštitari počeli su skidati ograde s ulaza, a mi smo živnuli. Utrčali smo na stadion, ostavili Colu bez nadzora na tlu i približili se ulazu na tribinu na 20 metara, gdje nas je zaustavila druga ograda i još narančastih zaštitara. Otud smo vidjeli djelić tribine, tisuće točkica u raznobojnim svjetlima, a čulo se odlično. Konačno smo imali osjećaj da slušamo live bend, a ne cd s razglasa. U jednom trenu krajičkom oka primjetismo žustro kretanje po stepenicama za vrh tribine-netko je našao rupu! Sjurili smo se prema stepenicama, ali brže bolje dojurio je jedan Sokol i u naguravanju završio na podu. Umjesto da ga pregazimo i nastavimo dalje, pomogli smo čovjeku da se digne, a ona nam je zahvalio tako što je obećao da nitko Njegovi kolege pohvatali su nekoliko ljudi koji nisu stigli ući na tribinu i tada smo znali da je to doista KRAJ. Počeh slati hate sms-ove ljudima koji su bili unutra. Potražih ostatak one velike Cole, ali nekim čudom je nestala. Ljudi s akreditacijama počeli su izlaziti već 20 do 11, što me užasno razjadilo, posebno kad je netko dao svoje narukvice paru mama-kći koji je stajao blizu nas, te kad je neki tip s kartom koju je tek nabavio tko zna gdje ekstatično potrčao unutra. -Idemo, sad će gužva. Osim toga, neću da me tko vidi ovako- reče Majkl, pa se išuljaso i sakrijsmo iza grma u prekoputnom parku. -Ovo je stvarno užas. Imali smo i novca i volje- naricao je Đorđ Majkl. -Gledaj to ovako. Bit ćemo samo uspješniji i bogatiji. Ovo nam je zadnji put da klošarimo ovako. Odradili smo to kako treba.- tješila sam ga. U moru ljudi koji su pješačili Maksimirskom na putu kućama uočih poznanike. - Hej, jeste ušli ?- -Ne. - Ali bilo je hrpe karata ! Zamalo tog netaltičnog čovjeka oborih na tlo i iscipelarih ga. Svuda oko mene čulo se samo „kako je bilo dobro“, „da bar nisu svirali toliko novih stvari“ i „stvarno spektakl“. Kad je počeo pljusak oko 2 sata uvukoh se u krevet i pomislih „sutra u ovo vrijeme bit će to samo dalek ružan san“.... Probudila sam se u podne. Pet minuta nakon što sam se osovila na noge zvonio je telefon. - O, bok Deda- - Jesi bila na Tutu ?- |
- 00:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 05.08.2009.
Valovi
|
Smežurana, iscrpljena, izbubetana, bolnog i do krvi izgrebanog lakta vraćam se s plaže. Što se dogodilo ? Bura. Super G fan je bure i velikih valova i kao takva uvijek zna gdje i kada ih može naći. Svaki put kad najave umjerenu buru, kad se zatvore Maslenica i Kikovica-Oštrovica ona u rano jutro sjeda u auto i vozi se u Bašku. Simpatično mjestašce poznato je po pješčanoj plaži na kojoj za bure ima valove oceanske visine i jačine. Plivanje je uglavnom teško izvedivo, ali i potpuno nepotrebno u takvim uvjetima. Najbolje se jednostavno bacati po valovima. Bacanje 101 Kad se primjeti kako dolazi posebno visok val, s bijelom pjenom na vrhu, treba čekati pravi trenutak i skočiti na njega. On te zatim odnese prema plićaku. Ovisno o preferancijama, bacanje s može izvesti tako da te val poklopi i centrifugira (SuperG) ili tako da se održiš na vrhu i ne udaviš, već samo elegnatno spuzneš niz njegovu krijestu (ja). Dubina Super G više voli vodu do pasa, gdje je udarac jači. Ja sam obično u vodi do prsa, gdje još uvijek mogu lijepo skočiti, a ne centrifugira me prejako. Stil Super G se baca u stranu, kao da brani kut gola. Ja se bacam na leđa, raširenih ruku kako bi udar vala prošao što bezbolnije, a ako potonem, uglavnom sam u vodi do vrhova ušiju, pa mi puno ne ulazi ni u nos i usta. Tajming Treba se baciti baš u trenu kad je val malo iza leđa, kako bi te odnio sa sobom u plićak. Ako se skoči prebrzo, u trenu pada val te prešiša preko glave i nastavi mirno dalje, dok se ti daviš ko budala koja je propustila val. Iako sam tek nedavno počela vrlo svjesno i namjerno plivati u vodi dubokoj 3+ metara, skakutanje po valovima bilo je uglavnom ugodno i zabavno. Zagrcnula sam se par puta, uspješno izvadila kamenčiće iz gaća i preplašila samo jednom, kad me u nešto dubljoj vodi odnijela centrifuga vala, pa nisam odmah mogla dotaknuti dno. Najgori trenuci odvijali su se u drugom poluvremenu bacanja po valovima (kasnije smo izračunale da smo skakutale sat i 45 minuta). Našle smo mjesto među brojnim kupačima, leđa su me prestala boljeti od krivog spavanja i sve je bilo sjajno, osim nekoliko trenutaka kad bi me otpuhao hladan vjetar. A zatim... -Gle-kaže Super G i pokazuje kako je jednog Barbu s luftićem odnijelo skroz u plićak i sad ga tamo šamara ko budalu. -Hihi- slažem se ja, ali dok se hihoćem ne pazim leđa, pa stiže val i odnosi me naprijed. Mahnito kočim, odnosno sidrim se, nogama, ali pogađam veći kamen na rubu pijeska i šljunka i nakon toga bolno skakućem na jednoj nozi. FUMP, dva srednje velika vala dolaze jedan za drugim, ulaze mi u nos, primaju za vrh glave i odnose sa sobom. Po enti put žalim što nemam naočale, dok neuspješno brišem vodu iz očiju. Shvaćam da sam u plićoj vodi, škiljim prema ogromnoj vodenoj površini koja se miče, provjeravam je li mi badić na mjestu, a zatim shvaćam da dolazi još jedan veliki val....PLJUS. Preko glave mi se zatvara centrifuga, zasipa me kiša kamenčića, a silina vala nosi kao lutku još bliže prema plaži i ostavlja izvrnutu na bok. Pridižem se, i dalje ništa ne videći, pipam grudobran i shvaćam da se pomaknuo i da mi viri jedan cic, s užasom pokrivam cic, a zatim me jedan TRAS okreće i odnosi. Dok razmišljam kako bih svarno trebala zašiti taj gornji dio badića, val se vraća s osvetom, ŽBAM, i opet ništa ne vidim, samo se primam za prsa, i udišem što više zraka mogu jer čujem grmljavinu vala po oblucima i znam da će za trenutak....SPLJOŠT...odnosi me još dalje, dijagonalno od Super G, jedva ju vidim i kad vodene zavjese nema, a kamoli kad se ona STROPOŠT na mene kao cigleni zid. Shvaćam kako sigurno izgledam kao budala dok me val valja po plaži a ja se držim za prsa. Konačno se uspijem dočepati samog vodenog ruba, gdje me pjena vala pokriva, ali udarac je zanemariv. Konačno progledam. Iskašljam višak vode, dršćem, hvatam zrak, grčevito se držim za kamenčiće, dok se Super G i ostali bacaju kao blesavi. -Ideš van ili unutra ? – vikne ona, a ja dahćem. Nemoćno shvaćam kako propuštam najbolje valove, ali ne mogu se ni pomaknuti, samo hvatam zrak. Nakon nekoliko trenutaka pokušam se uspraviti i odšetati natrag u more, ali ono me ruši, pa odustajem i šeprtaljvo plivam. Čim dođem u vodu do prsa, snaga valova opada. Još se malo brčkamo, pa odlučujemo da idemo van. U tom trenu dijabolički valovi rastu do užasne veličine i u trenu kad sam se skoro spasila, RUMBL, udara me kao bik i odbacuje u plićak na bok. Super G me vidi kako se koprcam i vraća se izvući me van. Shvaćamo kako nam je parking istekao, skupljamo stvari i trčimo u auto. Lakat me boli i teatralno krvari u kapljicama. Nakon 15ak minuta vožnje cirkulacija se ponovo pokreće i dolazimo sebi. Palimo radio da čujemo prognozu vjetra za sutra.   Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!(Val snimljen u Baškoj. Ukradeno s Googlea/Flickra) |
- 17:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 04.08.2009.
Na plaži
|
Najgori trenuci svakog plivanja: - močenje gaća - tren kada val s gaća skoči na mentalno nepripremljeni trbuh - odvratan moment kad se počinje močiti grudobran badića - horor kad se voda zatvori oko ramena - voda u nosu - voda u grlu Najbolji trenuci svakog boravka na plaži: -nevjerojatan osjećaj olakšanja kada uđem u more do koljena -kada usred čitanja stripa/knjige shvatim kako sam se prekuhala, no tren iza toga umiri me spoznaja da si mogu priuštiti još jedan nevjerojatan osjećaj olakšanja kad god poželim   Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others! |
- 20:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
