/
srijeda, 12.08.2009.
Kako nismo ušli na stadion
srijeda, 12.08.2009.
Kako nismo ušli na stadion
|
-Bit će karata za U2 po 100 kuna- rekla je Super G kad smo na minhenskom stadionu prošle desetog preprodavača koji je karte za Springsteena od 80 eura nudio za 50. Samo sam se nasmijala. Prošlo je mjesec dana, glavni grad tresla je rock groznica, uopće nismo slušale radio jer nam se već gadio spomenuti irski bend. U grad smo stigle dok su predgrupe zagrijavale tisuće ljudi na stadionu, raspakirale sve što smo teglile na godišnjem, a zatim na internetu pročitale da je bilo karata za 100 kuna. -Ha!- rekla je Super G. –Sutra odi u grad, misija stadion.- Idućeg popodneva Majkl, njegov brat Đorđ Majkl i ja, s 900 kuna između sebe, odšetali smo se do stadiona. Imali smo provjerenu informacij- ima karata za 150 kuna. Dok su tisuće ljudi pristizale, mi smo obišli preprodavače (kojih je bilo neugodno malo) i nudili uvredljivo niske ponude na koje oni nisu uopće trzali. Snow Patrol je tek počeo svirati pa rekosmo sebi „vidjet ćemo za sat vremena“. Sjedili smo na panju u parku, upoznavali se sa žabama i sastavljali taktične smsove koji su se ticali muško-ženskih odnosa. Preprodavača je bilo sve manje i manje, a mi smo se znojii. Jedan je tražio za 2 karte 1000 kuna, a zatim ih u roku 4 minute prodao obje za 650 meni ispred nosa. Kad ne ide nepošteno, ajmo probat pošteno, rekosmo sebi. Majkl je stao u red za blagajnu. Karte su se rasprodale prije nego se uopće približio šalteru. Priznali smo poraz i sjeli na stepenice pred glavni ulaz. Kad smo već tu da malo poslušamo. Uz Colu i štapiće osjećali smo se užasno luzerski i obećavali sebi da „idemo nakon iduće stvari“. Usput smo smišljali razne kreativne načine ulaska u stadion (preuršavanje u zaštitara, otimanje i pljačka crewa ili ljudi iz Eventima ili Lupa promocije, preskakanje preko ograde, potkupljivanje....). Iza 22 sata marljivi Sokolovi zaštitari počeli su skidati ograde s ulaza, a mi smo živnuli. Utrčali smo na stadion, ostavili Colu bez nadzora na tlu i približili se ulazu na tribinu na 20 metara, gdje nas je zaustavila druga ograda i još narančastih zaštitara. Otud smo vidjeli djelić tribine, tisuće točkica u raznobojnim svjetlima, a čulo se odlično. Konačno smo imali osjećaj da slušamo live bend, a ne cd s razglasa. U jednom trenu krajičkom oka primjetismo žustro kretanje po stepenicama za vrh tribine-netko je našao rupu! Sjurili smo se prema stepenicama, ali brže bolje dojurio je jedan Sokol i u naguravanju završio na podu. Umjesto da ga pregazimo i nastavimo dalje, pomogli smo čovjeku da se digne, a ona nam je zahvalio tako što je obećao da nitko Njegovi kolege pohvatali su nekoliko ljudi koji nisu stigli ući na tribinu i tada smo znali da je to doista KRAJ. Počeh slati hate sms-ove ljudima koji su bili unutra. Potražih ostatak one velike Cole, ali nekim čudom je nestala. Ljudi s akreditacijama počeli su izlaziti već 20 do 11, što me užasno razjadilo, posebno kad je netko dao svoje narukvice paru mama-kći koji je stajao blizu nas, te kad je neki tip s kartom koju je tek nabavio tko zna gdje ekstatično potrčao unutra. -Idemo, sad će gužva. Osim toga, neću da me tko vidi ovako- reče Majkl, pa se išuljaso i sakrijsmo iza grma u prekoputnom parku. -Ovo je stvarno užas. Imali smo i novca i volje- naricao je Đorđ Majkl. -Gledaj to ovako. Bit ćemo samo uspješniji i bogatiji. Ovo nam je zadnji put da klošarimo ovako. Odradili smo to kako treba.- tješila sam ga. U moru ljudi koji su pješačili Maksimirskom na putu kućama uočih poznanike. - Hej, jeste ušli ?- -Ne. - Ali bilo je hrpe karata ! Zamalo tog netaltičnog čovjeka oborih na tlo i iscipelarih ga. Svuda oko mene čulo se samo „kako je bilo dobro“, „da bar nisu svirali toliko novih stvari“ i „stvarno spektakl“. Kad je počeo pljusak oko 2 sata uvukoh se u krevet i pomislih „sutra u ovo vrijeme bit će to samo dalek ružan san“.... Probudila sam se u podne. Pet minuta nakon što sam se osovila na noge zvonio je telefon. - O, bok Deda- - Jesi bila na Tutu ?- |
- 00:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
