/

ponedjeljak, 19.01.2009.

Ne zovi mama doktora

U početku bijaše bol. Sasvim mala bol, s lijeve strane pupka, toliko mala da je zapravo dosadna smetnja, a ne nešto zabrinjavajuće. Zatim je tu bilo i malo krvarenja, na posve krivoj strani. Vrlo brzo je stalo, ali to je izgledalo zabrinjavajuće. Ona bol što sam ju spomenula na početku nije stala. Kad sam shvatila da već gotovo deset dana ne prolazi pomirila sam se s time da ću uskoro završiti u bolnici i već sam počela tražiti šlape u boji kućnog ogrtača. Očito je, smatrala sam, kako se radi o slijepom crijevu, cistai čiru, raku želuca. Svi s majčine strane imaju neke fuj želučane probleme, moja genetska predispozicija se aktivirala. I tako sam billa zabrinuta. Zatim sam, skoro dva tjedna nakon početka simptoma, otišla kod doktorice. Čisto kako bi o putu do nje ta bol-smetnja prestala i da mogu živjeti u miru. Al nije prestala. Doktorici je to sve zvučalo kao bubrezi ili mjehur. Odmah me poslala na mnoštvo pretraga. Dva dana kasnije, dok sam u studentskoj poliklinici dva i pol sata čekala rezultate (vani je bilo hladno i sklizavo), u glavi sam podijelila sve svoje cde i odjeću, napisla pisma poznanicima i obitelji i taman kad sam počela raditi popis naputaka za pogreb, ispalo je da su svi nalazi u redu. Osim jednog. Višak kalcij oksalata. Moguć pijesak u bubrezima. Bezveze. Jel moguće da u ovim nježnim godinama budem tako pjeskovita? Što ćetek biti kasnije ? Znači li to traumatične odlaske na wc ? Ako je ipak mjehur, hoću li svako malo imati upale ? I što je s tim glupim upalama ? Bila sam posve zdrava dok nisam došla u Capital city. Prvo sinusi, pa ovo. Ugh. Iz ovog nadasve linearnog razmišljanja prenuo me glas dokotrice koja je upravo završila pisanje novog seta uputnica za dodatne pretrage. Druga runda počinje danas.

- 09:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #