|
|
-Svi u svijetloj odjeći stanite na ovu stranu, svi u tamnoj, na onu. Sad ćemo snimati ulazak. Kada vam dam znak, samo počnite hodati prema meni normalnom brzinom. U redu.... akcija ! (hod, hod) - To nije bila normalna brzina, idemo opet. (hod, hod) - U red, još jednom. (hod, hod) - Odlično. Sad druga grupa. (nekoliko hod hodova kasnije) - Sjednite po troje za stol. Jedete zbog kamera, a ne zbog jedenja, pa vas molim da jedete malo brže nego inače. Tko dobije hranu može odmah početi jesti. Sa svakog stola će po jedna osoba komentirati jelo. Gledajte u mene, kamere nema. Oni koji daju izjave ocjene jela upisuju tek kad ih snimamo. *** Tako to izgleda u rano jutro (10 sati) u popularnom restoranu u gradu. Na služenoj sam novinarskoj dužnosti, ali ću biti i dio oštrog suda koji ocjenjuje napore mladih kuhara u novoj emisiji. Iznenađena sam razinom upletenosti u novi šou, zabrinuta zbog kamera, a opet mi je drago što besplatno ručam, makar u 10. Sjedim za prvim stolom, grozno blizu kamerama iza kojh se nalaze ogromna svjetla Klima radi na nije vruće, ali jako mi je neugodna ideja da jedem pred kamerama. Tko me ikad vidio kako jedem, zna i zašto. Osim toga, žao mi je što nisam obukla neku više fancy bluzu. Popravljam naočale koje mi drže kosu i nadam se da nemam travuljine među zubima dok me snimaju kako ocjenjujem hladno predjelo. Srećom, u dobrom sam društvu producenata i ugodno čavrljanje mi pomaže opustiti se, donekle. Već oko podne snimanje je gotovo. Siti jesmo, ali nije baš da smo se ubili hranom. U pravoj restoranskoj maniri, bili su to više uzorci nego jelo. Na izlazu nam daju poklone u vrećicama s logom televizije, naravski. Vraški teško nešto, što znači da će sigurno biti dobar mito. Ne mogu čekati,pa već ispred restorana otvaram vrećicu - dar je zaista super- u drvenoj kutiji fancy shmancy jestivine - ocat, pekmez, rakijica, sir.... Oduševljeno teglim dar prema tramvajskoj stanici i zaboravljam na to da ću bit na televiziji. Idućeg dana počinju stizati smsovi "Jesi ti ono možda upravo bila na televiziji ?" .... |
U američkim filmovima roditeljima je obično drago riještiti se svoje djece kad napune 18. Pošalju ih na koledž i prisvoje njihovu sobu, preurede ju u teretanu ili sobu za zamatanje poklona. Kod mene je bio obratan slučaj. Sama sam se izbacila, a oni su tiho cmizdrili i poput šteneta gledali za mnom. Dok nisu shvatili da je u mojoj soba po ljeti puno ugodnija za spavanje i da je krevet predivno mekan. Sad kad smo se svi (i oni i pas i ja) privikli na takvu situaciju, svako malo pod noge mi klipove baca Baka. - Zar ti ne nedostaju ? Oni jadni tamo sami, bu hu hu. Ja sam plakala kad sam došla u Zagreb - zna reći. Onda joj ja kažem da mi baš i ne nedostaju ali psa se češće sjetim, jer su maltezeri in, pa ih svuda srećem. Ona zatim promjeni taktiku i kaže nešto kao - Svi bježe na more, a ti se pržiš tu u gradu. Ne možeš na plažu. A po zimi je tu puno hladnije nego na moru. Ja joj na to kažem kako od mora ionako nema koristi od listopada do lipnja, a snalazim se kratkim izletima i umakanjem u rijeku. Onda ona ipak prizna kako ovaj čudan zagrebački posao ima i dobre strane, a jedna od njih je i ta što mogu na proljeće dignuti kredit i preurediti gornji kat kuće i iznajmljivati ju. Tada se ja ugrizem za jezik jer neću još otprilike 250 godina moći dizati bilo kakve kredite, jer mi ne plaćaju nikakve doprinose i ostalo, ali joj to ne želim reći. Zato što je to s iznajmljivanjem zapravo dobra fora. Dobiješ džeparac. Pa onda uložiš u ovo, ono, stiže ti redoviti prihod. A jednog dana ostvari se moj dugogodišnji san-pokretanje bed and breakfasta na atraktivnoj poziciji uz more. Dok tako razmišljam, u oblačiću iznad moje glave mini ja u odvratnoj havajki, sa sunčanim naočalama i snopom dolara u džepu gušta u ranoj mirovini (35 godina) i pljucka koštice voća sa terase svoje otočne vile dok u pozadini svira tema iz Dinastije. U tom trenu zazvoni telefon i saznam kako roditelji trebaju sitnog keša za popravak ovog i onoga i sjetim se da sam spiskala gotovo cijelu plaću (wow, nikad mi nije trajala 10 dana) i shvatim kako sam jako daleko od otočne terase od koje sam otputovala prije godinu dana. I padne mi na pamet (tup!) da mi je život ko onaj vic o Crnogorcu. Pa se smijem sama sebi. Došao Amerikanac u Crnu Goru, te vidi Crnogorca kako leži u parku na klupi, pa mu reče: '' Što ležiš tu, ustani i radi nešto ! '' A Crnogorac mu odgovori : '' Aaaaa, šta da radim, jadan. '' Zatim će mu Amerikanac: '' Slušaj, ovako: upecaj dosta ribe, nakon što je prodaš - kupi neki mali čamac. '' Crnogorac, nezainteresirano pita: '' I šta onda, jadan ? '' '' Onda uhvati još više ribe i kupi veći čamac '' '' I . . .'' '' Onda, upecaj morskog psa i zaradi veliku lovu '' '' I šta onda, jadan ? '' '' Onda unajmi ljude da rade za tebe, a ti lezi i odmaraj. '' A Crnogorac će mu onako ljutito: '' Jado, pa šta drugo radim nego ležim i odmaram!" ** Još jedan prikladni "Normal" is getting dressed in clothes that you buy for work, driving through traffic in a car that you are still paying for, in order to get to the job that you need so you can pay for the clothes, car and house that you leave empty all day in order to afford to live in it. Ellen Degeneres (navodno) |
U četvrtak sam neuspješno pokušala spremiti broj mobitela vizašistice u memoriju svog mobitela- vrisnuo je "memory full". To me užasno iznenadilo, jer se dogodilo već drugi put u zadnjih deset mjeseci otkad radim u Novinama. Ranije stvarno nisam bila u opasnosti da upoznam i eventualno zatrebam više ljudi nego što moj mobitel može podnijeti. Kad sam ga dobila, a bilo je to prije tek 5 godina, popunjavala sam ga brojevima kolega s faxa, dosadnih susjeda kojih se nisam željela javljati, te prijatelja iz razreda s kojima je trebalo koordinirati pića i ića. Pa onda broj stana od ovoga, broj od prijatelja od onoga, možda mi zatreba ovaj, za svaki slučaj onaj...stvar se malo razvodnila. (Dobra je vijest da se ipak za svako ime sjećam tko je, pa tako i za 10 Martina, 12 Ivana i po 9 Marija i Ana. ) Ali definitvno ne toliko koliko u zadnjih 10 mjeseci. Jučer sam konačno počela brisati stvari na veliko. Prvi su stradali prijatelji iz razreda i kolege s faxa. Iz škole se družim ionako valjda s njih 5, a s faxa mi skoro pa ne treba nitko od umemoriranih jer mi više ne fale skripte ni kopije bilježnica. Ako ih se uželim, dosta ću ih naći na Facebooku. Zatim sam prešla na work-related brojeve i ljude. Našla sam tu Karate savez, Curling savez, Piarušane, Biljarski savez, Vatrogasce, gotovo sve ljude iz pojedinih redakcija, službene mobitele, nove i stare brojeve, kolege iz Sportskih novosti, Zagreb Newsa, Komunalnog vjesnika, Nove TV, Slobodne Dalmacije, 24 sata ..... Onda su krenule dileme. Iako više nisam u Sportu, nikad ne znaš kad će nekome zatrebati veza u Curling ili Skijaškom savezu. Ili nekome iz Gradske vatrogasci. Ipak, napornim radom sam sinoć izbrisala čak 46 imena. Treba izbaciti još ponekog, ali i odvažiti se na to. A zatim sve te ljude s brojevima fino popisat u Excel, te nosit na usbu, pospremit među Vžane Stvari, stavit u Sent ili Nedovršeno na mailui još isprintat i nosit u bilježnici. I tada ću ih se uistinu zauvijek osloboditi. |
Nisam osobiti plivač. Lako se umaram, zimogrozna sam, poklopi me svaki malko veći val, ne ronim jer ne volim vodu u ušima. Zato se uglavnom držim plićaka, a o plivanju u vodi koja ne sadrži antigravitacijsku supstancu (sol) nisam ni razmišljala. Pogotovo kad sam čula kako je moj Otac, bodul, inače snažan tip, dobio traume plivajući u rijeci i jedva se izvukavši van. A onda je, sasvim slučajno, počeo niz malih koraka za mene, a velikog pljuskanja Prvo sam u hotelskom bazenu, okruglom i fora veličine, plivala u miješanoj vodi. Pa sam mjesec-dva nakon toga plivala u pravom bazenu, privatnom, kloriranom i obojanom u plavo. I preživjela. Ove subote došao je krajnji test. The River. Dobro društvo potrpalo se u vruće subotnje popodne u auto i krenulo na plažu. A plaža travnata, kraj livade. Oko livade šatori. Sve liči na reklamu za Pan i toliko mi je strano da ne znam kud ću sa sobom. Društvo se bez ikakvog ustručavanja baca u rijeku (!), u kojoj su trava i ribe i mulj i teško se iz nje uzverati na obalu osim ako nisu instalirane nekakve sićušne stepenice. I guštaju, luđaci, dok ja bespomoćno gledam kako odlaze sve dalje i dalje. U trenu kad sam ostala sama na obali počela je padati kiša i puhati vjetar, a ostali kupači su pobjegli. Sklanjam stvari pod drvo, vrlo optimistički, te počinjem drhtati. Oni luđaci i dalje uživaju. Odlučujem da je glupo kisnuti na obali u odjeći kad imam odjeću za vodu, pa se skidam i odlazim do bazena za djecu, user-friendly plićine. Kiša pada još jače, vjetar puše, gmi i sijeva i sve je vrlo dramatično. Adrenalinsko kupanje. U rijeci (vodi čak- nitko neće vrisnuti da nije voda nego rijeka) je fino toplo i uranjam da se baš ne smrznem dok se ostali zabavljaju pod većim slapovima. Dva manja slapa blizu dječjeg bazena stvaraju fini jacuzzi (cool tub) efekt, pa plutam u mjehurićima i plašim ribice. I grčevito se držim za stijenu, naravno. Razmišljam o tome da otplivam do prvog većeg slapa koji zaista nije daleko, ali ideja da se nemam za što prihvatiti me toliko plaši da ziheraški ostajem na mjestu i smrzavam se od nekretanja. Konačno izlazimo van, prestaje nevrijeme, a meni se vraća krv u neke dijelove tijela. Unatoč potencijalnim opasnostima bilo mi je super, no razmišljam o upgradeu iskustva. Do iduće subote moram naći nekakv šlauf... |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |