U američkim filmovima roditeljima je obično drago riještiti se svoje djece kad
napune 18. Pošalju ih na koledž i prisvoje njihovu sobu, preurede ju u teretanu ili
sobu za zamatanje poklona.
Kod mene je bio obratan slučaj.
Sama sam se izbacila, a oni su tiho cmizdrili i poput šteneta gledali za mnom. Dok nisu shvatili da je u mojoj soba po ljeti puno ugodnija za spavanje i da je krevet predivno mekan.
Sad kad smo se svi (i oni i pas i ja) privikli na takvu situaciju, svako malo pod
noge mi klipove baca Baka.
- Zar ti ne nedostaju ? Oni jadni tamo sami, bu hu hu. Ja sam plakala kad sam došla u Zagreb - zna reći.
Onda joj ja kažem da mi baš i ne nedostaju ali psa se češće sjetim, jer su maltezeri
in, pa ih svuda srećem.
Ona zatim promjeni taktiku i kaže nešto kao
- Svi bježe na more, a ti se pržiš tu u gradu. Ne možeš na plažu. A po zimi je tu puno hladnije nego na moru.
Ja joj na to kažem kako od mora ionako nema koristi od listopada do lipnja, a snalazim se
kratkim izletima i umakanjem u rijeku.
Onda ona ipak prizna kako ovaj čudan zagrebački posao ima i dobre strane, a jedna od njih je i ta što mogu na proljeće dignuti kredit i preurediti gornji kat kuće i iznajmljivati ju.
Tada se ja ugrizem za jezik jer neću još otprilike 250 godina moći dizati bilo kakve
kredite, jer mi ne plaćaju nikakve doprinose i ostalo, ali joj to ne želim reći.
Zato što je to s iznajmljivanjem zapravo dobra fora. Dobiješ džeparac.
Pa onda uložiš u ovo, ono, stiže ti redoviti prihod. A jednog dana ostvari se moj
dugogodišnji san-pokretanje bed and breakfasta na atraktivnoj poziciji uz more.
Dok tako razmišljam, u oblačiću iznad moje glave mini ja u odvratnoj havajki,
sa sunčanim naočalama i snopom dolara u džepu gušta u ranoj mirovini (35 godina)
i pljucka koštice voća sa terase svoje otočne vile dok u pozadini svira tema iz Dinastije.
U tom trenu zazvoni telefon i saznam kako roditelji trebaju sitnog keša za popravak ovog i onoga i sjetim se da sam spiskala gotovo cijelu plaću (wow, nikad mi nije trajala 10 dana)
i shvatim kako sam jako daleko od otočne terase od koje sam otputovala prije godinu dana.
I padne mi na pamet (tup!) da mi je život ko onaj vic o Crnogorcu.
Pa se smijem sama sebi.
Došao Amerikanac u Crnu Goru, te vidi Crnogorca kako leži u parku na klupi,
pa mu reče: '' Što ležiš tu, ustani i radi nešto ! ''
A Crnogorac mu odgovori : '' Aaaaa, šta da radim, jadan. ''
Zatim će mu Amerikanac: '' Slušaj, ovako: upecaj dosta ribe, nakon što je prodaš - kupi neki mali čamac. ''
Crnogorac, nezainteresirano pita: '' I šta onda, jadan ? ''
'' Onda uhvati još više ribe i kupi veći čamac ''
'' I . . .''
'' Onda, upecaj morskog psa i zaradi veliku lovu ''
'' I šta onda, jadan ? ''
'' Onda unajmi ljude da rade za tebe, a ti lezi i odmaraj. ''
A Crnogorac će mu onako ljutito:
'' Jado, pa šta drugo radim nego ležim i odmaram!"
**
Još jedan prikladni
"Normal" is getting dressed in clothes that you buy for work, driving through traffic in a car that you are still paying for, in order to get to the job that you need so you can pay for the clothes, car and house that you leave empty all day in order to afford to live in it.
Ellen Degeneres (navodno)
Post je objavljen 19.08.2008. u 14:13 sati.