Kako je Candy saznala da je trudna

Dragi moji!

Hvala vam svima od srca na toliko lijepih želja, ovih dana sam toliko zaokupljena doktorima da se još nisam stigla svima javiti, ali hoću, obećajem.

ŠTO REĆI, LJUDI MOJI? SJEDIM TU I RAZMIŠLJAM SAMO O SVOJOJ BEBI. Samo molim Boga da sve bude u redu.
Kako vam je to išlo...

Kako imam hormonalne poremećaje, nisam se previše obazirala na to što mi stvari danima kasne. Uopće nisam razmišljala o tome, jer su me jajnici bolili kao da ću svaki čas dobiti. I sise su me bolile, baš jako, jedva sam grudnjak mogla zakopčati tih dana. Već mi je postala navika kupovati test za trudnoću, dobivati negativan rezultat, i tako već par mjeseci.

Pa sam tako i ovaj mjesec kupila test, i čekala subotu jutro da ga napravim. Ovaj mjesec smo već napravili jedan test, bio je negativan, tako da sam se posvetila mijenjanju karijere, i bila sam u posve drugom filmu (nikako ne trudničkom).
I napravim ja test reda radi, već sam se ustala i krenula prati zube, kad test drugačiji nego inače! U jednoj ruci držim četkicu, u drugoj test, i ne kužim! Kad mi je došlo iz dupeta u glavu! TRUDNA SAM! TRUDNA SAM! To sam rekla u sebi, a naglas sam proizvela krik koji je zvučao kao luđački vrisak.
Mužić je potrčao do wc-a, vidio da držim test, i počeo: “Opet radiš test bez mene, jesam ti rekao da me zoveš, napravila si ga već, nije valjda, je, ajme meni, trudni smo! Beba će imati bebu. Ajme sreće, ajme veselja!“ Grlili smo se, meni su suze tekle po licu od šoka, od nevjerice. Brzo sam se sabrala i natjerala mužića da otrči kupiti još dva testa. Za 15 minuta imali smo tri pozitivna testa!

Zanimljivo je kako odjednom kod sebe prepoznajem sve trudničke simptome. Sreća, strah, strepnja, ushit, nervoza, mučnina, umor… Bit će još o tome. Bebice draga, mama te puno voli. Čekam te i veselim ti se, i nikome neću dati da ti naudi. A tata će nas čuvati obadvije. Rekao bi obadvije bebe.

I tako, dragi moji! Prošli tjedan smo dobili i službenu potvrdu. Bebica napreduje, ali mama mora jako mirovati. Zato je mama na bolovanju, pa će je biti puno na blogu.

Voli vas candy-mom to be.

Dragi moji!

TRUDNA SAM...

Umorni tajnoviti post

Osjećam se zbunjeno. Pisala bih tisuća postova, a misli me vuku samo prema jednoj temi koju još ne mogu podijeliti s vama. Kad budem mogla, nitko neće biti sretniji od mene. Već sama sebi idem na živce s tim tajnovitim postovima. Osobito kad se uzme u obzir činjenica da bilo što teško zadržim za sebe. Ja sam od onih kad mi nešto ispričaš, moraš posebno naglasiti da je to tajna, inače ode informacija nesvjesno iz mojih lajavih usta u bijeli svijet.
Jedva čekam napisati taj svijetli post o tom svijetlom trenutku u mom životu. Ispričavam se na svojoj distanci, ali sve će vam biti jasno kroz par dana.

Ono što mogu reći je da mi ide na živce ova kiša. Da nam dionice u RS rastu, a u RH padaju, sve osim Vira. Povlače se strani investitori, pad je na svim burzama. Ali u RS nema stranih investitora, pa se njih to ne tiče. Tamo je Juga u malom, U RS ulažu Hrvati , Srbi, Slovenci. Teško mi je bilo pomiriti se s tim da ćemo tamo ulagati svoj novac, jer na RS (posebno) gledam s neskrivenim prijezirom. Ne mogu se pretvarati da smo svi sad braća, a zna se tko je tko. Tko je brat, tko prijatelj, a tko agresor. Međutim, financijski interesi su iznad osobnih. Razmišljam si, pa ne postoji bolji način da se odnosi noramaliziraju nego da imamo dobru ekonomsku suradnju. Osobito one vrste gdje je veliki profit za nas u igri. Eto, tako ja razmišljam.
Kako je to izvanredna prilika za zaradu, prepustila sam mužiću taj dio poslovanja. Mirne savjesti, s puno povjerenja i trunčicom sumnje. A mužić je posebna zvjerka, zaštićena vrsta. Ne samo po poduzetničkom duhu, nego i po prekrasnoj duši koju ima. I koju mi se daje svaki dan. Nosim mu dušu na dlanu, i dobra sam toj duši. On je cijeli jedna velika duša...

I dobro sam, malo sjetna danas, ali već sutra popodne se nadam radikalnoj promjeni.

Zanima me kako ste vi? Jel i vas bedira ovo vrijeme kao mene? Da mi je biti doma, u toplom krevetu, spavati i slušati kišu kako pada po prozorima. Samo spavati, spavati, spavati. JA BI!
Idem se trgnuti žestokom dozom posla.
Voli vas candy.

Euroswing

O Eurosongu neću pisati jer nisam gledala, bila sam u kinu. Sva sreća da je mužić pristao na kino, jer njemu je Eurosong fora, a meni je to isprazna manifestacija. Jedino me u cijeloj toj priči fascinira kako mi Hrvati svake godine biramo pjesmu na Dori po prošlogodišnjem pobjedniku. Ne do Bog da izaberemo neku originalnu pjesmu (dobro, takvih na Dori ni nema), nego uvijek kasnimo godinu dana za Europom, i pokazujemo nacionalno čmarenje, nezanimljivost i neoriginalnost time što biramo pjesmu koja je klon prošlogodišnje eurovizijske uspješnice.

Prije par mjeseci sam o svingu gledala u Sanji, i jučer opet u Shpitzi. Meni osobno je to užas, potpuno neshvatljivo, osobito zbog objašnjenja koje su dali u spomenutom talk showu, svingeri to rade da spase svoj brak. Kako plemenito i hvale vrijedno. I njima ne pomaže razgovor, jedino što daje rezultate za spašavanje braka u krizi je seks s više trećih osoba. A što će se dogoditi kad ostare, i ne budu više spolno aktivni, ili privlačni u sving zajednici? Razvod jer ih je jedino svinganje držalo na okupu? Možda i tome naprave reportažu. Naslov: kad smo bili mladi, htjeli su nas, a sad kad smo stari i oronuli, prepušteni smo sami sebi, što ćemo sad.

O, Jerry Springer, what should we do? Maybe we should fight with them. Why the swing comunity doesn't want us any more?

Jučer jedan par govori kako ima troje djece. Majko mila, oni imaju vikend orgije, a šta djeca rade? I nitko mi ne može reći da takvo dijete neće imati posljedica? Ako zna da su mu roditelji perverznjaci. Ako ne zna, onda to opet pokazuje da sving nije tako moralna i normalna stvar kako to svingeri prikazuju. Jer se inače ne bi sramili. Rekli bi djeci: mi se idemo orgijat ovaj vikend, mama i tata to vole. Vi budite dobri, slušajte baku, napišite zadaću, i nemojte nas zvati, nećemo se moći javiti jer ćemo biti u sendviču.

Pozitivna strana? Kod poligamno nastrojenih ljudi, raj na zemlji. Jedino mi nije jasno, ako je netko poligaman, zašto ima i monogamnog partnera? One fore „Ja sam u sretnom braku, ali jebem se s još 10 različitih ljudi mjesečno. Mi smo sretni, znate, jer to skupa radimo, pa je onda u redu.“ Ako misliš upražnjavati takve stvari, nemoj se ženiti. Jer brak sam po sebi podrazumijeva vjernost. Budite skupa, skupa se orgijajte i mislite da ste sretni, ali nemojte mi te fore prodavati da se bračni parovi koji ne svingaju razvode samo zbog toga. Strašno!

Još pozitivnih strana? Jedna jedina je seksualno uzbuđenje. Koje mogu osjetiti samo oni koji ne bi poludili kad ti ženu povali netko drugi pred tvojim očima, a ona uživa. I ti uživaš? Ili ti dođe da umreš od muke?
Sve ja to mogu razumjeti, ali duboko sam uvjerena da takvi parovi dugoročno ne mogu biti sretni. Da ne mogu svingati i imati dobar brak, biti dobri roditelji i dobri ljudi. O kršćanstvu, moralu, našem društvu i kulturi neću ni govoriti.

Previše sam rekla, ali to je moj blog, moje mišljenje, a vi mi recite svoje na ovu temu.

I da znate na današnji post me inspirirala Leni, u biti je ovo odgovor na njezin post (tako je počeo). Ciaos, darling.
I svima ciaos.

COFLEK

Dragi moji! Evo razrješenja promjene u mom životu, a koja se odnosi na nastojanje da mi bude bolje u životu. Točnije, u svim aspektima života…

Jeste li ikad gledali Piramidu? Ja jesam, sasvim slučajno, jer me politički humor u kombinaciji s rasipanjem pameti cijelog svijeta i ne zanima baš previše. E, ali Piramidu vrijedi gledati zbog Cofleka. Da, da, i Željkica nam ima svoje javno potrčkalo. Nakon svakog bloka u emisiji, taj čovječuljak trči do Željkice i nosi joj papirić s rezultatima.

Coflek:
Dob: 40-50 godina
Spol: muški (s impozantnim primjerkom pivske trbušine)
Znanje jezika: tečan kajkavski
Stručna sprema: kak pa mere nositi Željkici tak lepo rezultati
Subjektivno mišljenje: ekstremno simpatičan je taj Coflek
Izgled: (osim trbušine) ono što upada u kadar je kapica s tim coflekom (bit će to purgerski izraz), mi bi rekli, s cufićem (dobro, naš izraz je još gluplji)

Gledam ja Piramidu, i suze mi u očima. Plačem svaki put na tog jadnog čovječuljka. O, dragi Coflek! Jadni Coflek. Buaaaa!!! Žao mi Cofleka!!!

Svaki put kad završi blok emisije Željkica se dere „Coflek, di si, dođi?!!“ A Coflek jadan trči, nosi papirić, cufić na kapi mu se trese dok pred milijunima Hrvata izigrava malu budalu. I onda Željkica sva važna komentira rezultate, ali radi tajne velike moći ih nikad ne otkrije do kraja emisije. Kad ih pročita, nekad nabaci kakav javni komentar na račun Cofleka, kako je priglup, haha, i Coflek se smije, kako je prespor, haha, i Coflek se smije, kako je svijet poludio, ali za Cofleka to nema veze, jer je on od rođenja lud, hahaha, Cofleku je to jako smiješno.

Ali ja ne razumijem. Ako se rezultati ne otkrivaju do kraja emisije, što će Željkici onda Coflek? Zašto je Coflek obučen kao mala budala? Kakav je Coflek u privatnom životu? Da li bi i drugi kao ja guštali da Coflek jednom dotrči Željkici i kaže joj „Kurvetino, evo ti kurčevi rezultati, jebo ja ovaj coflek, i tebe i televiziju!“ ????

Candy:
Opis: pogledaj lijevo
Domina kaže dođi, Candy dotrči, i haha, smije se. Domina kaže, radi prekovremeno zato jer sam ja neorganizirana, Candy radi, haha, i smije se. Domina kaže, svi su muškarci zaljubljeni u mene, a žene ljubomorne, nisam ja najbolja na svijetu, ali malo ih je kao ja, haha, Candy se smije i odobrava. Domina sumnjiči, ne daje posao, nepovjerljiva je, ne cijeni… Domina je dobra žena, ali ne baš najbolji šef na svijetu, ali zato je Candy dobar coflek.

Candy želi biti dobar radnik! Candy ne želi više biti coflek i zato predaje zamolbe za druga radna mjesta, odlučila je promijeniti posao, na bolje, ako uspije. I to počevši od danas. I zato poželimo sreću Candy da prestane biti coflek i postane čovjekom, i ne zaboravite I COFLECI SU LJUDI!

Ps. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna, osim dijela gdje se psuje Ž.O.,e to je samo radi priče, osobno Candy nema ništa protiv Ž.O., ali smatra potrebnim ustati u obranu digniteta Cofleka. Svih Cofleka.
Coflek! Coflek! Coflek! Coflek! Coflek! Coflek!
Nitko nije Coflek!
IDEMO SVI Coflek! Coflek!
Povičimo zajedno Coflek! Coflek! Zaštitimo prava radnika! Coflek! Coflek!
Živio dobro, pravedno, i dostojanstveno svaki čovjek, pa tako i Coflek!
IDEMO SVI...

Pjesma o?

Inspirirana vašim filozofskim komentarima, pružam vam komadić sebe na komentar. Tko pogodi o čemu se radi, svaka mu čast! I da ne ispadne da kradem ideje, na ovo me potakla i Teuta. Mislim, dala mi je ideju.


Uživajte, ili ne? ;-)



Patim se u ovom kavezu neostvarenih očekivanja.
Žudim za toplinom i ljudskošću.
Predobra je druga strana, pa zato nema ravnoteže.
Ja želim obje strane imati u sebi ispunjene.
Želim onaj osjećaj…
Koji ti tjera lagani osmijeh zadovoljstva na usne.
Koji te podsjeća da si mlad i jak.
Koji te odvaja od onih bez znanja.
Kojemu težim od dana kad sam mislila o tome.
A mislila sam da će biti lakše imati sve.
A nije lakše.
Druga strana je važnija.
I zbog nje mi je drago.
I zbog mene mi je drago.
Ali ovdje sad to mi ne pomaže.
Ravnoteže nema, a da dolazi, osjećam…
Promjena je u zraku, u meni, u budućnosti…

EKSKLUZIVNA SRETNA PRIČA

Ovo što ćete pročitati će za par dana puniti novinske stupce diljem Hrvatske. Ovo što ćete sad pročitati je divna priča koja se treba ispričati baš u ponedjeljak da nam svima dobro započne ovaj tjedan. Ovo što ćete sad pročitati je 100% istinita priča koja je još tajna, a ja ću je razotkriti čistog srca, bez skrivenih pomisli, s isključivim ciljem radovanja skupa s akterom priče.



Upoznajmo se prije svega s N.N–om. N.N. je mlada muška osoba, zaposlena u državnoj službi, oženjen, ima kredit za stan na neekskluzivnoj lokaciji, vozi polovni auto, i poznanici kažu da je dobar čovjek. Prije nekoliko tjedana N.N. je spremao obiteljski tavan. N.N. je volio polagati svojim roditeljima, pa se tako i ovaj put upustio u nezavidne poslove prebiranja po starim obiteljskim stvarima, starudijama, prašini, jeftinim materijalima kojima je jedina svrha da otežaju posao smetlarima koji odvoze krupni otpad. N.N. je satima čistio tavan, većinu stvari je bacao, a neke od njih su bile jako vrijedne. Bile su to ispuhane lopte s kojima je naučio igrati nogomet, poderane majice sa školskih izleta, praćka s kojom je prvi put stupio u kontakt sa ženskim spolom. N.N. je polako čistio tavan, bacajući smeće koje je krčilo prolaz i prijetilo požarom u slučaju da grom izabere upravo tavan njihove obiteljske kuće za mjesto pražnjenja.

Odjednom je N.N. ugledao predmet koji nikad prije nije vidio. Umjetničku sliku. „Otkud to na tatinom tavanu“?, pitao se N.N. Nije mu bilo jasno što činiti sa starom prašnjavom slikom, koja nije baš izgledala reprezentativno, bila je prljava, na pojedinim mjestima oštećena, ali nešto mu je govorilo da slika nije za baciti. Da ima još života u tim nanosima boja, da taj predmet još nije ispričao svoju priču.

Žene su mudrije, zato je N.N. pozvao mamu.
„Mama, šta ćemo s ovom slikom, oktud to, oćemo baciti ili šta ćemo s njom?“
„A, joj, ne znam, sine, treba tatu pitati, ta slika tu stoji od drugog svjetskog rata, Boga pitaj kako se tu našla“.
Tata je čuo galamu, ulazi na tavan, ugleda sliku… Ne može vjerovati svojim očima.
„To je ta slika!“, govori tata. „To je slika moje pokojne mame, nisam je vidio 50 godina, cijelo vrijeme je bila tu na tavanu, a nitko nije znao. Mama je željela da je ja imam, jer uvijek mi se nekako sviđala.“
„Je, stari, ti si poznati umjetnik u obitelji“, N.N. provocira tatu koji o umjetnosti zna malo više nego o heklanju, manikuri ili predmenstrualnom sindromu.
„Ne zajebaji!“, oštar je tata. „Nosi tu sliku i radi s njom šta hoćeš“, tata bijesno odlazi s tavana posramljen pokazivanjem emocija, a to je nešto što muškarci poput njega ne čine. Nikad. Jer tata je dobar, čvrst, snažan i pravedan, ali emocije su za žene. Zajedno s uspomenama.
„Nemoj, sine, pusti sliku“, mama trči za tatom i ostavlja N.N. samog na tavanu.
„Oprosti, tata, i meni se slika baš nekako sviđa. Nećemo je još baciti“.

Prošli su tjedni, slika se vozila s N.N.-om u autu, malo se natukla u prtljažniku, ali sudbina joj još nije bila određena. N.N.-a je slika tužno gledala svaki put kad bi uzimao namirnice iz prtljažnika, kao da ga pita, a šta ćeš sa mnom. N.N. nije znao, ali je znao jednog čovjeka u Zagrebu koji se bavio umjetninama, te je odlučio odnijeti sliku na procjenu. Stručnjak u Zagrebu je bio vrlo tajnovit, usplahiren, N.N. je shvatio samo da slika vrijedi nešto novca, ali da se stručnjak ne usuđuje davati prognoze, ali ako je to ono što misli… Stručnjal nije htio reći dalje, ostao je na tri točkice. Stručnjak će sliku poslati u London. N.N. se nekako zbunjen vozio kući, bojao se da će troškovi transporta slike do Londona biti preveliki, da ih neće imati od čega platiti, i da će mu se cijela obitelj smijati kad čuju što je napravio.

Prošlo je tek par dana kad je N.N. dobio poziv od stručnjaka. Slika je u Londonu procijenjena i prodana istog dana za DVA MILIJUNA I DVJESTO TISUĆA FUNTI!


Ovim putem želim dotičnom gospodinu i cijeloj njegovoj obitelji sretan život, dobro zdravlje, puno ljubavi i sloge, i pametno trošenje DVA MILIJUNA I DVJESTO TISUĆA FUNTI! ČESTITAM!

I razmišljam si da i ja prekopam obiteljske tavane ;-) Šta kažete, dragi moji?

Post o sexu i susjedskim mukama

Umjesto da opisujem kvalitetu vlastitog sexualnog života, današnji post posvećujem susjedima koji žive ispod nas… Zaslužili su to. Prvi dio post nema veze sa sexom, nego sa susjedskim odnosima, pa oni koje zanimaju samo sočni (bolje rečeno smiješni) detalji, neka preskoče ;-)

1. Prošlog ljeta u stan koji se nalazi ispod našega doselio se mladi par. Jako mladi. Ona ima nekih 20 godina, on možda 23. Bilo mi je drago da nismo jedini mladi par u zgradi, ali moj odnos prema susjedima je inače vrlo kurtoazan i samo to. Ne družim se s njima, ne pijemo kave, ne tračam. Imam svoj život, a susjedske odnose držim korektnima. Pa tako i s mladim parom, nazovimo ih Iva i Robi. Od useljenja u naš stan, osim vlastite terase koristim sušionu koja se nalazi na međukatu, i to sama, jer je susjedi s kojima bih je trebala dijeliti ne koriste. I nije prošlo tjedan dana, vidim ja Iva počela sušiti robu u mojoj sušioni. Ok, ne smeta mi, makar nema pravo na to, jer njena sušiona je kat dolje, ali neka. Dok se Iva nije počela širiti na sve štrikove. Upoznamo se mi, sklopimo dogovor, meni ne smeta da koristiš MOJU sušionu, ali prva dva štrika su moja, druga dva tvoja… Tako sam ponosna bila što sam joj velikodušno prepustila dio svog prostora, jer je njena sušiona predaleko, pa da ne hoda s robom, jadnica. Međutim Iva i dalje koristi sva četiri štrika, u međuvremenu su i ovi susjedi koji imaju pravo na sušionu, a ne koriste je, digli frku na Ivu. Nekako smirim situaciju, opomenem Ivu da se drži dogovora, al ništa. Morala sam čekati da se njena roba makne da mogu sušiti svoju. I dođem ja jedno jutro pokupiti svoju robu, a moje robe NEMA!!! Ajme, gdje je roba? Mužićeve košulje vrijedne kao pola moje garderobe? Kad vidim ja, moje košulje, mirisne, čiste i oprane, posložene na malo sušilo, a Ivina roba na sva četiri štrika. Ajme, glupačo naivna dobra, kravetino poštena dobrosusjedska, častim samu sebe. Ali, ja sam sebe častila naglas, Iva me čula, dotrčala do sušione, sve sam joj sasula, da me pravi glupom, nek koristi svoja jebena dva štrika i nikad više ne takne moju robu, da je iskoristila moje povjerenje… Tako me raspizdila, ljudi moji.
I bilo je sve po dogovoru, nekih tjedan dana. Vidim ja, Iva opet koristi moja štrik. Aha, e, pa nećeš. Nazovem ti ja njenog gazdu (jer Iva i Robi su podstanari), sve mu ispričam, i zamolim nek obuzda svoju podstanarku, iliti najmoprimca. I nakon tog razgovora, ima tome dva mjeseca, Iva se drži dogovora, i ja, naravno. Sad me zanima, jesam li zločesta ja ili ona? Šta mislite?

2. Prije dva mjeseca mužić je išao na uobičajeni poslovni put u Zagreb, krenuo je oko šest ujutro. Ja sam se snena vratila u krevet, tonula u san, kad su me prenuli čudni zvukovi. Glasno stenjanje, piskutavi glas koji je nešto brojao. Ajme, susjedu s gornjeg kata je pozlilo, loše mu je. Ali, ne, to je neki mladi glas, to je Robi, zašto je tako piskutav? Odjednom je taj piskutavi glas počeo glasno, visoko i brzo frenetično govoriti: idem, idem, idem, idem, idem, idem, IDEM, AAAAAAAAA! Ajme, pa nije to nikome loše, nego jako dobro, jer bilo je očito gdje Robi ide, to jest gdje je već otišao. Smiješno mi je bilo sve to skupa, ali nasmiješniji je bio njegov piskutavi glasni glas, a od ženske strane ni a. Jer on je bio jako glasan kad sam ga ja u svom stanu čula, a inače ništa ne čujem. I tako ja pričam mužiću, a on mi ne vjeruje. Kad jedne subote, oko 6 i pol ujutro, glasni piskutavi krikovi. Budim ja mužića, kažem, slušaj sad. Slušamo mi, ovakav scenarij: AAA. JOJ JOJ JOJ! HMM, HMM, HMM! JAO, JAO! ŠTA ĆU SAD, ŠTA ĆU SAD! NE MOGU VIŠE! JOJ, JOJ, JOJ, JOOOOOOOOJ! I onda gromoglasno normalnim, ne više piskutavim glasom: NIKAD NIJE BILO BOLJE, NIKAD, NIKAD! Ajme, majko, umirali smo do smijeha, mužić i ja. Stalno to spominjemo, kad je nešto dobro za pojest, nikad nije bilo bolje, kad govorimo o sportu, kad govorimo o standardu… Naša mala interna zločesta šala.

Ono o čemu smo mužić i ja raspravljali je sljedeće: Normalno je da se ljudi čuju, ali zar ovako? Muškić piskuta i govori gluposti kao da se u životu nije seksao (možda ni nije), a od ženskice nemaš za čut ni glasa. Kaže mužić da on to možda drka… Hahaha, još smješnije… Ne kažem ja da od nas (osobito od mene) nećeš čuti baš svašta, ali nekako se kuži da obadvoje uživamo, a ne jedan u deliriju, a drugi mrtav hladan. Malo je zločest ovaj post! Hehe.. Šta vi mislite, imate li vi iskustva sa susjedima? Hehe…

Zahvalni post

Moj život je super jer ga čini puno sitnih lijepih stvari.

Svako jutro me čeka mirisna, tek skuhana kava, jer mužić zna da imam problematična buđenja, pa mi na taj način pomogne započeti svaki dan. Svaki dan mi kaže da me voli, i da sam mu lijepa, i to ne po naredbi, nego slobodnom voljom. Ovih dana spavamo svega 5 sati na noć, imamo malo vremena za sebe, ali uvijek ukrademo vrijeme za naše nježnosti, makar samo drijemali jedan drugome u zagrljaju.

Kad radim 12 sati dnevno (kao jučer), onda znam da će mi šefka sljedeći dan doći tek oko 10 sati u ured, jer bude umorna, pa spava do kasno. Ja to baš volim jer onda stignem otići na blog, popiti kavicu i lagano se uvesti u posao. Kad radim najgore poslove, nosim teške uredske materijale po kiši, čekam po tri sata samo zato da mogu odnijeti pisma na poštu, maštam o dobrom poslu koji ću ubrzo raditi, koji me čeka i to zasluženo. Jer sad već vidim napredak u svom radu, sve više kolega me moli da ih mijenjam, šefki to jako smeta, ali djeca rastu, pa tako i ja. I baš mi je drago da su lijepe uspomene i želje uvijek jače od onih ružnih.

Mužić i ja obožavamo svoju Okicu, koja je dijete rastavljenih roditelja, mi je uzimamo preko vikenda, a peko tjedna je kod mojih. Baš smo je razmazili. Uživamo u našim šetnjama, maženjima, grickanjima… Tko ne zna, Okica je naš četveronožni kujasti ljubimac. I to joj je pravo ime!

A naše brižne obitelji, tu smo blagoslovljeni na rijedak način. Stvarno smo sretni.

Večeras idemo kod blizanke br.2 i njenog budućeg muža, preselili su u novi stan, pa ga idemo krstiti mini feštom. Sretna sam jer imam takve prijatelje, gotovo 20 godina iste divne ljude.

U biti sam htjela pisati o sitnicama… Ali danas se tako nekako zahvalno osjećam, sretna sam zbog lijepog vremena, jer sad idem na raspravu (skoro pa pravi posao), jer ćemo večeras mužić i ja biti skupa s prijateljima, jer nam Okica dolazi za vikend, jer imam ovaj blog pa mogu pisati i družiti se s vama dragima… Vjerujte mi, jučer kad sam došla na posao i htjela pogledati blog, a on se ne otvara, bila sam u šoku. Ali kad se otvorio pod candy, bila sam oduševljena. Cijeli dan sam bila nasmijana! Molila sam Dariusa da me pomogne, a on mi se nikad nije javio. Od njega ni riječi. Ali zato je BEZ RIJEČI promijenio moje ime, te time dokazao da me čuo, poslušao, i da sam mu ja, kao i svi ostali blogeri, bitna. A to je prekrasan osjećaj. Do Dariusa sam došla preko Teute (pusa, draga), i Brace (pravi si). I još nešto, da sam ja znala kako ću se zvati, sigurno ne bih pisala prethodni post. Puno ste mi pomogli! Način na koji su neki od vas dojurili kad sam ih zamolila za pomoć neću nikada zaboraviti. Kao da se znamo 100 godina i da će mi napraviti sve što mogu, nisam to doživjela već godinama, takvu nesebičnost, brigu, i iskrenu želju za pomoći, i to od stranaca. Jer mi se ne znamo, iako se sve bolje i uistinu znamo. Osobito Angie, Teuta, Nepušačica, pa svi ostali… I zato vas sve volim i pozdravljam, hvala svima na ovom moru komntara, HVALA, HVALA, HVALA!

PROMJENA IMENA

Dragi ljudi,
prvi put ću zamoliti svakog tko pročita ovaj post da ostavi komentar. Molim vas, pomozite mi u sljedećem:

Promijenit ću svoje korisničko ime. Ja jesam aniso, i uvijek ću biti, ali to je zaista neoriginalno ime koje me previše povezuje sa stvarnim životom, pa ću si s novim dizajnom odabrati i novo osobnije ime. Sljedeća imena su slobodna, sviđaju mi se, a vi mi recite koje je vama najbolje za mene.

1. Pravnica.blog.hr-Moje zanimanje, način na koji ja prolazim kroz život, trudim se uvijek biti pravedna. S druge strane, ja sam puno više od svog zanimanja, žena, domaćica, seka, prijateljica... I minus je taj što tkogod iz moje struke bude na blog, sigurno će prvo ići na pravnicu, jel?
ocjena: mužić: 8/10, aniso: 7/10

2. Fortuna.blog.hr-Sviđa mi se, naziv je na latinskom, a to je direktno povezano sa mnom, klasično sam obrazovana. I tko ne bi htio da mu fortuna dođe na blog?
ocjena: mužić: 6/10, aniso: 9/10

3. Candy.blog.hr-Meni najdraže ime, podsjeća me na slatki japanski crtić koji se vrtio na televiziji prije nekih 8 godina. Bila bih slatkiš, imala bih prekrasnu David Bowie pjesmu... Mužiću se ne sviđa, meni ful.
ocjena: mužić: 0/10, aniso: 10/10 (umirem od smijeha dok pišem ove naše ocjene).

4.Zonglerica.blog.hr-Fora mi je, baš govori ono što bih htjela, kako ja žongliram sa silnim aspektima dvog života, i to (zasad) prilično uspješno. Jedino ima neki žongler, pa ne bih da nas povezuju.
ocjena: mužić: 6/10, aniso: 6/10

5. Rijecankica.blog.hr-Možda malo isfurana tema, a? A opet, ja sam Riječanka, pa onda si lijepo tepam ovim deminutivom. Nije loše.
ocjena: mužić: 8/10, aniso: 8/10.

I na kraju, ako vas ime koje ja nisam spomenula, a slobodno je, neodoljivo podsjeća na mene, recite mi ga! Na svaki komentar ću odgovoriti, nema glupog prijedloga! Pomozite meni neodlučnoj odabrati novo ime za bolju blog budućnost. Braćo i sestre, unaprijed hvala!

Ž U Ć O

Danas se osjećam super! I odlučila sam da je vrijeme za jedan veseli post, za jednu crticu iz mog djetinjstva koju moji tako rado prepričavaju svaki put kad me žele osramotiti. Čitam Teutin post, pa sam se prisjetila svih svojih neslavnih padova, ozljeda, vratolomija, dvjema riječima sretnog djetinjstva. E, sad, to što sam ja i kao odrasla ostala malo zaigrana, nestašna (dobro, ajde, smotana kao sajla) je predmet drugog posta, pisala sam o tome, i pisat ću sigurno još, jer ja sam nepresušno vrelo gluposti.

Kad sam se rodila (nije to bilo baš tako davno, tješim se, tješim), moji dragi roditelji i doktori su čekali da otvorim okice da vide koje su boje. Svi su zašutili kad sam se rodila, čekali da pogledam svijet, i kad sam po prvi put otvorila oči nastalo je sveopće oduševljenje-nije albino! Samo sam izgledala ružno, bila sam prozirna, ćelava s naznakom bijelog paperja umjesto kosice. S godinama se situacija popravila, tako da s pune 4 godine sam imala nadimak žućo, što je, priznat ćete, puno bolje, od eno ga, ide albino.


I tako se Žućo nije imao s kim igrati, curice su ga izbjegavale, dečki su mu se smijali. Nije Žućo bio predmet sprdnje samo zbog izrazite arijevske građe, Žućo je oduvijek bio veliki filozof, a takvi ne prolaze dobro među populacijom od 4 do 6 godina. Žućo je volio drveće, nije bilo drveta na koje se žućo nije mogao popeti. Žućo je volio pse, volio je puno pričati i maštati, trčati i raditi gluposti, i nije ga smetalo što se često igrao sam. Žućo je učio čitati, pa je u hladu provodio vrijeme čitajući stripove dok su ga ostala djeca zadirkivala jer se pravi da zna čitati a ustvari pojma nema. Zato je Žućo uvijek imao 5 iz hrvatskog, i u cijeloj osnovnoj školi osim sa dvije sestre blizanke družio se samo s knjigama. Da, da, dragi moji, nekad je i Žućo bio povučene naravi. Ali, bez brige, sve je nadoknadio.

I tako jednog proljetnog dana negdje tamo 1984. godine sjedi Žućo navrh trešnje u dvorištu vrtića. Ispod trešnje hrpica momčića. Žućo je pritajen. Ne želi otkriti svoju tajnu granu koja mu je pružala toliko lijepih trenutaka, samoće, prisluškivanja, sanjarenja. Ali, ne. Jedan dečkić je opazio Žuću, sad su ga već svi vidjeli. Viču na njega, penju se gore, žele ga maknuti, jer šta on sjedi tamo na zajedničkoj trešnji, tko je to vidio. Žućo se boji, dečkića ima barem 10, a Žućo je sam. Penju se dečkići, sve su bliže Žući. Žućo se penje na više grane. Žućo se šćućurio i čeka sudbinu. Nitko ne dolazi. Prošlo je više od 10 minuta, nitko ne dolazi. Žućo otvara oči i gleda dole, kad ono… Polovica dečkića plače krvavih koljena, druga polovica izgrebanih laktova psuje. Žući je sinulo, ONI SE NE MOGU POPETI GORE! Trešnja je moje kraljevstvo, haha, eto vam ga na, huligani! Ali Žućo nije bio osvetoljubiv, Žućo je bio usamljen. Pa se hitrim skokom spustio na zemlju i ponudio dječacima savez-Žućo će ih naučiti kako se popeti na njegovu trešnju, ako ga prime u društvo. I tako i bijaše


Vrijeme je prolazilo, a Žućo je bio jedan od dečki, skupa su se penjali na drveća, gađali curice košticama od trešanja, čupali ih za pletenice. Žućo se šišao kao i dečki, oblačio kao i dečki, spavao u sobi za dečke, podrigivao poslije jela… Momačka idila je trajala do sljedećeg proljeća. Dečki su išli pišati, a Žućo s njima. Posljednji je bio Igor. I krenuo Žućo s Igorom pišati. Stane Igor, stane i Žućo, spuste hlačice, Igor fino piša u dalj, a Žućo ravno sebi po gaćicama. Odjednom se čuo glasan vrisak „Teta Marija, teta Marija“, pa zatim plač. Igor je bio zapanjen, koji je k.. sad Žući da vrišti kao curica. Žućo je bio u šoku, kad je teta Marija došla, jedino je uspio prozboriti: “Zašto ja ne mogu pišati kao Igor?“

Sljedećih dana Žućo je počeo otkrivati svoju pravu narav, ispričavati se curicama radi počinjenih nepodopština, oblačiti se u haljinice, čak je odlučio pustiti kosu. I dogodilo se to da su Žuću prihvatile i curice i dečki. I podjednako su ga volili, i Žućo njih. I s velikim veseljem moram potvrditi da je tako i danas. Mislim, ponosna sam žena, ali unatoč vječnom filozofiranju i sanjarenju, imam krug ljudi koji me vole, i koje ja volim, a što se ostalih ljudi tiče, većini sam simpatična, imam širok krug poznanika i to je nešto čime se ponosim, a što sam stekla iskrenošću, svojim karakterom prilagođenim stvarnom svijetu i svestranosti koja me naučila toleranciji, altruizmu i zahvalnosti jer postojim.

Voli vas aniso.